Društveni sukobi i jezične igre politike
9. srpnja 2021.

Esencijalne razlike ili praktične metafore? Tajna ustrajnosti opreke ljevice i desnice

Vedran Jerbić
Nezavisni istraživač, doktorirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu disertacijom „Hegemonijska logika označavanja“

Podjela političkih stranaka i ideoloških programa na ljevicu i desnicu toliko je ukorijenjena u našoj percepciji političke zbilje da joj je teško naći alternativu. Razlozi te ustrajnosti odavno su zagonetka za političke teoretičare i znanstvenike. Zašto baš ta prostorna metafora zauzima središnje mjesto u našem razumijevanju i konfiguriranju političkog krajolika? Što je toliko esencijalno u tim pojmovima da im već nekoliko stoljeća daje toliku mobilizacijsku i afektivnu snagu? Od Francuske revolucije kada su pojmovi lijevog i desnog ušli u politički žargon pa do danas kada se ta temeljna podjela nerijetko proglašava neadekvatnom i zastarjelom, oni su bili usko vezani uz instituciju parlamenta i dinamiku demokratskih izbornih procesa. Međutim, kako je svojedobno ukazao povjesničar Marcel Gauchet, njihovo značenje nije bilo stabilno i precizno. Značenja su im se toliko mijenjala da je razlika između izvorne ljevice i desnice tijekom Francuske revolucije i današnjih lijevo-desnih stranaka u Europi gotovo u potpunosti izokrenuta.

Počelo je s jednom praktičnom odlukom kako bi se u Narodnoj skupštini tijekom Francuske revolucije olakšalo prebrojavanje glasova u prepunoj dvorani. Inicijalni je lijevo-desni raspored sjedenja u tadašnjoj Narodnoj skupštini odražavao podjele između protivnika i pristaša monarhijskog režima apsolutističke države. S lijeve strane smjestio se dotadašnji Treći stalež sa zahtjevom ukidanja privilegija aristokracije i Crkve, zasnivanja republike na ustavnim načelima i nacionalnog jedinstva, omogućavanja slobode izražavanja i zaštite privatnog vlasništva; s desne strane su se pak pozicionirali oni koji su tražili očuvanje monarhije ili različite ustupke poput institucije kraljevog zakonodavnog veta, imovinskog cenzusa na pravo glasa itd. Ta je nominalna podjela, međutim, bila kratkog vijeka.

Pojavom socijalističkih stranaka u 19. stoljeću i širenja radničkih pokreta lijevi se spektar počinje povezivati sa sasvim drugačijim sklopom političkih ideja: klasnim sukobom, redistributivnom pravdom, materijalističkim shvaćanjem povijesti, proturječnostima načina proizvodnje, ekonomskim nejednakostima, kolektivističkom privredom, državom blagostanja, internacionalizmom. Manje ili više povezani s revolucionarnim krilom marksizma i problemima radničkog pokreta u kontekstu industrijalizacije, te koncepcije iz temelja mijenjaju semantičku osnovu lijevo-desne dihotomije. Rezultat je bio da se dotadašnja lijeva strana parlamenta (liberali, demokratski republikanci, radikalni egalitaristi) selila prema centru i desnoj strani, miješajući se s dotadašnjom desnicom, koja je u svoj tabor primala nekadašnje „ljevičare“. Hibridni identitet desnice tada je počeo manevrirati između libertarijanizma i konzervativizma, s jedne strane se povezujući s industrijskim kapitalom i potrebom očuvanja tržišnih mehanizama zaslužnih za uspon novih društvenih elita, protiveći se državnoj intervenciji i želeći radikalno ograničiti moć državno-birokratskog aparata, a s druge strane i dalje čuvajući mjesto za autoritativni i tradicionalni pristup vladavini.

Što je 19. stoljeće dalje odmicalo, to je „izvorno“ značenje ljevice i desnice – kao sukoba između tržišno-liberalne i rojalističke parlamentarne struje – sve više gubilo svoj smisao. Diskurs socijalizma (marksizma, klasne borbe i radničkog pokreta) bio je prvi veliki diskontinuitet u povijesti lijevo-desne opreke, a ne njen esencijalni moment. U isto vrijeme, taj je diskontinuitet bio potvrda fleksibilnosti i ustrajnosti lijevo-desne opreke, njene sposobnosti da  na razini formalnih značenjskih obilježja ustraje i onda kada se njen semantički sadržaj značajno mijenja.

Čak i oni koji danas tvrde da je lijevo-desna podjela prevladana i nepoželjna, i da posljedično nema više „istinske“ ljevice ili desnice, trebaju znati da su napadi na podjelu lijevo-desno bili prisutni od samog početka. Na primjer, neki autori poput Marcela Gaucheta i Jeana Laponcea ističu da već nakon pada Robespierrea i završetka jakobinskog terora dolazi do pokušaja demontiranja prostornog rasporeda u Narodnoj skupštini – raspored sjedenja je postao nasumičan i svako malo se mijenjao kako bi se onemogućilo stvaranje radikalnih frakcija među ekstremistima s obje strane. Smatralo se da lijevo-desna podjela pogoduje nastanku političkog radikalizma i da predstavlja prepreku konsolidaciji „opće volje“ i „nedjeljivosti političkog tijela“. „Opća volja“, kao jedan od ključnih termina Francuske revolucije, bio je u suprotnosti sa sektorskim mentalitetom lijevo-desne parlamentarne dihotomije koja je težila pojačavanju društvenih konflikata: pokušaj ukidanja lijevo-desne političke topografije stoga je bio pokušaj konsolidacije političkog zajedništva i jednakosti kojima je ideološki težila revolucija.

U svakom slučaju, povijest ljevice i desnice dopušta nam da uvidimo kako je simbolička djelotvornost tih pojmova bila manje određena samim semantičkim sadržajem, a više njihovom sposobnošću da se prilagođavaju različitim političkim okolnostima i na sebe preuzimaju težinu društvenih previranja. Iako za one (moderne i klasične) političke teoretičare koji smatraju da politički pojmovi moraju biti precizno i racionalno definirani da bi ih mogli razumjeti i ispravno koristiti, transformacije značenje ljevice i desnice ukazuju nam na jedan drugi aspekt političkog jezika. Kako su tvrdili postmoderni teoretičari poput Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe, temeljni politički pojmovi u većoj su mjeri određeni svojom semantičkom prazninom i savitljivošću, nego bogatstvom i stabilnošću sadržaja. Dapače, ti autori smatraju da je upravo ambivalentnost stožernih političkih pojmova ono što im omogućuje simboličku djelotvornost čak i kada se radikalno izmijeni njihov sadržaj. Zato jer su pojmovi ljevice i desnice isprva bili apstraktne i praktične prostorne metafore, korištene da bi se olakšalo prebrojavanje glasova u modernim demokratskim parlamentima, bili su sposobni reprezentirati veoma divergentne društvene odnose. Oni su prevodili kolektivne sukobe u lako dostupne i prepoznatljive kategorije, pružali su „amorfni“ jezik kojim se efektivno moglo služiti na različitim stranama političkog spektra. Utoliko je lijevo-desna podjela mogla na sebe preuzeti proturječnosti političkog života a da ne izgubi na snazi i privlačnosti. Mogla je podržati hibridne konzervativne ideje pomiješane s tržišnim fundamentalizmima ili socijalističke utopije o besklasnom društvu u paktu s inercijom birokratske države. Mogla je opravdati liberalno-racionalne teologije, radikalizme svih vrsta koji su tražili utočište u legitimnom okviru parlamentarnog jezika, marginalne i odbačene skupine u potrazi za kakvim-takvim političkim statusom itd.

A ako su pojmovi ljevice i desnice učvrstili svoje političke konotacije kroz specijalizirani vokabular parlamentarizma i stranačkog nadmetanja, kriza će parlamentarizma i legitimnosti demokratskih institucija, koja se odvija pred našim očima, utjecati na njihovu djelotvornost i mobilizacijsku snagu. Naravno, moguće je i da stvari odu u sasvim drugom smjeru: da ne svjedočimo rastakanju smisla lijevo-desnih pozicija, nego da je na djelu još jedna dubinska transformacija ove opreke, kao što je to bila u 19. stoljeću pojavom socijalističkih stranaka ili osamdesetih godina prošlog stoljeća krajem Hladnog rata, i da se upravo regrupiraju nove pozicije koje će u narednim desetljećima činiti osnovu nekih novih ljevica i desnica.  

Primjerice, današnja zeleno-aktivistička ljevica, koja je u posljednjem desetljeću zasjenila tradicionalnu radničko-sindikalnu ljevicu u Europi i Hrvatskoj, za neke je znak tog novog identiteta. Slično bi se moglo reći i za neke desne pozicije koje se od početka pandemije koronavirusa sve više udaljuju od određenih neoliberalnih ideja kojima su se vodile od kraja osamdesetih godina. U svakom slučaju, pitanje zastarjelosti lijevo-desne distinkcije nije toliko pitanje njene empirijske ili deskriptivne validnosti, koliko simboličke efektivnosti i sposobnosti uopćavanja i simplifikacije društvenih konflikata. Pojmovi ljevice i desnice mogu biti odbačeni jedino u trenutku kada više ne postoji njihova „uporabna“ vrijednost u jezičnim igrama suvremene politike; i obratno, dokle god oni cirkuliraju i izazivaju konkretne učinke na razini društvenih odnosa, pogriješili bi da ustvrdimo da je njihovo vrijeme prošlo.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram