Prekarni politolog na građevinskom radu
2. studenoga 2022.

Divlja bauštela II: prema (ne)kulturnoj antropologiji gradilišta i metafizici miješalice

Piše: 
Karlo Garma
Nezaposleni politolog iz Brodarice

„Divlja bauštela“ je termin za gradilište s aktivnom heterogenom grupom neprijavljenih radnika koja obavlja zahtjevan terenski posao „fizikalu“ – od kojeg su drugi iz bilo kojeg razloga odustali. Isplata nam je „faturetska“, odnosno nadničarska – „na ruke“ po završenom danu ili obavljenom poslu. Prekaljeni šef bi nam znao nadodati „...a ako ti se ne sviđa iznos, evo uzmi macu (malj) i slobodno razbij što si napravio, samo ćeš to morat skupit za sobom.“

Bauštela također, na apstraktnoj mapi poslova, topografski markira prostor dobrodošlice za sve (u maniri „daj ruku i ne zamaraj se!“). Nešto kao Legija stranaca, samo da puške i pištolje zamijenite bušilicama i špatulama, a Francusku Balkanom. „Koji god bili vaši korijeni, nacionalnost i vjera, kakvo god imali zvanje, društveni ili poslovni status, bili u braku ili slobodni, Legija balkanskih bauštelaca vam nudi šansu započeti novi život...“

Na ovom teritoriju je na snazi prešutni don't ask, don't tell policy kao i u američkoj vojsci. Univerzalna uključivost nije loša stvar. Ako ste bivši zatvorenik ili pacijent otpušten sa psihijatrije, nitko vas ne pita što ste napravili, tko ste, što ste, odakle ste. Koga briga, evo ti alat, zasuči rukave, piči dalje, rintaj. U istom kadru grupe možete vidjeti širok dijapazon dijagnoza i kaznenih djela. Zvuči opasno, ali je zapravo inkluzivno, u prijateljski nastrojenom ozračju. S uma se ne smije smetnuti da ovaj svojevrsni safe space za sve (gdje sigurno nećete biti izloženi drastičnoj diskriminaciji i uznemiravanju) nije i free-for-all space za nedozvoljena ponašanja. Tolerancija ima svoje granice (sjetimo se Popperovog paradoksa). Zna se da svaki eksces vodi nesuradnji ili odugovlačenju, a ona zamjeni radnika. Danas na poslu jesi, već sutra nisi, zato paziš što radiš i što govoriš, barem sada i ovdje. Prisutni smo onoliko koliko smo potrebni i znamo granice koje ne smijemo prijeći. Ukoliko postoji ugovor koji je potpisan od naručitelja i izvoditelja, on ne obvezuje radnike i ne jamči im prava, nego uvjetuje izgradnju, zato su rokovi za dovršenje i primopredaju građevine ključni faktor koji nijedan radnik ne smije ugroziti svojim djelima. 

Njihovi ste, pripadate im čim se iole ponašate i izgledate kao jedan, što nije nimalo teško. Kao što je Houellebecqu u Elementarnim česticama „malograđanski svijet – koji čine radnici i niži činovnici – snošljiviji i susretljiviji... od svijeta mladih marginalaca“ i cool alternativaca, tako se meni kratkoročno učinilo lakšim i jednostavnijim navući djedov stari plavi kombinezon malera, kupiti kutiju s alatom i odložiti uredsku košulju sa strane. Posjeduješ li opasač, za njim ti moraju stajati odvijač, kombinirke, čekić, olovka i metar, a ni libela pri ruci nije naodmet. Ono čega uvijek nestaje, kao upaljača za pušače, jest metar. „Gdje je, tko ga je uzeo!?!“ Nadasve, kao bonus nisam trebao niti redovito skraćivati bradu jer nismo u upravi, ni u ugostiteljstvu.

Ne čini odijelo čovjeka i nije sve u izgledu, ali moram primijetiti da se ovdje vaš rad „transparentno“ vidi na onome što nosite, od glave do pete. Ako slučajno dođe nadzornik i pita vas što ste danas radili, vi kažete „ništa“, a do grla ste u svježoj boji za ličenje i prašnjavi od zemlje, laž je evidentna. Dok vukovi nose mirise svojih rana i bitki na krznu, građevinari ih nose na starim prnjama od majica, kombinezonima i patikama. I tako cijele godine. Za kontrast, možemo reći da se godina dana izučavanja Hegela vjerojatno ne vidi na odjeći čovjeka-filozofa, ali možda da u izgledu njegova lica – stariji, više sijedih, iznureniji i s većim podočnjacima.

Od modnog izričaja tu je i nezaobilazni nadaleko znani „bauštelski rukav“ kojeg ne treba previše prezentirati. Evidentan je po razlici u boji kože ovisno o nošenju različitih majica s drugačijim dužinama rukava. Radite li cijeli dan na suncu u majici kratkih rukava, kada se presvučete u majicu bez rukava, vidjet ćete da vam je ostao bauštelski rukav.

Tokom marende (užine), konzumira se „bauštelski sendvič“ rezan skalpelom (sastojci: pola bijelog kruha, 20 dekagrama parizera ili zimske salame), jogurt i „zidarska piva“ (pola litre, u staklenoj ambalaži ili iznimno u limenkama, ukoliko baš nema gajbe). Tokom iste njeguje se kult lovaca (mahom na ribe i žene) i prakticiraju folklorne naracije tradicionalnih muškaraca: tko je što i čega više, te kome što nije pošlo za rukom u humoristično intoniranim pričama o famoznim neuspjesima. Podvizi i pogreške po naracijama su prenapuhani izvan svih proporcija. Ako ne piješ pivu i ne socijaliziraš se dovoljno, bit ćeš izbačen iz društva ozbiljnih punokrvnih bauštelaca, osim u slučaju da si – stari prekaljeni meštar koji je to već davno prošao u životu, ili si privatni profesionalac, sa svojom renomiranom tvrtkom, koji drži do ugleda.

U kovitlacu toga svega dođe red i na mačističko podbadanje i inicijaciju. Ako nosiš radnu kapu s tvrdim plastičnim šiltom za zaštitu od padajućeg krutog materijala, onda si jednostavno (rječnikom Srđana Vrcana za društvenu osudu onih koji ne znaju igrati nogomet) „defektan kao muškarac“. Pada kiša ili krupa? Digni ramena i pogni glavu, nemoj biti slabić. Prašina od brušenja ti je ušla u oči – „istrepći“ je vani. Ali opet, „štedi se, ne trči, ne nosi dvije vreće odjednom, pazi da te ne poklopi“. Analogno tome, tko se nikad nije ozlijedio na gradilištu taj je mlakonja koji se štedi, antijunak divlje bauštele.

A propos inicijacije i dokazivanja, tu je miješalica. Po miješalici se bauštelac poznaje. Rekli bi u SAD-u it will break you or make you. Sve u vezi nje je bitno. Koje materijale i omjere stavljaš, koliku brzinu podešavaš, koji nagib, koliko kanti možeš nositi te kako i gdje iskrećeš ili bacaš. I za nas, teške amatere, našla se tu poneka obećavajuća riječ savjeta iskusnijih: „Bolje radite rjeđu smjesu i nanosite lagano, da imate više lufta prije nego šta se osuši i stvrdne, ovo vam je isto k'o i umjetnost, treba imati ruku za to i svatko bira što mu više paše.“  Ovo „više lufta“  i „umjetnost“ podsjetit će politologe na 'političko djelovanje' kao stvar „trenutačnoga stvaralačkog elementa“ iz čije se logike, prema Mannheimu, dolazi do pojma političkoga kao „iracionalnoga manevarskog prostora“. Što se manje ograničiš, veći ti je manevarski prostor, zato, kako političari pa tako i građevinari – reduciraju svoja obećanja i rastežu rokove. Uzgred rečeno, dugotrajno promatranje repetitivne vrtnje miješalice ima svoj ezoterični moment. Slika prošlosti se lijeno preklapa sa sadašnjošću i budućnošću. Zamor oka rotaciju u jednom smjeru mijenja u drugi, pa se doima kao da se ujednačeno vrti u obje strane, ka prošlosti i budućnosti, a opet se dešava sada i „jednako je stvarna“.

Na gradilištu ne nedostaje ni nešto prizemnijih stimulansa. Ruku na srce, nerado priznajem da sam prije osuđivao bauštelce koji piju tokom radnog dana, kontakt s njima u alkoholiziranom stanju u svojstvu klijenta je bio, riječju – napor. Mentor (o njemu malo više kasnije) bi nadodao i svoj elaborat: „Ja i bauštela, kol'ko se znamo, tol'ko i pijemo. Četrdeset godina. Moju nagradu uvijek nosi crno vino s mineralnom, presječeno lozom. Jesi ikad probao?...Moraš.“ Spoznao sam, međutim, da takva uvjetno rečeno „neodgovorna“ konzumacija alkohola na radnom mjestu nije samo dio toksično-maskuline socijalizacije, statusa i dokazivanja, nego i održavanje stvarnosti podnošljivom. Dok čekate da se beton, pitura ili katran osuši, što ćete drugo napraviti nego sjesti u hlad i popiti jednu ledenu? Vruće kave na 40° pokraj isijavajućih tmastih i sivih kaša ne dolaze u obzir – ni pod razno. Naravno, treba biti umjeren. Ne želite sebi i drugima zagorčati život. Ali kad se ujutro desi nezgoda, primjerice pad sa skele, iskakanje ramena iz zgloba, ili ubod stršljena – a sve se to desi, onda se panično selektira radnik koji je najmanje pio (izvlači se „najkraća piva“) – da bi žurno odveo unesrećenog kolegu na OHBP. Manovali brzo nauče da pive, sunce i rad ne idu ruku pod ruku i da te na suncu pive daleko jače „plesnu“ (opale), u omjeru 1 = 3, to je opskurna pivska matematika po „zvizdanom“.

Umjesto kuhara koji je svojom mudrošću obilježio moje kasnije sudbinske pomoračke epizode, dobrohotna paternalna figura bauštele bila je, logično, majstor zidar. Prišao mi naime jedan takav u potrazi za šegrtom. „Dobro, šta si, mali? – Manoval, a ne meštar. – E i bolje ti je. Jesi naš? – Jesam. – Sve i da nisi, bio bi. Ajde, sve je dobro dok ne tuku i dok nismo na prisilnom radu. Ajmo dalje za iste pare, na fasadu!“ Otad smo si dobri. Postao mi je, takoreći, mentor. Kasnije će taj mentor vrhunaravnog gradilišnog kredibiliteta koji me blagoočinski uzeo pod svoje krilo – razviti jedan princip sa sigurnosnom mrežom za moje propuste: „Nećemo ti u ruke dati ništa s čime možeš napraviti štetu veću od pola sata naše sanacije. Opituraš li krivo, ja ću premazati s pravom bojom, probiješ li cijev, zakrpat ću PVC-om, štemaš li preko mjere, betonirat ću i zagletati. Ništa se ti ne boj.“ Odahnuo sam, opustio se, i tek nakon toga počeo bolje raditi. Primjerice, SPSS program za statističku obradu podataka možda ima undo gumb, ali u stvarnom životu potrebno se svojski pomučiti da bismo ispravili pogreške, a nekad pomaže i kad nam netko čuva leđa.

Mentor je imao što reći i za određene makjavelističke privatnike: „Kad ja ne napravim dobru izolaciju vanjskog zida, a čovjek već uđe u kuću i počne kiša iz neba i zemlje – ja pun grižnje savjesti ne mogu spavati. A komisionara i šefa ne može manje biti briga. Za biti privatnik treba imati debeli obraz.“ Investitor je sam znao u što ulazi, mogao je znati da se to jedva može, što je tražio to je i dobio – kažu, ali mentor poentira s time da „posao treba pošteno raditi i dovršavati, a ne ga razvlačiti i muljati“ i da u tome leži sva mudrost, ista ona koju dobiješ s primljenom štetom, „višegodišnjim ožiljcima“. Dakle, mentor je ispao gotovo weberovski učitelj etike.

Ipak, završnu mudrost prepustit ću jednom vodoinstalateru: „A politolog si i ne radiš u struci. Hmm, da si gore u Njemačkoj, nakon deset godina van svoje profesije ti ne bi dali da radiš više u tom polju bez da položiš ponovo neke tamo predmete. U suprotnom ti to ne bi priznali pa bi morao ići na orijentaciju vještina i prekvalifikaciju. Kažem ti, uređena zemlja.“  Neću ulaziti u to koliko je ta informacija točna ili ne, ni koliko je Njemačka danas uzor uređenosti, no čini se da bi dobro ugođeni sustav obrazovnih kvota i tržišta rada obesmislio optimistične i pesimistične struje mišljenja na društvenoznanstvenim fakultetima.

Svijet bi se riječima Maxa Webera još malo raščarao, a čak su i neizvjesnost politološke egzistencije i divlja bauštela dio čarolije svijeta čiju „lipost“ ne valja sasvim „razotkriti“.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram