Iznenadni napad Hamasa 7. listopada 2023. godine na Izrael u kojemu je ubijeno oko 1.200 i oteto oko 250 ljudi te odvedeno u Pojas Gaze doveo je do nerazmjernoga vojnog odgovora Izraela i humanitarne katastrofe. Procjenjuje se da je dosad u Gazi poginulo preko 30.000 ljudi. Oči svjetske javnosti ponovno su se usmjerile na središnji sukob na Bliskom istoku – Arapsko-izraelski, odnosno Palestinsko-izraelski sukob u koji su u većoj ili manjoj mjeri involvirane mnoge arapske države.
Ono što iznenađuje jest veliko nerazumijevanje povijesnog konteksta, aktera u sukobu, ali i same regije Bliskog istoka unutar brojnih rasprava i istupa koji su preplavili svjetsku javnost. Tako se primjerice u medijima moglo čuti čvrsto osuđivanje Hamasa kao organizacije skoro identične Al-Kaidi ili Islamskoj državi, dok su drugi zastupali romantizirano viđenje Hamasa kao boraca za slobodu protiv puno jačeg ugnjetavača.
No koja je ustvari politička ideologija Hamasa? Hamas je svoja ideološke stavove iznio u dva službena dokumenta, odnosno u svojim Poveljama iz 1988. i 2017. godine. Hamas, odnosno Islamski pokret otpora, svoje korijene vuče iz egipatskog Muslimanskog bratstva, prve suvremene islamističke organizacije na svijetu. Hamas se na tu činjenicu poziva u svojoj Povelji iz 1988. godine. Dakle, da bi odgovorili na pitanje o političkoj ideologiji moramo odgovoriti na prethodno pitanje što je islamizam. Prema utjecajnom njemačkom politologu, rodom iz Damaska, Bassamu Tibiju, islamizam je suvremena totalitarna politička ideologija koja za svoj cilj ima uspostavu države utemeljene na šerijatu, odnosno islamske države. Totalitarna je jer se ne zadovoljava kontrolom mišljenja i vjerovanja u javnoj već je zahtjeva i u privatnoj sferi. Islamizam se pojavljuje u dvije varijante, a to su džihadizam i institucionalni islamizam. Džihadizam želi nasilnim putem doći na vlast i stvoriti islamsku državu, dok institucionalni islamizam to želi učiniti putem demokratskih izbora. No cilj ostaje isti – uspostava islamske države.
Tibi smatra da islamizam ima nekoliko ideoloških tema. Prvo, bavi se pitanjem uspostave islamske države, a zatim i uspostave međunarodnog islamskog poretka. Drugo, ustavni temelj islamske države trebao bi biti šerijat. Treće, džihadisti se zalažu za svojevrstan oblik svjetske revolucije. Takav se džihadizam razlikuje od klasičnog džihada koji je bio regularan rat na bojnome polju s pravilima, a ne rat protiv svih mogućih ciljeva, uključujući i civilne. Na kraju, kod islamista je vrlo izražen antisemitizam koji je, smatra Tibi, uvezen iz Europe i prethodi sukobu s Izraelom. Naime, Tibi tvrdi kako je „nužnost“ borbe sa Židovima koji žele zavladati svijetom kod islamista potekla od preuzimanja ideja iz krivotvorenih Protokola Sionskih mudraca objavljenih 1903. godine, dakle puno prije nastanka Države Izrael.
Koje se od tih ideoloških tema mogu pronaći u Hamasovim poveljama? Je li došlo do promjene od 1988. do 2017. godine, odnosno je li Hamas do određene mjere ili u potpunosti napustio svoj islamistički predznak? To nije nemoguće. Primjerice, tuniska je Ennahda napustila islamizam kao svoje ideološke korijene na X. kongresu stranke 2016. godine iako je i ona svoje povijesne ideološke temelje gradila na političkoj misli Muslimanskog bratstva.
Hamasova Povelja iz 1988. godine na samome se početku poziva na riječi Hasana el Bane, prvog muršida odnosno vođe (egipatskog) Muslimanskog bratstva: „Izrael će postojati i nastaviti će postojati dok ga islam ne izbriše, kao što je izbrisao i druge prije njega“. Kroz tekst se dalje odbacuju mirovne inicijative te se u nekoliko navrata vrlo jasno poziva ne samo na uništenje Države Izrael već i na ubijanje Židova: „Sudnji dan neće doći dok se muslimani ne budu borili protiv Židova (ubijali Židove), dok se Židovi ne sakriju iza kamenja i drveća. Kamenje i drveće će reći: o muslimani, o Abdulah, Židov je iza mene, dođi i ubij ga.“ Treba napomenuti kako je ovaj citat u Povelji zapravo preuzet iz hadisa poslanika Muhameda. Kako Povelja navodi, džihad protiv Izraela dužnost je svakog muslimana na globalnoj razini, a ne samo Palestinaca, pa se iz navedenog čini da nedvojbeni antisemitizam Povelje ipak nema korijene isključivo u preuzimanju europskih ideja.
Džihadizam je također istaknuta tema Povelje. Za Hamas nema rješenja palestinskog pitanja bez džihada. Džihad je Hamasov cilj, a treba se provesti u tri kruga – palestinskom, arapskom i islamskom. Kao što je već navedeno, džihad protiv židovske uzurpacije Palestine dužnost je svakog muslimana, te je nužno „podići zastavu džihada“. Iako u čl. 31. Povelja navodi kako „islam, kršćanstvo i židovstvo – mogu koegzistirati u miru i tišini jedni s drugima“, podrazumijeva se da je to pod okriljem islama kao vladajuće religije.
Što se tiče ostalih tema, Povelja navodi u čl. 1. kako je Hamasov „politički program islam“, a u čl. 8. da mu je „ustav Kuran“. U čl. 11. se dalje navodi da se palestinskom zemljom treba vladati šerijatskim zakonom, a da je sve što je protivno šerijatu, što se Palestine tiče, ništavno. To su tipične ideološke teme za islamizam, odnosno tvrdi se da je Hamasova ideologija islam, na Kuran se gleda kao na temelj konstitucionalizma te postoji težnja za uspostavom političkog poretka temeljenog na šerijatskom pravu. Drugim riječima, makar prema Povelji iz 1988., za Hamas se s pravom može reći da je istinski islamistička organizacija.
Povelja iz 2017. je umjerenija. U tekstu Povelje nema izričitog poziva na nasilje prema Židovima kao što je to slučaj u Povelji iz 1988. Međutim, u čl. 1. Povelje navodi se kako je cilj organizacije i dalje osloboditi Palestinu od cionističkog projekta, odnosno Države Izrael. Odmah u čl. 2. navode se granice Palestine te da se ona proteže od obala rijeke Jordan na zapadu do obala Sredozemnog mora na istoku, dok se u čl. 10. navodi kako je Jeruzalem glavni grad Palestine. To znači da se ona u cijelosti proteže teritorijem Izraela.
U Povelji se tvrdi da je Hamas svjestan antisemitizma i progona Židova, ali ga smatraju primarno dijelom europske, a ne arapske i islamske povijesti. U čl. 16. povelje tvrdi se kako Hamas nije u sukobu sa Židovima zbog njihove vjere već je primarno u sukobu s cionistima koji su okupirali Palestinu, a u čl. 19. vrlo se eksplicitno navodi kako „neće biti priznanja legitimiteta cionističkog entiteta“, odnosno nema priznanja Izraela. Drugim riječima, Hamas i dalje smatra da je osnivanje Države Izrael u potpunosti nelegalno što je pozicija koja značajno otežava mirovno rješenje i eventualan put prema rješenju dviju država.
Džihad se u tekstu Povelje spominje samo jednom u kontekstu legitimnog prava Palestinaca na borbu za oslobođenje Palestine. Pritom i ova Povelja navodi kako je dužnost ne samo Palestinaca, već i cijele ume, dakle svjetske zajednice muslimanskih vjernika, oslobođenje Palestine. Također, u tekstu se tvrdi kako Hamas neće odustati od oružane borbe kao jedne od metoda borbe za oslobođenje.
I drugi dijelovi novije Povelje umjerenije su napisani. Tako se islam više ne smatra temeljnom ideologijom Hamasa, već referentnim okvirom. Također, islam se smatra vjerom mira i tolerancije koja nije u sukobu s drugim vjerovanjima. U člancima koji se bave političkim sustavom Palestine (čl. 27.-34.) jasno se navodi kako bi se on trebao temeljiti na pluralizmu i demokraciji. Šerijatsko se pravo ne spominje nijednom, a nema više ni referenci na Muslimansko bratstvo.
Iz teksta nove Povelje moglo bi se zaključiti da je, slično kao i Ennahda u Tunisu, Hamas odbacio islamistički predznak. Međutim, u Gazi izbori nisu održani od 2006. godine, pa bi se prema Bassamu Tibiju, iz toga dalo zaključiti kako Hamas na demokraciju gleda samo kao na proceduru kojom dolazi na vlast. Također, ni na Zapadnoj obali, u kojoj je na vlasti sekularni Fatah, nije bilo izbora od 2006. godine. No, u našem kontekstu važnije, kako objasniti napad 7. listopada u svjetlu dviju Povelja?
U čl. 26. se tvrdi kako Hamas može koristiti eskalaciju i deeskalaciju sukoba kao metode otpora i borbe protiv okupacije. Ekstremnu eskalaciju dijelom se može pripisati Abrahamskim sporazumima, odnosno otvorenim približavanjem Izraela i jednog dijela arapskih zemalja. Hamas je to morao protumačiti kao izdaju svojih arapskih i islamskih saveznika. Ti su sporazumi „lakmus test“ koji bi trebao dovesti do službenog približavanja Rijada i Tel Aviva. Ujedno, takva je nova konstelacija snaga usmjerena i protiv Irana kao jednog od najvećih sponzora Hamasa. Ako je Hamas pod pokroviteljstvom Irana pokušao natjerati arapske države da odustanu od vanjskopolitičkog kursa međusobnog približavanja, zasad se ta strategija pokazala promašenom. Kao u slučaju izbora, djelovanje Hamasa može se pripisati i tome da nisu iskreno odustali od islamističke ideologije. Tibi navodi kako je kod islamista čest „dvostruki govor“, odnosno jedno se govori za potrebe međunarodne publike, dok se sasvim druga poruka upućuje pobornicima. Prema takvoj interpretaciji događaja, Hamas nije odustao od antisemitizma i džihadizma. U svakom slučaju, niti prema novoj Povelji Hamas nije sklon priznanju Izraela.
U takvim uvjetima Izrael nema mogućnost političke suradnje s Hamasom koja bi vodila trajnijem miru. Veliki je problem i u djelovanju vlade Benjamina Netanjahua koja nastavlja politiku desnog cionizma. Iako nije sporno da Izrael ima pravo na samoobranu, nesrazmjer u odgovoru, broj civilnih žrtava i masovnost uništavanja onemogućuje palestinskoj strani da pokuša ozbiljno pristupiti mirovnim pregovorima. Literatura o mirovnim studijama slaže se da su mogućnosti za mirovno rješenje sukoba vrlo slabe kada su pozicije s obje strane duboko ukopane. Koji će akteri s obje strane voditi neke buduće konstruktivne pregovore još uvijek nije jasno. Do tog trenutka, nažalost, poginut će još mnogi civili i bit će nanesena još veća materijalna šteta.
