Protekle izbore za Europski parlament u javnosti se, ali i među pobornicima pojedinih europskih stranačkih federacija i oprečnih vizija ujedinjene Europe, opisuje emotivno nabijenim jezikom. Dok je jedni govore o sumraku demokracije i povlače paralele s 1930-im godinama, drugi govore o danu kada je svanula zora slobode. Nešto trezveniji pogled bio bi da je, usprkos svemu, centar, matična struja europske stranačke politike, više-manje izdržao.
Mali, ali značajni pomaci
Koalicija triju središnjih eurostranaka na političkom spektru lijevo-desno, redom socijalista i demokrata (S&D), liberala (Obnovimo Europu) i pučana (EPP), i dalje posjeduje većinu. No, dok je prije pet godina ta većina iznosila 59,1, sada je pala na 55,9 posto. Najveći pad su doživjeli liberali, pa zatim i zeleni, dok najveći rast ima grupacija zastupnika koji nisu svrstani niti u jedan klub europskih stranačkih federacija. Ovih zastupnika bit će gotovo 100 pa oni čine treću po veličini skupinu u Europskome parlamentu. Ključno je pitanje kome će se oni prikloniti budući da se među njima nalaze i zastupnici Alternative za Njemačku koja je izbačena iz Identiteta i demokracije. Za osnivanje političke grupe (kluba zastupnika) u Parlamentu potrebno je 23 zastupnika iz barem četvrtine zemalja članica (punim brojem: sedam).
Također, premda možemo reći da su i Europski konzervativci i reformisti (ECR), ali i Identitet i demokracija (ID), povećali broj zastupnika, taj skok ipak nije toliko velik. ECR je s 8,3 došao na 10,1, a ID (odnosno njihov prethodnik, grupa Europa nacija i slobode) ustvari je pao s 9,7 na 8,1, premda prethodnička i sadašnja politička grupa nisu identične po svojem članstvu. S jedne strane se nudi mogućnost ujedinjenja u jedinstvenu grupaciju na desnici, a s druge strane postoje scenariji u kojemu se formiraju tri grupacije ili dio stranaka (poput AfD-a) naposljetku ne uspijeva formirati grupu te ostaje nesvrstan.
Potonji ishod je izgledniji, budući da stranke desnije od europskih pučana zapravo puno više toga dijeli nego što ih spaja. Pitanje ruske agresije na Ukrajinu velika je razdjelnica. Druge su razdjelnice odnos prema samoj naravi Europske unije i pitanje uloge države u gospodarstvu. Nadalje, dok se u ECR-u češće kršćanske konzervativne snage, u ID-u srećemo etnonacionaliste. Naposljetku, etnonacionalizam pojedinih europskih zemalja prije ili i poslije dolazi u sukob sa susjednim etnonacionalizmima zbog različitog gledanja na turbulentnu povijest Starog kontinenta što znači da će suradnja na tom kraju političkoga spektra gotovo uvijek biti ograničenog opsega i trajanja.
Pariz i Berlin na kušnji
Najznačajnije promjene na ovogodišnjim europskim izborima dogodile se su u zemljama jezgre Europske unije, odnosno zemljama osnivačicama. Radi se o visokoindustrijaliziranom i gusto naseljenom dijelu Staroga kontinenta koji seže od Rajne do Rima i od Dunava do Pirineja. Drugim riječima, barem geopolitički gledano, jezgra Europe prije tisuću godina (Franačko Carstvo) do danas se nije odveć promijenila. U tim krajevima pobjedu su odnijele stranke koje žele sve suprotno od europskoga mainstreama – žele više nacionalnog, a manje briselskog odlučivanja, društveno su konzervativne, namjeravaju strogo ograničiti useljavanje te prihvat azilanata, a i u vanjskopolitičkim pitanjima počesto više gledaju prema Moskvi nego prema Washingtonu. Nasuprot tome, od Baltika do Jadrana i Egeja, srednjostrujaške opcije uvelike su se održale.
Najznačajniji su pritom izborni rezultati u Njemačkoj i Francuskoj. Semaforska koalicija kancelara Scholza veliki je gubitnik ovih europskih izbora te se u toj središnjoj zemlji EU još jednom potvrdilo kako izbori za Europski parlament mogu poslužiti da se kazni vlada. Demokršćani iz CDU-a i CSU-a ponovno su na prvom mjestu, a po prvi puta socijaldemokrati padaju na treće mjesto, iza Alternative za Njemačku. Zemlju muči kako pomiriti napore za zelenom tranzicijom sa zadržavanjem radnih mjesta u automobilskoj i kemijskoj industriji. Nadalje, njemačku politiku razdire pitanje do koje mjere i kako pomagati Kijevu te kako popraviti neuspjeli model prihvata azilanata i integracije migranata. Paralele s tridesetima su za sada pretjerane, no Savezna republika već dugo nije bila ovako polarizirano društvo, što uključuje i sve veći broj napada na političare i druge oblike terorizma i politički motiviranog nasilja i vandalizma. Prijevremeni izbori nisu u tradiciji njemačkog poslijeratnog parlamentarizma, a ciklus pokrajinskih izbora omogućit će još puno međuprovjera popularnosti semaforske koalicije prije redovnog termina u jesen iduće godine.
Nacionalno okupljanje Marine Le Pen do nogu je potuklo Macronovu centrističku koaliciju. Ovaj rezultat kulminacija je procesa koji su započeli prosvjednim pokretom Žutih prsluka 2018. godine. Kada se pogleda izborna geografija, postaje jasno da je ruralna Francuska odlučila podržati Le Pen i okrenuli leđa srednjostrujaškim snagama koje predstavlja Macron. Francusku, kao i Njemačku, razdire pitanje raspodjele tereta zelene tranzicije između građana i poduzeća te između siromašnih i imućnih. Nadalje, u Francuskoj se pitanje imigracije (i neuspjele integracije) s vremenom sve više sekuritizira zbog učestalih terorističkih i drugih političkih motiviranih nasilnih činova. Dodatni izazov za Heksagon je prelamanje identitetskih izazova Europe s ratom Izraela i Hamasa. Naime, u Francuskoj istovremeno živi najveća muslimanska i najveća židovska zajednica na kontinentu. Od listopada 2023. sve je veći broj incidenata protužidovski motiviranog nasilja i vandalizma.
Macron je na izborni poraz odlučio reagirati podizanjem uloga i raspisivanjem prijevremenih izbora za Nacionalnu skupštinu. Vlada Élisabeth Borne, a potom Gabriela Attala već sada ne posjeduje većinu u Nacionalnoj skupštini te se mahom oslanja na podršku Republikanaca (degolista) i činjenicu da se lijeva oporba (NUPES, savez socijalista, nove ljevice, komunista i zelenih) i desna oporba (Nacionalno okupljanje i druge manje stranke) teško mogu dogovoriti oko njenog rušenja. Macronova riskantna računica o brzopoteznim izborima krajem ovog mjeseca (prvi krug) temelji se na pretpostavci da će uspjeti okupiti širok krug ljudi koji ne žele vidjeti Le Penovu na vlasti, kao i na tome da će dvokružni izborni sustav omogućiti kandidatima njegove koalicije da naposljetku u procijepu između lijeve i desne opozicije odnesu pobjedu.
Međutim, ankete mu nisu sklone, a dodatni udarac mu je zadala i najava čelnika Republikanaca da su spremni napustiti politiku „sanitarnog koridora“ i udružiti snage upravo s Le Pen. Napetosti situacije svjedoči i činjenica da su, u vrijeme zaključivanja ovog teksta, Republikanci iz stranke izbacili njezina predsjednika Érica Ciottija nakon što je najavio suradnju s Nacionalnim okupljanjem, s tim da on osporava odluku stranke, tvrdeći da njegovu koalicijsku namjeru podržava većina aktualnih republikanskih zastupnika. Kako bilo, vlada koju bi činili Nacionalno okupljanje i Republikanci te drugi manji partneri na desnici bila bi znakovita uvertira u predsjedničke izbore 2027. godine na kojima bi potom postojala šansa da pobijedi kandidat desnice, bilo Le Pen, bilo njen nasljednik, mladi Jordan Bardella.
Umijeće pregovaranja
Do kraja lipnja vodit će se intenzivni pregovori kako između vlada zemalja članica, tako i između čelnika europskih stranačkih federacija. Sve bi to trebalo kulminirati sastankom na vrhu 27. i 28. ovog mjeseca, kada bi Europsko vijeće većinom glasova šefova vlada ili država trebalo dati podršku kandidatkinji (ili kandidatu) za predsjednika Komisije. Međutim, premda je von der Leyen vjerojatna, nije i sasvim izgledna nova šefica Europske komisije. Naime, glasovanje u Parlamentu je tajno. Prije pet godina, izabrana je s većinom od tek devet glasova, premda je većina pučana, socijalista i liberala posjedovala većinu od 67 zastupnika. Von der Leyen je već bila ispružila ruku talijanskoj premijerki kako bi potencijalno proširila podršku, no to je naišlo na oštro neodobravanje europske federacije liberalnih stranaka. Pučani gotovo sigurno zadržavaju čelno mjesto Komisije, no ako budu htjeli zadržati sadašnju predsjednicu, morat će napraviti niz ustupaka socijalistima i liberalima, a potencijalno i zelenima. Dakako, šanse da na kraju bude izabran netko drugih iz redova Europske pučke stranke, pa i netko tko nije stranačka osoba, poput Marija Draghija, bivšeg talijanskog premijera i bivšeg predsjednika Europske središnje banke, uopće nisu tako male.
Dugi marš kroz dnevni red
Čak i ako europska euroskeptična i protuimigrantska desnica ne uspije u Europskome parlamentu formirati zajedničku političku skupinu i ne uspije utjecati na kadrovska rješenja na ključnim mjestima, nakon ovih izbora imat će presudan utjecaj u nizu zemalja. Na jesen dolaze izbori u Austriji, na kojima bi Slobodarska stranka, koja je i na ovim izborima slavila, trebala pobijediti. U Francuskoj im je po prvi put pobjeda dostižna, u Nizozemskoj su nedavno došli na vlast. Prije par godina zelene stranke nisu osvojile toliki broj mandata na nacionalnim izborima i na izborima za Europski parlament da bi mogle imati značajnog udjela u izvršnoj vlasti, ali su postigle promjenu paradigme. Možemo očekivati da će desnica desnija od pučana pokrenuti sličan proces.
Naime, bez obzira bili na vlasti ili u oporbi, zeleni su diljem Europske unije uspjeli teme zelene tranzicije, održivog razvoja i obnovljivih izvora energije ugraditi u političke programe svojih konkurenata te dugim maršem kroz dnevni red postići da se njihove ideje i njihove zamisli o javnim politikama pojave na vrhu političke agende svih relevantnih odlučivačkih tijela. Jednako tako, nakon ovih europskih izbora možemo očekivati da će s vremenom pod pritiskom uspona stranaka okupljenih u ECR-u i ID-u, ali i onih nesvrstanih, doći do toga da će, prije svega pučani, ali dijelom i socijalisti i liberali, početi revidirati svoje politike imigracije i integracije i kretati se prema restriktivnijim stavovima prema useljavanju kao i vraćanja tereta prilagodbe na doseljenike, a ne na prihvatna društva.
