Dok mi je znoj s čela kapao po betonskim blokovima od dvadeset kilograma, pitao sam se rade li i drugi politolozi ovo, koliko dugo, i je li ovo uopće za nas? Na fakultetu su postojale dvije struje – pesimistična („nažalost, radit ćete kao konobari ljeti, kao sezonski berači maslina i grožđa u jesen, a preko zime sjediti, pušiti i piti čaj“) i optimistična („jednom kad uđemo u EU, bit će joj potrebno preko 2 tisuće naših politologa, a pravnici nam više neće oduzimati posao“). Barem u mom slučaju, život je potvrdio pesimističnu opciju. Štoviše, „izletavanje“ ramena tokom bauštele neke je moje bivše kolege radnike ponukalo da upišu FPZG u nadi da više nikad neće raditi fizikalu. Neki su se prevarili kad su poslije fakulteta shvatili da mogu završiti na istom mjestu od kojega su prethodno počeli.
Kao bauštelac sam u sedam dana na licu mjesta dobio tri ponude za posao. Nepoznati ljudi, često susjedi, prilazili bi nam s upitima (od prenošenja šute, preko indukcijskih ploča i postavljanja kabela do PVC stolarije i oblaganja krova), dočim sam kao politolog u sedam godina na licu mjesta dobio nula ponuda za posao. Politolozi se ne regrutiraju i ne zapošljavaju neposrednim usmenim pozivom „ekipa, možete li mi...?“ Njihov rad nije uživo vidljiv svakom prolazniku na ulici.
Iako me sudbina, uz nešto stranputica o kojima će biti riječi, kasnije nanijela na brod, prvi mi je pravi posao nakon diplomiranja bio bauštela, a također i prvi nakon što sam dobio otkaz kao tehnološki višak u udruzi. Bauštela je jedina cijelo vrijeme stajala raširenih ruku, spremna pružiti topli zagrljaj. Nikada nije osuđivala, uvijek je davala šansu. Personificirana u ženu, ona je bila ključ za otvaranje puta u nastavak odgovornosti i konstruktivnosti te bih bez nje sigurno bio osakaćen u ekonomskom, psihološkom i socijalnom smislu: atomiziran i otuđen čovjek bez para i samopouzdanja. Iako naše druženje nikada nismo ovjenčali ugovorom i učinili trajnim, puno joj dugujem i beskrajno sam joj zahvalan. Nikada je neću zaboraviti. Ona zaslužuje početno mjesto na panteonu poslova politologa koji ne rade u struci.
Naime, osim što to s njom nije bila tajna afera, bauštela mi je donijela i blagodat fizičke radne terapije. Za stolom truneš, gubiš oči na papirologiji i počneš imati problema s leđima. Na terenu ti udovi cvile, ali barem se krećeš i nosiš nešto, istovremeno si fizički aktivniji i opterećeniji. U monotonim stazama gore-dole po skalama i puteljcima gradilišta upadneš u trans vlastitih misli, hodaš automatski i izgubiš pojam o vremenu. Mozak je na paši, piva u frižideru, sve je u redu. Kolege Bosanci bi se na ovu temu znali šaliti da su „skele“, koliko god teške, uvijek bile spasonosne. Bježeći od opasnosti, popneš se na skelu. Sunčaš se na njoj, dižeš kante, jačaš. To ti je besplatni solarij i teretana. A kad ritam rada – udarci čekića i zabijanje lopate – obraduje ljude i dade im krila te svakoj postavljenoj cigli doda mitsku važnost fragmenta u donošenju opipljive civilizacije, zna se oriti i neznana pjesma s nadnaravnim motivima „plovi lađa, na njoj građa, ljudi moji, to se ne događa“. Čuvši to, mrmorio bih okuražen i u sebi rogobatno prekrajao Pupačićevu poemu „I gledam bauštelu gdje se k meni penje, i slušam bauštelu, dobrojutro veli…“
S oniričkog delirija, uz hipnotičku rotaciju miješalice, preći ću ipak na ponešto konkretniju materiju kako je i prikladno temi.
Građevinari ističu da zbog stalnog rasta ulaznih troškova i akumuliranih gubitaka, Vlada mora promptno reagirati promjenom u vidu konkretnih gospodarskih mjera kojima bi se građevinarima pomoglo izdržati turbulencije na tržištu i održati stabilno poslovanje. U praksi, oni su pak spremni angažirati radnike „na crno“, ne plaćati porez prilikom kupoprodaja i slično. Rečenice dvaju neimenovanih investitora prenosim u integralnom obliku: „Sve ćemo srediti kasnije, samo sad više završite, okej?“ i „Znate šta momci, ja Vam vjerujem u Boga i u bagere. Vi budite moji bageri, a ja ću biti vaš Bog široke ruke. Šta kažete?“ Nakon nervoznih unutarnjih monologa s konceptualizacijom zla kao apriorno psihičkog fenomena koji transmutacijom kroz kategoriju nezaposlenosti i rupture društvenih struktura na mala vrata uvodi velik problem morala – mi odgovorimo „DA, naravno, hoćemo“ te nastavimo kukavički sudjelovati u problemu kao da ga individualnim zalaganjem i naporima nikada ne bismo mogli promijeniti.
Ipak, za razliku od Dostojevskog gdje jedno „zlo“ ne može uroditi ničim drugim doli perpetuiranog stvaranja zla u čemu ima logike, ovdje se zapravo može stvoriti nekakvo dobro, dade se utilitaristički pomisliti. Naš rad je na početku, ruku na srce, kompletno ilegalan, ali jednom kada nekretnina postane legalna (nakon izrade projektno-tehničke dokumentacije, izgradnje, ishodovanja građevinske i uporabne dozvole te rješenja o pružanju ugostiteljskih usluga) i počne stvarati novac koji će se oporezovati, sve ono što smo u nju radom uložili (poput odgovarajućih roba i usluga prisutnih u tokovima sivoekonomskih djelatnosti) može postati ili se retroaktivno smatrati proizvedenim „dobrom“. Možda sam, kantovski gledano, u krivu, ali volim se tješiti na taj način.
Divlja bauštela ima svoj širi društveni kontekst. Građevinskih radnika nedostaje još od 2008. godine. Nakon potresa u Zagrebu, Petrinji i Sisku situacija se pogoršala. Majstori zanata različitih strukovnih zanimanja i terenski operativci bit će nasušno potreban resurs, ali će potraga za njima biti opsežna, minuciozna i najsličnija stvarnom traženju igle u plastu sijena. Pojedine alarmantne predikcije tvrde da će minimalno 120.000 građevinskih radnika biti potrebno za obnovu navedenih gradova (otprilike 20.000 više nego što ih je sada ukupno na tržištu) u periodu od najmanje 3 godine.
Male plaće kvalificiranih građevinskih radnika primorale su ih na odlazak u sjeverne i zapadne zemlje. Usto, hiperniflacija odlikaša i nerealne upisne kvote u obrazovnom sustavu izbacile su strukovna zanimanja van orbite poželjnih karijera za budućnost. Mobilnost radne snage ovdašnjih građevinskih radnika zasigurno je povećana i olakšana, međutim socijalna pokretljivost kao sposobnost individue da se kreće gore ili dolje po društvenoj ljestvici ne jamči njezin prelazak s, primjerice, niskog dohotka u višu srednju klasu.
Naime, problemi hrvatskih građevinara obilježeni su nelikvidnošću, nedovoljnim investicijama, nelojalnom konkurencijom, krhkim angažmanom banaka te pod broj jedan – kroničnim nedostatkom kvalificiranih radnika. Manjak radne snage u građevini se najčešće rješava na nekoliko načina: probijanjem rokova, reduciranjem kvalitete izvedbe, širenjem bazena potencijalnih radnika. I točka. Tko nema kvalitetnih ljudi, nema ni kvalitetnog posla. Dovedi Filipince, Nepalce, Indijce, Ukrajince te sve ostale koji su spremni i voljni pljunuti u dlanove, protrljati ruke i krenuti. Uključujući politologe.
Tu nastupamo mi, ilegalni bauštelci. Ludizam nije potreban jer nas svjesni visokosofisticirani roboti, 3D-printeri i umjetna inteligencija neće moći mijenjati tako skoro, a pogotovo ne za neplaćene prekovremene i doprinose te opasne uvjete rada. Nemamo beneficirani radni staž, osiguranja, mirovinsko i zdravstveno, ne poznajemo zaštitu na radu, radne i prekovremene sate, prognoze vremena. Fleksibilni smo i spremni improvizirati do krajnjih zamislivih granica. Zabrane građevinskih radova u ljetnim mjesecima na priobalnim područjima ili stopiranja zbog otkrivanja potencijalnih arheoloških nalazišta, ne predstavljaju nam problem. Radimo i 1. kolovoza ako je potrebno te polijevamo beton po rimskim muralima i kostima najnovijih vrsta dinosaura, samo da smo van radara inspekcija i da dodatno platite obilati ručak. Morate završiti projekt za dva mjeseca, a pola radnika vam je COVID-pozitivno, ili ste investitor a firma kojoj ste dali predujam je otkazala, zovite nas, dolazimo odmah, i prije no što zaklopite slušalicu, naložite vatru za roštilj. Bit ćemo tamo. S humorom na vlastiti račun i u parodijom preoblikovanom stilu Göringa možemo demoralizirano i beskrupulozno bubnuti i ostati živi: „Nemamo savjesti. Naša se savjest zove keš u ruci.“ (Nastavlja se.)
