Kineska vojna moć ili tajvanski identitet? Tajvanska demokracija u kontekstu međunarodnih odnosa i budućnost politike jedne Kine

Ususret tajvanskim predsjedničkim izborima 2024.
8. rujna 2023.
Piše: 
Davor Boban
Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Početkom 2024. održat će se redoviti predsjednički izbori na Tajvanu. Predsjednički i parlamentarni izbori na tom otoku uvijek se okreću oko pitanja odnosa s Pekingom i državnosti Tajvana. Oni nisu samo natjecanje za vlast između različitih političkih opcija, nego zbog interesa svjetskih sila za odnos Kine i Tajvana imaju šire međunarodno značenje. Temelji takvog karaktera izbora položeni su u kratkotrajnom razdoblju 1945-1949. kada su ishodi Drugog svjetskog rata i Građanskog rata u Kini te unutarnje prilike na Tajvanu ostavili posljedice koje se i danas osjećaju u tajvanskoj politici i društvu te u odnosima između Pekinga i Taipeija.

Ubrzo nakon poraza 1945., Japan je poslije pedeset godina vladavine nad Tajvanom vratio taj otok Kini. Otok tada nije imao naročito značenje za Kinu, ali nakon poraza Kuomintanga (KMT) od Komunističke partije Kine (KPK) u građanskom ratu 1949., Čang Kaj-šek, dio vojske i izbjeglice s kontinentalnog dijela Kine, ukupno oko 2 milijuna ljudi, nastanili su se na otoku koji je tada imao samo oko 6 milijuna stanovnika. U Pekingu je Mao Ce-tung proglasio Narodnu Republiku Kinu (NRK), a KMT i Čang nastavili su tvrditi da Republika Kina (RK) i dalje nastavlja postojati iako traje „komunistička pobuna“ na kontinentu. Pravna fikcija o kontinuitetu državnosti RK osnovane 1912. nastavljena je do današnjih dana te će se i skori predsjednički izbori službeno održati za instituciju predsjednika RK, a ne Republike Tajvan.

Nakon dolaska KMT-a na otoku je uspostavljen autoritarni režim u kojem je bilo zabranjeno osnivanje novih političkih stranaka te se suzbijala bilo kakva ideja o tome da bi Tajvan trebao postati neovisna država. Istodobno, Mao se nije zadovoljio pobjedom u građanskom ratu te je planirao zauzeti Tajvan i konačno se riješiti KMT-a i Čanga. Izbijanje Korejskog rata 1950. spriječilo ga je u tome jer je morao poslati svoju vojsku u pomoć Sjevernoj Koreji. Taj je rat naglo stvorio veliko zanimanje Amerikanaca za Tajvan jer je on za njih postao „nepotopivi nosač aviona“, kako ga je nazvao jedan američki general. Američka pomoć Tajvanu i oštar sukob između Čanga i Maoa spriječili su u sljedećim desetljećima približavanje dviju strana. Tajvan, odnosno RK, predstavljao je Kinu u UN-u sve do početka 1970-ih. Nakon više od dva desetljeća lobiranja na međunarodnoj sceni da NRK bude priznata kao jedina kineska država, predstavnici Taipeija bili su izbačeni iz UN-a, a Peking je uskočio na njihovo mjesto. Osim socijalističkih država koje su bile na pekinškoj strani, za tu promjenu bilo je važno i približavanje SAD-a NRK-u te posljedični prekid diplomatskih odnosa 1979. između Washingtona i Taipeija. To nije značilo američko napuštanje Tajvana, nego je to bilo nastojanje da se balansira između dviju strana u skladu s američkim vanjskopolitičkim interesima. Washington više nije mogao ignorirati postojanje NRK jer su osim socijalističkih država i država Trećeg svijeta i neke zapadne države počele uspostavljati diplomatske odnose s Pekingom.

Promjena međunarodnog položaja Tajvana utjecala je i na stabilnost KMT-ovog autoritarnog jednostranačkog režima. Zahtjevi za demokratizaciju stizali su i ranije, ali su nailazili na oštru represiju u kojoj su se izricale i smrtne kazne. No, 1980-ih situacija se promijenila. Dugogodišnji diktator Čang Kai-šek umro je 1975., a njegov sin Čang Čing-kuo došao je na vlast 1978. Iako je ranije bio oštar prema političkim neistomišljenicima i neprijateljima, kao predsjednik RK sve je manje sprječavao demokratizaciju Tajvana 1980-ih. Prva nova stranka osnovana je 1986. To je bila Demokratska progresivna stranka (DPS) koja se kao politička organizacija učinkovitije mogla suprotstaviti KMT-u nego druge skupine i pojedinci. DPS je od samog početka imao i drugačiji stav o državnosti Tajvana. Umjesto sukoba između KMT-a i KPK-a oko toga čija je država jedina prava, DPS je otvoreno bio za proglašenje neovisnosti Tajvana i kraj fikcije o postojanju RK.

Promjene su se počele događati i u Pekingu koji je ponudio opciju „jedna zemlja, dva politička sustava“. Često spominjana u vezi Hong Konga i Macaoa, ta je opcija bila namijenjena i Tajvanu, no nikada nije naišla na odobravanje KMT-a koji je do kraja 1980-ih ustrajao na odbijanju priznanja komunističke vlasti u Pekingu i pregovora s njom. Ipak, sve veća međunarodna izolacija i neprestano smanjivanje broja država koje održavaju diplomatske odnose s RK primorala je KMT da modificira svoj stav o tome te je do početka 1990-ih stvorio sintagmu „jedna zemlja s dvije regije“. Tada su započeli i razgovori između dviju strana te je na sastanku njihovih predstavnika 1992. navodno postignut konsenzus o jednoj Kini. To je značilo da postoji jedna Kina, a je li to RK ili NRK, ostavljeno je neriješenim pitanjem. Koliko je to Pekingu bilo važno, pokazuje slučaj priznanja Republike Hrvatske od strane NRK 1992. prilikom kojeg je hrvatska vlada morala izjaviti da poštuje načelo postojanja „jedne Kine“ te da je Tajvan sastavni dio NRK.

Dok su promjene međunarodnih okolnosti potaknule približavanje Pekinga i Taipeija, demokratizacija Tajvana koja je počela krajem 1980-ih zakomplicirala ih je. Pojava novih političkih stranaka na Tajvanu i promjena raspoloženja Tajvanaca o ujedinjenju s NRK primorali su KMT da ukine izvanredno stanje te 1990-ih uvede slobodne i višestranačke izbore za predsjednika i parlament. To je prvo oslabilo monopol KMT-a na vlast, a do 2000. ga i uništilo, čime je on prestao biti jedini tajvanski vanjskopolitički akter. Sukob oko toga postoji li jedna Kina, dvije Kine ili jedna Kina i jedan Tajvan za Tajvance je bilo i vanjsko i unutarnje političko pitanje. Stranački sustav Tajvana se tijekom tog razdoblja stoga formirao oko odnosa prema Kini s dvije glavne stranke koje nastupaju kao polovi suprotstavljenih stranačkih kampova: KMT je na čelu Pan-plavog saveza, a DPS Pan-zelenog saveza. Njihove politike su se u posljednjih 30 godina modificirale, no KMT i dalje ostaje na stajalištu postojanja jedne Kine, dok DPS želi proglasiti neovisnost Tajvana pod službenim nazivom Republika Tajvan.

Peking se u te procese pokušao umiješati izvana. Razlog nije bila demokratizacija Tajvana sama po sebi, iako su njegove vlasti i to navodno pokušale iskoristiti nakon gušenja prosvjeda na Tieanmenu da pokažu zašto je RK bolja od NRK, nego sprječavanje odustajanja Taipeija od politike jedne Kine i sprječavanje dolaska na vlast proindependističkih snaga. Prva velika manifestacija toga dogodila se 1995-1996. tijekom Treće krize Tajvanskog tjesnaca kada su kineske oružane snage počele održavati vojne vježbe u blizini Tajvana. Razlog takve kineske reakcije bila je posjeta tadašnjeg predsjednika RK Li Teng-huija SAD-u. Premda to nije bio službeni državnički posjet, nego posjet Sveučilištu Cornell, kojega je Li bivši student, Peking je na to oštro reagirao jer je bio nezadovoljan time da je SAD uopće izdao vizu Liju i vjerojatno strahovao od toga da Amerikanci mijenjaju svoju politiku prema tajvanskom pitanju. Kriza se nastavila sve do proljeća 1996. i održavanja prvih izravnih predsjedničkih izbora na Tajvanu na kojima je Li pobijedio. Ona se okončala i zbog toga što su Amerikanci poslali svoje nosače zrakoplova u okolne vode, ali su ubrzo i umirili Peking da poštuju politiku „jedne Kine“. Prilikom posjeta NRK 1998., predsjednik Clinton izrekao je svoja tri „ne“ – ne neovisnosti Tajvana, ne „jednoj Kini, jednom Tajvanu“ ili „dvjema Kinama“, i ne članstvu Tajvana u međudržavnim organizacijama. To ni KMT-u nije bilo drago čuti i predsjednik Li je 1999. dodatno uzburkao duhove Tajvanskog tjesnaca kada je izjavio da između dvije strane postoje specijalni međudržavni odnosi.

Na sljedećim predsjedničkim izborima 2000. Peking je ponovno pokušao utjecati na tajvanske birače. Ovaj put prijetnja je bio kandidat DPS-a Čen Šuj-bjan. Za Peking je bilo prihvatljivije da na izborima pobijedi kandidat KMT-a Lien Čan zbog politike te stranke o „jednoj Kini“ te je zbog toga premijer NRK Ču Rongđi upozorio Tajvance da Peking nikada neće dopustiti neovisnost tog otoka tkogod da pobijedi, a zapravo misleći na Čena. Takvo je upozorenje na kraju ispalo kontraproduktivnim jer je DPS po prvi put pobijedio na jednim izborima prvoga reda te je time izvršena prva tranzicija vlasti na Tajvanu od 1945. Pobjedi su doduše pripomogli i raskol u KMT-u, zbog čega je došlo do podjele glasova među njegovim pristašama, te ustavna odredba po kojoj su predsjednički izbori jednokružni i dovoljna je relativna većina glasova za pobjedu. Čen je tako pobijedio jednog KMT-ovog kandidata i jednog kandidata koji je donedavno bio član KMT-a s manje od 40% valjanih glasova. Novi predsjednik ipak nije htio „izazivati vraga“ te je javno obećao da neće proglašavati neovisnost Tajvana niti mijenjati službeno ime države. Time je zbog pragmatičnih razloga odustao od promicanja de jure neovisnosti, ali ne i od promicanja de facto neovisnosti. Tako je 2002. izjavio da je za Tajvan neprihvatljiva solucija kojom je riješen problem Macaoa i Hong Konga te da su Tajvan i Kina dvije zemlje. Za njega i DPS, „konsenzus iz 1992.“ nije bio nikakav konsenzus, nego „sastanak iz 1992.“ koji nije obvezivao Tajvan. Nakon što je Li pobijedio i na izborima 2004., NRK je dodatno zaoštrila svoj stav prema njemu usvojivši 2005. Antisecesijski zakon koji propisuje i uporabu „nemiroljubivih sredstava“ u slučaju tajvanskog odcjepljenja.

Odnosi između Tajvana i NRK počeli su se poboljšavati nakon što je 2008. na predsjedničkim izborima pobijedio kandidat KMT-a Ma Jing-đeu. On se u kampanji zalagao za poboljšanje odnosa s NRK zbog koristi koje bi od toga imalo tajvansko gospodarstvo što je Peking spremno prihvatio. Ma je ponovno pobijedio na izborima 2012. i u njegovih osam godina vladavine Tajvan je postao gospodarski povezaniji s NRK nego ikad prije. Neki su Tajvanci u tome vidjeli opasnost stvaranja ovisnosti Tajvana o NRK. Kada je 2014. tajvanski parlament planirao ratificirati novi sporazum o gospodarskoj suradnji s NRK, nastala je skupina Pokret suncokreta koja je na nekoliko tjedana okupirala zgradu tajvanskog parlamenta i spriječila tu ratifikaciju. To je bio udarac za vladajući KMT i pružilo je dodatnu šansu predsjednici DPS-a Caj Ing-ven za pobjedu na sljedećim predsjedničkim izborima.

Nakon dolaska na vlast 2016. i ponovne pobjede na izborima 2020., Caj nije inzistirala na formalnim promjenama službenog naziva države ili proglašenja neovisnosti. Poput Čena, i ona je umjesto promicanja de jure neovisnosti radila na jačanju stvarne neovisnosti Tajvana o NRK. To se realiziralo u njezinoj Novoj politici okretanja prema jugu, tj. prema Južnoj i Jugoistočnoj Aziji nasuprot KMT-ovog jačanja gospodarske suradnje s NRK. Peking je zbog toga opet zahladio odnose s Taipeijem te je vrhunac toga bila Četvrta kriza Tajvanskog tjesnaca u ljeto 2022. Ona je izbila ponajprije zbog američke podrške Tajvanu i posjete predsjednice Predstavničkog doma Kongresa Nancy Pelosi Taipeiju, ali i kako bi se demonstrirala odlučnost Pekinga da u budućnosti ponovno ostvari kontrolu nad Tajvanom. NRK je sada vojno puno jača nego u vrijeme Treće krize Tajvanskog tjesnaca iz 1995. pa će tajvanske vlasti vjerojatno biti još manje spremne na bilo kakve poteze vezane za formalno proglašenje neovisnosti koji bi dali povod Pekingu za invaziju.

Caj istječe mandat početkom 2024. i po ustavu se više ne može kandidirati za predsjednicu. Dva vodeća kandidata na predstojećim izborima i ovoga puta dolaze iz dviju najjačih stranaka: Laj Čing-te iz DPS-a i Hu Ju-ih iz KMT-a. Logika pekinškog ponašanja prema tim izborima slična je kao i ranije te se preferira pobjeda KMT-ovog kandidata koji bi bio spremniji na suradnju s NRK i protivi se proglašenju neovisnosti Tajvana. No stvari ne stoje dobro za Peking jer prema ispitivanjima javnog mnijenja različitih medijskih kuća provedenim u kolovozu 2023. Laj uvjerljiv vodi ispred svih drugih kandidata. On je formalno za održanje statusa quo između dviju strana, no zapravo je pobornik tajvanske neovisnosti.

Osim stavova tajvanskih političkih aktera, treba imati na umu i stavove Tajvanaca o pitanju ujedinjenja, formalnog proglašenja neovisnosti te njihovog identiteta. Ispitivanja u proteklih 30 godina pokazala su da se smanjuje udio Tajvanaca koji žele ujedinjenje s NRK te da se povećava udio onih koji su za zadržavanje statusa quo, dakle postojanje de facto neovisnosti bez proglašenja de jure neovisnosti. Uz to se povećava udio Tajvanaca koji se izjašnjavaju da imaju tajvanski identitet, a smanjuje udio onih s kineskim identitetom. Zbog toga jačanje vojne moći NRK čini ostvarenje pekinške želje za ujedinjenjem, pa makar i putem invazije, sve vjerojatnijom, ali smanjenje želje Tajvanaca za ujedinjenjem čini je, s druge strane, manje vjerojatnom. Ako se Peking odluči na invaziju, za njezin je uspjeh važnije pitanje hoće li pobijediti kineski čelik ili tajvanski identitet, nego koji je predsjednik na vlasti.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb

email: anali@fpzg.hr
SCImago Journal & Country Rank
Anali Hrvatskog politološkog društva ℗ 2023 Sva prava pridržana
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram