Prošle je godine Kirgistan doživio treće velike prosvjede u 15 godina koji su rezultirali promjenom vlasti. Nakon uklanjanja predsjednika u Revoluciji tulipana 2005. i Revolucije dinja 2010., novi prosvjedi izbili su zbog prijevare na parlamentarnim izborima u listopadu 2020. Prosvjednici su zauzeli ured predsjednika i zgradu parlamenta, pustili su iz zatvora bivšeg predsjednika Atambajeva, a Središnje izborno povjerenstvo poništilo je upravo održane izbore. Predsjednik Žeenbekov nije mogao zaustaviti te postupke pa je dao ostavku nakon što je na dužnosti proveo nepune tri godine.
Ovi događaji nisu neuobičajeni za Kirgistan, ali jesu za ostale zemlje Srednje Azije. To su autokracije u kojima mogu postojati samo stranke čije postojanje režim dozvoli, ne postoje slobodni izbori, slobodni mediji i mehanizam provjere i ravnoteže između institucija državne vlasti, a ogromna politička moć koncentrirana je u rukama jednog čovjeka – predsjednika. Premda je u posljednjih trideset godina i tamo bilo povremenih prosvjeda, represivni aparat ih je često krvavo suzbijao i na kraju su bili neuspješni.
Kanadski politolog Lucan Way političke režime poput Kirgistana naziva „zadanim pluralizmom“. Oni nastaju zbog postojanja više izvora moći u zemlji koji onemogućuju njezinu snažnu koncentraciju u jednom centru i čine postojanje oštrog autoritarnog režima malo vjerojatnim. Way tvrdi da zadani pluralizam može biti demokratski, kompetitivni autoritarni ili mekani autoritarni režim. Brojni institucionalni, socijalni i strukturni preduvjeti presudno su pridonijeli postojanju ove vrste pluralizma u Kirgistanu u njegovom kompetitivnom autoritarnom obliku. Prvo, od 2005. zemlja je imala češće promjene vlasti nego što su je imale neke zapadne zemlje. Angela Merkel je, primjerice, već 16 godina njemačka kancelarka, a Kirgistan je u tom razdoblju promijenio čak šestero predsjednika. Drugo, predsjedničke ovlasti s vremenom su se smanjivale, a naročito Ustavom iz 2010. koji je kirgiskog predsjednika učinio slabijim od mnogih europskih predsjednika. Tim ustavom Kirgistan je prešao iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav u kojem je premijer postao čelnik izvršne vlasti.
Prosvjed nije bio jedini izvor promjene vlasti u ovoj srednjoazijskoj zemlji. Parlamentarni izbori u posljednjih 15 godina rezultirali su rotacijom političkih stranaka u vladi i ove izbore učinili izborima prvog reda. Njihova uloga u formiranju vlade i stranačkog sustava bila je stoga sličnija ulozi koja postoji u europskim zemljama, nego ulozi izbora u ostatku regije. Od 2010. tome je pomogla i jedna neobična ustavna odredba: niti jedna stranka u parlamentu od 120 mjesta nije mogla imati više od 65 mjesta. To je potaknulo razvoj višestranačkog sustava i spriječilo dominaciju jedne stranke, kakva inače postoji u drugim zemljama u regiji. U Turkmenistanu je postojala samo jedna stranka do 2012., a od tada su osnovane još dvije. U Uzbekistanu, Kazahstanu i Tadžikistanu broj stranaka je veći, ali čak i tamo najveća stranka u parlamentu nije vladajuća stranka – ona je samo najveća. Tamošnja politička moć stoga ne ovisi o parlamentarnoj većini, već o volji predsjednika države koji formira vlade i imenuje premijera. Za razliku od njih, u Kirgistanu je parlamentarna većina imala priliku formirati većinu vlada u ovom razdoblju.
Osim kompetitivnih izbora i višestranačkog sustava, zadanom pluralizmu pogodovala je i neformalna podjela zemlje na dva dijela. Političke elite u sjevernim i južnim regijama međusobno su suprotstavljene i uživaju određenu moć neovisno od središnjih državnih institucija u glavnom gradu Biškeku. Ova podjela nije samo suvremena pojava jer je ona postojala čak i u sovjetska vremena, ali autokratski komunistički režim ju je kontrolirao i nije dopustio previše disperzije političke moći iz centra koja bi mogla ugroziti monolitnu sovjetsku vlast. U suvremenom razdoblju ona se manje kontrolira zbog nedostatka moćne organizacije poput Komunističke partije koja bi to činila.
No, nakon prošlogodišnjih prosvjeda došao je kraj obliku zadanog pluralizma kakav je postojao u zadnjih deset godina. Novi predsjednik Žaparov, koji je izabran 10. siječnja ove godine, pokušao je promijeniti situaciju u zemlji tako što je ojačao svoje ovlasti. Istodobno s predsjedničkim izborima, birači su na referendumu birali između dva tipa sustava vlasti: predsjedničkog i parlamentarnog. Prva je opcija prevladala i samo tri mjeseca kasnije, u travnju, novi ustav s predsjedničkim sustavom stavljen je na drugi referendum. I on je potvrđen te su birači tako uklonili parlamentarni sustav nakon deset godina njegova postojanja. Ovaj bi potez mogao donijeti više stabilnosti političkom sustavu, ali također donosi i više nekontrolirane moći predsjedniku koji je izravno izabran, a nije politički odgovoran parlamentu i od sada sam kontrolira vladu. Budući da moćni predsjednici u Srednjoj Aziji do sada nisu učinili ništa dobrog za demokratizaciju svojih zemalja, možemo očekivati da ni Kirgistan s ovakvim ustavom i političkom praksom još uvijek neće dobiti demokraciju, već samo neki novi autoritarni režim koji je negdje između oštrih autokracija kakve postoje u regiji i demokracija kakve postoje na Zapadu.
Zadani pluralizam u Kirgistanu je kao Janus s dva lica, bog početka i kraja, prolaznosti, promjena i dvojnosti. U posljednjih deset godina parlamentarni sustav vlasti i stvarni višestranački sustav suzbili su pretjeranu koncentraciju političke moći u jednoj instituciji ili osobi. Bila je to promjena u odnosu na prijašnje autoritarne režime i trebala je biti početak nove demokratizacije. Na kraju, čini se da je to bio samo prijelaz iz jednog autoritarnog režima u drugi „oštri“ autoritarni režim. Njegov neuspjeh bio je u tome što je ponekad pridonosio nestabilnosti režima i države – slobodni izbori nisu uvijek bili pošteni, rezultirali su prosvjedima i na drugi način izražavanim nezadovoljstvom, vlade su se često mijenjale, a sve relevantne stranke i akteri nisu bili predani demokratizaciji zemlje. No, kraj parlamentarnog sustava vlasti kako bi se postigla stabilnost u zemlji rizična je odluka jer kakva god bila kvaliteta i izvedba tog sustava, on je zbog svoje pluralističnosti doista bio jedan od stupova prava i sloboda kakve nisu postojale u ostatku Srednje Azije. Neki oporbeni političari digli su glas protiv uvođenja predsjedničkog sustava, a upitno je koliko povjerenja u reformu imaju i građani Kirgistana s obzirom na to da je odaziv birača na oba referenduma bio manji od 40%. To novom režimu daje dvojben legitimitet koji bi mogao proizvesti novo nezadovoljstvo te pad i ovog režima, sve dok se ne ostvare potrebne društvene, političke i ekonomske promjene. U Kirgistanu je „zadani pluralizam“ zapravo „zadana nestabilnost“.
