Lepoglava je najstariji zatvor na području bivše Jugoslavije. Osnovan je 1854. godine u katoličkom samostanu, a kontinuirano djeluje do danas. Nalazi se na lijepim brežuljcima u Varaždinskoj županiji, na samome sjeveru zemlje.
Od svojega osnutka, lepoglavska je kaznionica radila pod habsburškom, jugoslavenskom kraljevskom, ratnom kolaboracionističkom, komunističkom i konačno demokratskom hrvatskom jurisdikcijom. Cijeli niz političkih sustava – imperijalni, pseudodemokratski, fašistički, komunistički i postkomunistički/demokratski nadzirali su upravljanje zatvorom i generacije zatvorenika.
U tom su zatvoru kaznu služila mnoga značajna imena jugoslavenske povijesti. Prije Drugoga svjetskog rata u njemu su zatvorenici bili sâm Tito i njegov mentor Moša Pijade. Poslije rata u njemu je bio zatvoren nadbiskup Stepinac, a kasnije će u Lepoglavi boraviti i Franjo Tuđman. Puno jugoslavenske – a posebno hrvatske – povijesti imalo je neke veze s tim zatvorom. Ne iznenađuje da je dio te povijesti prilično sumoran.
Međutim, ne samo da je u 20. stoljeću postojao veliki raspon političkih režima koji su nadzirali rad zatvora, u Lepoglavi su postojale i različite kaznene filozofije i pristupi. U kasnom 19. stoljeću vodio se prema pravilima ”irskog sustava” progresivnog zatvaranja, s naglaskom na obrazovanje zatvorenika i usmjerenjem na reintegraciju zatvorenika u civilni život. Pod upraviteljstvom Emila Taubera od 1877. nadalje, zatvor je bio liberalan i progresivan, organizirao je radionice za zatvorenike, a kasnije i tečajeve opismenjavanja za maloljetne prijestupnike. Progresivni je pristup bio je u skladu s općim kaznenim trendovima u Austro-Ugarskoj u to vrijeme (v. Kantokoski, O., 'Is Southeast European Penal Model Too Harsh? The Western Balkan Model of Carceral Punishment in Context of Western European Prison Reform ', u pripremi).
Dugoročno gledajući, međutim, liberalni režim nije potrajao. Od vremena Prvog svjetskog rata pa sve do sredine 1920-ih zarobljenici su korišteni za proizvodnju vojne opreme, često u vrlo teškim, izrabljivačkim uvjetima. Zabilježene su smjene do 15 sati, a koristio se izraz “Tko ne radi, ne treba ni da jede”, čak i u zatvorskoj bolnici. Čini se da su ove muke skrivane od znatiželjnih očiju. U svojoj studiji iz 1989. godine Kolar-Dimitrijević govori o kasnijim inovacijama u zatvoru, poput električarske radionice, koji su služili kao svojevrsno ‘Potemkinovo selo’ kad god bi to mjesto obilazili inspektori.
Zatim je nastupila mračna prva polovica 1940-ih, a za njima desetljeća socijalističke Jugoslavije i njezin nasilni raspad. Izvanjski politički događaji ogledavali su se i unutar zatvora. Početkom 1990-ih, došlo je do ozbiljnih nereda koji su doveli do velike materijalne štete i koštali života jednog zaposlenika.
Današnji zatvor sastoji se od zatvorenih, poluotvorenih i otvorenih objekata. Proizvodi poljoprivredne proizvode; neke od djelatnosti su pčelarstvo, ratarstvo i vinarstvo. Također je dugo poticao preradu drva, izradu namještaja i obradu metala, iako je potonja prekinuta. Namještaj je kvalitetan, a nekada se izvozio i u Ujedinjeno Kraljevstvo. Još uvijek se proizvodi i kupuje izvan zatvora. Vina su osvojila međunarodna priznanja.
Naš posjet
U veljači 2023., zajedno s voditeljicom projekta, profesoricom Judith Pallot sa Sveučilišta u Oxfordu, dobio sam dopuštenje posjetiti zatvor i intervjuirati neke od njegovih zaposlenika, sadašnje i bivše. Radimo na projektu o zatvorskom sustavu bivše Jugoslavije koji financira Finska akademija. Profesorica Pallot također vodi veći projekt o zatvorskom sustavu bivšeg SSSR-a – oba projekta odvijaju se na Aleksandrovu institutu Sveučilišta u Helsinkiju, Finskom centru za ruske i istočnoeuropske studije.
Tijekom dva dana vodili smo razgovore s osobljem, sadašnjim i bivšim, obišli smo zatvor – napose sam se nadao da ću vidjeti ćeliju nadbiskupa Stepinca, što i jesam – bilo nam je dopušteno fotografirati (iako ne zatvorenike) i pogledati radionice. Odveli su nas i u otvoreni dio zatvora gdje se proizvodi vino, a jeli smo u restoranu u kojemu rade zatvorenici.
Nismo još stigli ni do pola našeg projekta, pa nismo ni blizu bilo kakvih zaključaka, Međutim, dvodnevni izlet u Lepoglavu i još dva dana intervjua u Zagrebu s osobljem Ministarstva pravosuđa donijeli su nam neke zanimljive spoznaje. Da pojasnimo, nije nas začudilo to što hrvatski zatvori danas pokušavaju raditi po standardima Vijeća Europe. Ono što nas je iznenadilo jest da smo, razgovarajući s upraviteljem kaznionice Draženom Posavcem o njegovim progresivnin nazorima, doznali da je zatvor odabran za eksperiment s progresivnim reformama još 70-ih godina prošlog stoljeća. U čemu su se točno sastojale te reforme i koji je bio njihov utjecaj na zatvor danas, nešto je što ćemo podrobnije istražiti prilikom sljedećeg posjeta.
Alternativni pogled?
Ljudima koji su upoznati sa zatvorima u Titovoj Jugoslaviji, prva institucija koja bi vjerojatno pala na pamet bio bi ozloglašeni logor Goli otok. Osnovan kasnih 1940-ih, logor je izvorno bio namijenjen za osumnjičene informbiroovce i druge političke zatvorenike. Okrutnost logora, s hijerarhijom zatvorenika koji su mučili one ispod sebe, došla je na veoma zao glas. O tome svjedoče mnoga sjećanja, dokumentarni filmovi i akademska studija o logoru Martina Previšića.
Goli otok postao je normalniji zatvor u kasnijim desetljećima, ali – kako nam je ispričao čuvar koji je ondje radio osamdesetih godina prošlog stoljeća – teško je nadilazio svoju reputaciju ‘logora’. Konačno će biti zatvoren 1989. Naime, nekoliko stražara koji su radili na Golom otoku radilo je i u Lepoglavi. Moglo bi se reći da su te dvije ustanove predstavljale dva pola na spektru kažnjavanja u socijalističkoj Jugoslaviji. Goli otok kao logor za prisilni rad u stilu gulaga (”Titovi Havaji”, ”hrvatski Alcatraz”) i Lepoglava kao naizgled progresivan zatvor, posvećen – barem u teoriji – individualizaciji, razvijanju radnih vještina i reintegraciji nekih zatvorenika natrag u društvo.
Rani znakovi ovog naprednijeg pristupa vidljivi su u 1980-ima, pa čak i 1970-ima. U posljednjem desetljeću, povijesno smještenom između Titove smrti i raspada Jugoslavije, u Lepoglavi se ozbiljno pokušalo riješiti problem ovisnosti o drogama. To se činilo u suradnji s centrom za ovisnosti zagrebačke bolnice Sestara milosrdnica.
Unutar samo 4 godine od stjecanja neovisnosti, informacije iz hrvatskih zatvora (kao i iz onih u Sloveniji) bile su vrlo povoljne u usporedbi s drugim zatvorima u Srednjoj i Istočnoj Europi. Treba napose istaknuti broj zatvorenika po glavi stanovnika, prostor dodijeljen zatvorenicima i mogućnosti rada unutar zatvora. Ovdje treba imati u vidu dvije stvari. Prvo, Hrvatska je početkom 1990-ih bila u ratu – različitog intenziteta sukoba – pa je razumljivo da društvo u takvim okolnostima ima druge prioritete od reforme zatvora. Drugo, postavlja se pitanje s koje je udaljenosti Hrvatska krenula u sustizanje općeeuropskih standarda? To je nešto što se nadamo ustanoviti u nastavku našeg istraživanja.
Ranija verzija teksta objavljena je na stranici projekta Odjeci Gulaga.
