Pored rata u Ukrajini i rata između Izraela i Hamasa, jedva da je bila zamijećena nova kriza na Južnom Kavkazu koja je izbila krajem ljeta 2023. Azerbajdžan je 19. rujna započeo vojnu ofenzivu na Nagorno Karabah koja je trajala manje od jednog dana. Vlasti u toj separatističkoj regiji brzo su kapitulirale pred nadmoćnim neprijateljem i time su priznale konačni poraz ideje o samostalnoj Republici Arcah, njihovom imenu za to područje. Poraz je popraćen humanitarnom tragedijom u kojoj je više od sto tisuća Armenaca napustilo regiju i prebjeglo u Armeniju. Nakon 35 godina teškog etničkog i teritorijalnog sukoba koji je rezultirao velikom mržnjom na obje strane, za Armence iz Nagorno Karabaha nije bilo života pod azerbajdžanskom vlašću.
Korijeni ovog sukoba obično se traže u događajima nakon Prvog svjetskog rata i propasti Ruskog Carstva. Nakon stranih intervencija na Kavkazu, proglašenja neovisnih država Armenije i Azerbajdžana te njihovog rata, odlukom Kavkaskog biroa Ruske komunističke partije (boljševika) iz 1921. Nagorno Karabah je kao autonomna oblast (AONK) pripao Azerbajdžanu. Većinsko armensko stanovništvo u njemu s time se nikada nije mirilo, no u totalitarnom Sovjetskom Savezu volja građana o takvim pitanjima nije se slušala. Tek je dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast 1985. i započinjanjem glasnosti i perestrojke stari problem mogao ponovno doći na dnevni red. Gorbačovljeve reforme trebale su sovjetski politički sustav učiniti učinkovitijim tako što će građani dobiti mogućnost izricanja kritike. Umjesto toga, kritika je počela razarati sustav, a ne loše politike u njemu. Ubrzo nakon iznošenja javnih zahtjeva u armenskoj i karabaškoj javnosti 1987. o ujedinjenju AONK-a s Armenijom, u veljači sljedeće godine Sovjet AONK-a donio je rezoluciju o prelasku regije iz sastava Azerbajdžanske SSR u sastav Armenske SSR.
Situacija se nakon toga zaoštrila. Uslijedila su ubijanja i progoni u Armeniji i Azerbajdžanu što je povećalo mržnju između dviju strana. Nakon neuspjelog puča protiv Gorbačova u kolovozu 1991. bilo je jasno da Sovjetski Savez više nema budućnost te su pojedine sovjetske republike počele proglašavati neovisnost. AONK je također proglasila svoju neovisnost kao Republika Nagorno Karabah (od 2017. Republika Arcah) iako na to prema sovjetskom i azerbajdžanskom ustavu nije imala pravo. Puni rat između Armenaca i Azerbajdžanaca izbio je u svibnju 1992. Azerbajdžan je imao veću količinu naoružanja, no istodobno je trpio slabosti svoje državne i vojne organizacije te su snage Armenije i Nagorno Karabaha osvojile ne samo cijelu tu regiju, nego još i sedam azerbajdžanskih oblasti oko nje. Zbog tih poraza izvršena je smjena na čelu Azerbajdžana čiji je predsjednik u jesen 1993. postao stari sovjetski i azerbajdžanski dužnosnik Hejdar Alijev. On je stabilizirao unutarnju političku situaciju u zemlji, ali njegova nemogućnost da vrati okupirane teritorije dovela je do potpisivanja primirja u Biškeku u svibnju 1994. kojim je završen Prvi nagornokarabaški rat.
Od tada pa do 2023. mnogobrojni pokušaji da se sukob riješi nisu uspjeli. Osim Armenije i Azerbajdžana, u njih su ponajprije bile uključene Francuska, Rusija i SAD u okviru Skupine Minsk koju je 1992. osnovao KESS. Predstavnici Nagorno Karabaha nisu sudjelovali u pregovorima jer to nije bila međunarodno priznata država te azerbajdžanske vlasti nisu htjele s njima pregovarati. Umjesto njih armensku je stranu zastupao predsjednik (od 2018. premijer) Armenije. Jedni od prvih prijedloga Skupine Minsk za rješenje krize bili su formulirani 1997. Prvi je bio „paketno rješenje“ po kojem bi se dogovor o statusu Nagorno Karabaha te vraćanje ostalih okupiranih regija Azerbajdžanu odvili istodobno. To je u načelu bilo prihvatljivo Armencima jer su tako mogli izvršiti dodatan pritisak na Azerbajdžan koji je bio nestrpljiv da što prije dobije okupirani teritorij nazad, ali da pritom ne bude ucjenjivan popuštanjem oko statusa Nagorno Karabaha. Azerbajdžanskim vlastima je stoga bilo prihvatljivije postupno rješenje, „korak po korak“. Po njemu bi Armenci morali vratiti sve okupirane regije osim Nagorno Karabaha, a potom bi se pregovaralo o njegovom budućem statusu. Kasnije su nastajali drugi prijedlozi i aktivnosti, poput Praškog procesa 2002-2007. i Madridskih načela iz 2009., no ništa od toga nije moglo dovesti do konačnog završetka sukoba.
Angažman predsjednika svih triju sila te mnogobojni sastanci armenskih i azerbajdžanskih predsjednika u konačnici su samo zamrzavali sukob i odugovlačili njegovo rješenje. Vrijeme je pritom radilo za Azerbajdžance, a ne za Armence. Iako bi se moglo pomisliti da će nakon proteka godina okupirani teritorij na kraju „dosjelošću“ pripasti Armencima, za konačno rješenje sukoba bilo je važno tko će s vremenom postati vojno jači. Armeniji bi ostvarenje premoći značilo da će sačuvati barem Nagorno Karabah, ako ne i ostale okupirane regije, a Azerbajdžanu njihov povratak. Svaka strana mogla je ostvariti svoje ciljeve kroz uspješno vanjsko i unutarnje balansiranje snaga.
Vanjsko balansiranje moglo se postići ponajprije djelovanjem u neposrednom susjedstvu. Obje su države početkom 1990-ih postale članice Ugovora o kolektivnoj sigurnosti potpisanog između nekoliko postsovjetskih država. Kada ga je 1999. trebalo produljiti na još pet godina, Azerbajdžan je odustao od toga. Ugovor je 2001. prerastao u Organizaciju ugovora o kolektivnoj sigurnosti (OUKS), kao svojevrsni ruski pandan NATO-u s Armenijom kao jednom od članica. S njom je Rusija dobila političko i vojno uporište na južnom Kavkazu jer je imala svoje vojne snage u toj zemlji, ali i obvezu da je štiti u slučaju bilo kakvog napada. Savezništvom s Moskvom u okviru OUKS-a Armenija je dobila snažnog saveznika, ali njezine vanjske granice ostale su nesigurne. Osim Azerbajdžana, ni Turska nikada nije uspostavila diplomatske odnose s njom te je još 1993. zatvorila svoju granicu zbog Prvog nagornokarabaškog rata. Iran je imao kratku granicu s Armenijom i bliske političke odnose, no zbog njegovog ograničenog utjecaja na Kavkazu to joj nije puno značilo. Konačno, ni naklonost Francuske i SAD-a zbog snažnih armenskih lobija u tim zemljama nije joj puno pomogla jer su one bile uglavnom nezainteresirane za Kavkaz i previše udaljene da bi mogle ispoljavati svoju moć u toj regiji. Zbog toga je i armensko vanjsko balansiranje snaga ostalo ograničenog dometa s nadom da će savezništvo s Rusijom moći spriječiti napad na nju i Nagorno Karabah. Pobunjena regija pak nije mogla vršiti vanjsko balansiranje snaga jer je nije priznala nijedna država, pa čak ni Armenija o kojoj je ovisila.
Obveza zaštite Armenije u okviru OUKS-a nije se ticala zaštite azerbajdžanskih teritorija koji su bili pod armenskom kontrolom. Zbog toga to nije postojala zapreka da Baku i Moskva razvijaju dobre odnose bez obzira na to što nisu bili formalni saveznici. Štoviše, sve do 2012. Rusija je Azerbajdžanu iznajmljivala veliku radarsku bazu Gabala izgrađenu u sovjetskom razdoblju te mu je prodavala svoje oružje kao što ga je prodavala i Armeniji. Kremlj je nastojao igrati značajnu ulogu u regiji i nastojao je u njoj stacionirati svoje mirovne snage. Time bi stvorio dojam da je neutralan akter između dvije strane i istodobno suzbio strane sile da uđu na Kavkaz. Dodatni motiv da surađuje s Bakuom Kremlj je našao u trgovini naftom i plinom kojima je obilovao Kaspijski bazen. Premda nije mogao spriječiti Azerbajdžan da izgradi svoje plinovode i naftovode za izvoz na svjetska tržišta, želio je barem sačuvati određeni utjecaj u regiji nudeći svoju suradnju u trgovini energentima. Baku nije bio previše zainteresiran za jačanje ruske uloge, ali je prema nekim podacima Azerbajdžan samo tijekom 2010-ih kupio ruskog oružja u vrijednosti preko 5 milijardi USD. Takvi odnosi omogućili su Bakuu da u Kremlju nema neprijatelja te da istodobno održava bliske odnose i s drugim međunarodnim akterima, naročito sa sebi etnički i kulturno srodnom Turskom. Savezništvo s Turskom omogućilo je Azerbajdžanu da se ne mora brinuti da će biti izoliran ili „sabijen u kut“ u slučaju ponovnog izbijanja rata oko Nagorno Karabaha.
Osim vanjskog balansiranja, Armenija i Azerbajdžan trebali su pronaći unutarnje izvore za jačanje svoje vojne moći. Armenija i Nagorno Karabah imali su slaba gospodarstva koja se zbog izostanka prirodnih bogatstava, problema naslijeđenih iz sovjetskog razdoblja, loših ekonomskih politika i izolacije s dviju strana – Azerbajdžana i Turske – nisu uspijevala razviti. Prema podacima Svjetske banke, BDP Armenije 2000. je iznosio 1.91 milijardu USD, a 2022. iznosio je 19.5 milijardi USD. Zbog toga je i armenski vojni proračun ostao nedovoljan da se oružane snage snažno moderniziraju i ojačaju. Armenci su uz to bili međusobno podijeljeni jer je karabaški problem opterećivao Armeniju, a njezini političari karabaškog podrijetla ponekad su zauzimali najviše državne položaje, poput onih predsjednika republike, premijera i ministara. Kada je predsjednik Levon Ter-Petrosjan 1997. predložio prihvaćanje rješenja „korak po korak“, izgubio je potporu među političkim elitama, taj su plan kritizirale i karabaške vlasti te je 1998. podnio ostavku. Naslijedio ga je bivši predsjednik Nagorno Karabaha i dotadašnji premijer Armenije Robert Kočarjan. Stabilizaciju političkog sustava i stvaranje konsenzusa o karabaškom pitanju otežavali su i atentat na premijera, predsjednika parlamenta i neke druge visoke dužnosnike koji je 1999. godine izvršen u parlamentu, neuspješna demokratska tranzicija koja bi ojačala državu, te slaba vladavina prava. Čelnici Nagorno Karabaha uz to se nisu uvijek slagali s armenskim vlastima te su zahtijevali i da oni budu zastupljeni u pregovorima s Azerbajdžanom što Baku nikada nije prihvaćao.
Unutarnje balansiranje snaga za Azerbajdžan je bilo uspješnije. Iako je u toj zemlji autoritarni režim bio oštriji nego u Armeniji, upravo je monolitnost režima sprječavala sukobe oko stava prema Armencima. Uz to su položaj oštećene strane te velik broj prognanika iz okupiranih regija stvorili pritisak da se ne popusti neprijatelju. Unatoč tome, predsjednik Hejdar Alijev (1993-2003.) navodno je 2001. na pregovorima na Floridi bio spreman prepustiti Nagorno Karabah u zamjenu za kopnenu vezu s azerbajdžanskom eksklavom Nahičevan. Čini se da je to Armencima bilo prihvatljivo, ali Alijev je ubrzo odustao od toga zbog nemogućnosti da dobije potporu iz svoga vladajućeg kruga. Njegov sin Ilham Alijev naslijedio ga je na predsjedničkom položaju 2003. i nastavio je pregovore, ali ništa se bitno nije promijenilo sve do 2020. Gospodarski element azerbajdžanskog unutarnjeg balansiranja snaga sve do sredine 2000-ih nije bio značajan kao ni armenski. Prema podacima Svjetske banke BDP je 2000. iznosio samo 5.27 milijardi USD. Nakon što su 2006. bili otvoreni novi naftovod prema sredozemnoj luci Čejhan u Turskoj te Južnokavkaski plinovod prema turskom gradu Erzurumu, započeo je jak rast izvoznih prihoda od nafte i plina. To je znatno pridonijelo tome da je do 2022. BDP Azerbajdžana narastao skoro 15 puta, na 78.72 milijarde USD. Zarada od izvoza energenata omogućila je rast izdvajanja za oružane snage pa je, prema nekim procjenama, već za nekoliko godina od otvaranja plinovoda i naftovoda azerbajdžanski vojni proračun bio veći nego cijeli državni proračun Armenije. Prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira, armensko izdvajanje za vojsku 2020. iznosilo je 634 milijuna USD, a azerbajdžansko 2.238 milijardi USD.
Različiti rezultati balansiranja snaga Armenije i Azerbajdžana presudili su rješenju sukoba. Iako se ponašanje i utjecaj Rusije tijekom tog razdoblja ne mogu zanemariti, i oni su vjerojatno bili rezultat tog balansiranja. Kada je, primjerice, armenski premijer Nikol Pašinjan kritizirao armensko oslanjanje na Rusiju, Kremlj to nije dobro primio i vjerojatno se zbog toga djelomično ogradio od Armenije. Turska je pak ostala stabilan saveznik Azerbajdžana koji pri tome nije iritirao Kremlj te je konačno 2020. Baku procijenio da može pokrenuti veliku vojnu operaciju koja je prerasla u rat. Njegov je rezultat pokazao da se dugo čekanje na ponovno zauzimanje teritorija isplatilo jer je u oba balansiranja snaga Azerbajdžan bio uspješniji od Armenije.
Drugi nagornokarabaški rat trajao je samo šest tjedana dok Pašinjan nije zatražio od Putina da posreduje u pregovorima. Da Armenci nisu popustili, zbog azerbajdžanske vojne moći i turske potpore Bakuu vjerojatno bi cijeli Nagorno Karabah pao u azerbajdžanske ruke. Nakon primirja ojačao je i ruski utjecaj u regiji jer je sada ruska vojska, u svojstvu mirovnih snaga, po prvi put došla na azerbajdžanski teritorij, tj. na onaj dio Nagorno Karabaha koji su Armenci i dalje kontrolirali. Ona je tamo trebala biti najmanje pet godina, no armensko-azerbajdžanski pregovori nisu uspijevali pa se situacija do jeseni 2023. ponovno zaoštrila. Kada je Baku pokrenuo spomenutu ofenzivu u rujnu, Kremlj opet nije reagirao i Armenci su nakon više od 35 godina sukoba kapitulirali. Pristali su da se raspusti Republika Arcah i započeo je egzodus preostalog stanovništva u Armeniju. Sredinom listopada predsjednik Alijev razvio je azerbajdžansku zastavu u praznom glavnom gradu regije Kankendiju. Ne pristajući na široku autonomiju koju im je prethodnih godina nudio Baku, iako je upitno koliko je ta ponuda bila iskrena, karabaški Armenci izgubili su sve, dok je Azerbajdžan dobio Nagorno Karabah bez ikakvog kompromisa i koncesija koje je dotad barem deklaratorno nudio Armencima.
Identitetski sukob koji je odnio oko 30 tisuća žrtava i stvorio preko milijun prognanika time je završen kao igra nultog zbroja – s jednim apsolutnim pobjednikom i jednim apsolutnim gubitnikom. No posljedice toga su šire jer je upitno koliko će se Armenija koja je razočarana Rusijom oslanjati na nju i koliki će stoga ostati ruski utjecaj u regiji. On neće posve nestati jer je Rusija susjed Južnog Kavkaza i svjetska velesila, ali i zato što Azerbajdžan koji je pobjednik u ovom sukobu ne može zanemariti njezinu blizinu i moć.
