Kako vladati republikom u padu
12. svibnja 2022.

Emmanuel Macron u raljama političkog života

Piše: 
Višeslav Raos
Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti

Nakon duge kampanje i dramatičnoga prvog kruga u kojemu je čak troje kandidata osvojilo preko dvadeset posto glasova, Emmanuel Macron, nesuđeni junak našeg doba, reizabran je za predsjednika sedmoga najvećeg gospodarstva u svijetu i jedine nuklearne sile među državama članicama Unije. Pa ipak, Macronu u ustima ostaje okus gorči od pastisa, popularnoga galskog anisovca koji je razvijen nakon (privremene) zabrane apsinta u osvit Prvoga svjetskog rata. Kada se osvrne na svojih prvih pet godina u Elizejskoj palači, ubrzo će sa žaljenjem morati konstatirati da su se njegove velike ideje nasukale na hridi. Svoj drugi pak mandat započinje u zemlji koja je duboko polarizirana, a njegov uvjerljivi izborni rezultat više je odraz nemogućnosti Le Penove da pobijedi nego stvarne podrške građana. Naposljetku, nadolazeći parlamentarni izbori neizvjesniji su nego dosad, odnosno otvaraju mogućnost da skupina stranaka koja ga podupire neće imati većinu u Nacionalnoj skupštini.

Macron je prije pet godina došao na mjesto predsjednika pun velikih ideja, ohrabren činjenicom da je na razvalinama oslabjelih, nekada stožernih stranaka desnog (Republikanci) i lijevog (Socijalistička stranka) centra uspostavio personalizirani pokret – stranku izrazito reformističkog naboja.

Na domaćem planu je uspio progurati novi protukorupcijski paket koji ima za cilj spriječiti javne službenike i dužnosnike da zapošljavaju po bračno-rodbinskim osnovama. Kao liberalni političar, pokušao je otići tamo gdje niti jedan njegov prethodnik do sada nije otišao – olabaviti poslovični francuski etatizam i pojednostaviti i osuvremeniti radno zakonodavstvo, ali i ujediniti fragmentirani sustav mirovinskih osiguranja. Dočekao ga je val sindikalnih i inih prosvjeda, često i nasilnih, što i inače nije strano političkoj kulturi u Heksagonu. Konačna zakonska rješenja bila su vrlo razvodnjena, budući da je ipak morao popustiti pred ušančenim pozicijama predstavnika interesnih skupina.

Na udaru javnosti našao se i zbog tjeranja maka na konac u svezi podizanja ekoloških trošarina na dizelska goriva. Naime, s jedne strane, radilo se pokušaju smanjivanja ugljičnog otiska i reformskom zahvatu koji je trebao potaknuti promjene u francuskome društvu i ekonomiji, no s druge strane je odražavao otuđenost od problema običnih ljudi koji su to mahom osjetili kao socijalno neosjetljivu mjeru. Bunt protiv podizanja trošarina izrodio je takozvane „žute prsluke“, prosvjedno gibanje zaboravljene, prigradske i ruralne Francuske koje je, nažalost, u svojim kasnijim fazama skrenulo u vandalizam i protusemitizam.

Macron je, prepoznavši i problem demokratskog deficita, a ne samo socijalnu i ekonomsku komponentu problema, ublažio nezadovoljstvo građana lansiranjem niza osobnih susreta s građanima i javnih rasprava po gradskim vijećnicama kako bi se iz tog deliberacijskog procesa izrodila osnova za daljnji smjer upravljanja zemljom. Iz perspektive političke komunikacije, proces je uspio, no koliko će uvidi koje je Macron stekao na tim druženjima s građanima doista imati dugoročnog učinka po javne politike, manje je sigurno.

Macron se u prvome mandatu morao nositi s nekoliko terorističkih napada, dok je istovremeno pokušavao redefinirati specifično francusku politiku laičnosti, kako po pogledu pitanja integracije muslimanskoga stanovništva u društvo, tako i po pogledu odnosa francuske nacije i kulture prema katoličkome naslijeđu. Potonji aspekt bio je posebno vidljiv u trenutku kada je došlo do požara u pariškome Notre Dameu. Još nije do kraja jasno kakva je Macronova nova vizija odnosa javnog i privatnog te sakralnog i profanog. Pored toga, domaće identitetske prijepore uzdrmao je i novi priljev nereguliranih migracija na koje je Macron naposljetku odgovorio zaoštrenim sigurnosnim mjerama, naznačivši tako općenito odmicanje ne samo njegove države, već i cijele Unije, od politike otvorenih vrata.

Terorističke ugroze su u međuvremenu splasnule, no Francuska se našla upletena u nizu protuterorističkih misija u bivšim kolonijama u području Sahela. Nakon Brexita i odlaska Angele Merkel, Macron je na europskom planu pokušao popuniti prazninu te oživjeti francusku nadu u vlastito predvodništvo Europe. Kroz proces rasprava o budućnosti Europe i oživljavanje eurofederalističkih ideja, stanar Elizejske palače pokušao je na mala vrata dati zamaha novom napoleonskom momentu – ono što je Korzikanac izgubio u briselskom predgrađu, bilo bi dobiveno kroz stvaranje europskih obrambenih snaga i dublju integraciju. Uoči ruske invazije, Macron se okušao i u svojevrsnoj shuttle diplomaciji prema Kremlju koja nije urodila plodom, a ideje dublje integracije do federacije nužno su sa sobom povukle i oštriji stav prema daljnjem proširenju – prvi čovjek francuske politike potencijalne države članice razočarao je ponudom alternativnog ili utješnog članstva – europske političke zajednice, kao i jasnim naznakama da mogu i desetljeća proći prije nego li neke aspirantice budu prigrljene u kolo europskih zvjezdica.

Prema istraživanju francuske podružnice Ipsosa, trećina onih koji nisu izašli u drugi krug smatra da niti Macron ni Le Pen odražavaju njihova uvjerenja. Za Macrona nije baš ohrabrujući niti nalaz kako je u drugome krugu ponovno na djelu bilo negativno glasovanje, tj. davanje glasa kako bi se spriječilo neželjen ishod (42 posto ispitanika koji su za njega glasovali željeli su prevenirati pobjedu Le Penove), a ne zato što baš njega smatraju najbolji izborom (58 posto anketiranih koji su za njega dali glas). Na početku njegovih novih pet godina na čelu Francuske, po dvadeset posto ispitanika osjeća olakšanje, indiferentnost te da su prevareni. Poučan je i podatak kako 57 posto ispitanika smatra da bi u drugome mandatu treba raditi na ujedinjenju zemlje, pa makar to značilo da neke svoje reformske ideje mora staviti u drugi plan. Istovremeno, preko četrdeset posto podržava sadašnji ideološki smjer, tj. ne želi njegovo skretanje niti ulijevo, niti udesno.

Od kada je, počevši od izbora 2002. godine, mandat predsjednika skraćen sa sedam na pet godina, značajno je smanjena mogućnost kohabitacije, budući da osoba koja osvoji predsjedničke izbore obično dva mjeseca kasnije uspije dobiti i skupštinsku većinu, tj. stranke koje podupiru predsjednika osvoje većinu mandata u Nacionalnoj skupštini. Međutim, za Macronovu stranku, Republika u pokretu, samo 26 posto ispitanika želi da ojača na nadolazećim skupštinskim izborima, nasuprot 39 posto koji isti scenarij žele za Mélenchonovu Nepokorenu Francusku te 38 za Nacionalno okupljanje Marine Le Pen.

Možda najzanimljiviji podatak iz Ipsosovog istraživanja jest taj da 56 posto ispitanika želi da Macron izgubi skupštinsku većinu te time dođe do kohabitacije. Gotovo isti postotak (57) anketiranih birača priželjkuje ujedinjenje ljevice, tj. zajedničke kandidate na izborima za Nacionalnu skupštinu, naspram 35 posto koji žele vidjeti zajednički nastup krajnje desnice (Le Pen i Érica Zemmoura). Kohabitacija je nešto što Francuska nije vidjela još od predsjednika Chiraca (degolist) i premijera Jospina (socijalist) u periodu od 1997. do 2002. godine. Hoće li Macron doista izgubiti parlamentarnu većinu te morati surađivati s ujedinjenom lijevom frontom i njenom vladom, ostaje za vidjeti, no sama naznaka da su građani spremni podržati kohabitacijsku situaciju jest upozorenje za Macrona koje baca sjenu na njegove uzvišene ideje za novi mandat.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram