Sto godina Washingtonske pomorske konferencije (1921-2021)
24. rujna 2021.

Od Washingtonske pomorske konferencije do AUKUS-a: kontrola nad Pacifikom kao ključ „zatvorenih vrata“ Kine

Piše: 
Petar Popović
Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Mi smo do sada bili skloni gledati položaj u Europi kao problem prvorazredne važnosti – sada više nije tako. Nema sumnje da se težište događaja prenijelo iz Europe na Daleki Istok i Pacifik. Pacifička pitanja postaju osnovni međunarodni problem za budućih pedeset godina i više.

Jan Smuts, 1921.

Svjetska se moć premješta s europsko-atlantskog k azijsko-pacifičkom prostoru. Na ovu se strukturalnu preobrazbu ukazivalo još devedesetih godina 20. stoljeća, ali tadašnja Amerika nije mogla odoljeti opojnom posthladnoratovskom trijumfalizmu i hybrisu svoje nadmoći. Tek kada je Pax Americana pokleknula pod teretima iscrpljujućih ratova u Afganistanu i Iraku, i globalne recesije 2008., osvijestila se neposredna geopolitička važnost Pacifika. Do tada se Kina već prometnula u „silu u usponu“ i glavnog regionalnog suparnika. Predsjednik Obama je 2011. najavio „strateški zaokret“ prema azijsko-pacifičkoj regiji (Pivot to Asia). Njegova državna tajnica Hillary Clinton artikulirala je novu doktrinu u časopisu Foreign Affairs, te navijestila da će 21. stoljeće biti „američko pacifičko stoljeće“. „Strateški zaokret“ nalaže sužavanje američkih vojnih angažmana, te punu koncentraciju snaga prema zapadu na Pacifik. Obamina administracija promovirala je Transpacifički sporazum (TPP) – slobodnu trgovinsku zonu dvanaest zemlja kojom bi obuzdala Kinu. Trumpova administracija odbacuje TPP u korist izravnog obračuna – trgovinskog rata s Kinom. Aktualna Bidenova administracija još je izravnija – vojno povlačenje iz Afganistana i stvaranje AUKUS-a, vojno-sigurnosnog saveza SAD-a, Britanije i Australije, prešutno usmjerenog protiv Kine.

Inauguracija saveza AUKUS 15. rujna ove godine poklapa se sa stotom godišnjicom Washingtonske pomorske konferencije. Podsjećanje na taj događaj je prigodno i znakovito. Washingtonska konferencija i recentni „strateški zaokret“ dio su iste transgeneracijske vizije američkog poslanja u svijetu i vitalnog geopolitičkog značaja koji Pacifik zauzima u toj viziji. Svečano otvorena 12. studenog 1921, konferencija je okupila devet zemalja u cilju 1) razoružanja, ograničenja i kontrole pomorskog naoružanja u pacifičkoj regiji, te 2) rješavanja statusa Kine, odnosno njenog polu-kolonijalnog položaja. Drugim riječima, SAD je smjerao vojno ograničiti svoje glavne suparnike Britaniju, Francusku i Japan kako bi nesmetano proveo doktrinu „otvorenih vrata“ prema Kini. Ova se doktrina zalagala za teritorijalni integritet Kine pod uvjetom da se kinesko tržište otvori svim velikim silama za njihovu industriju i ravnopravno tržišno natjecanje. Američki je profinjeni tržišni imperijalizam bio u oštroj suprotnosti s dotadašnjom krutom izrabljivačkom politikom europskih sila i Japana, čiji je imperijalni status jamčila sila oružja i teritorijalno komadanje Kine na interesne sfere.

Pa ipak, SAD je na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji uspio izboriti jednu od svojih najistaknutijih diplomatskih pobjeda. Ključnom za američki uspjeh pokazala se Britanija, čija se delegacija veoma brzo sporazumjela oko svih prijedloga. Britanija je nakon Prvog svjetskog rata bila ekonomski slomljena i društveno iscrpljena zemlja, s dugom od približno pet milijardi dolara prema SAD-u. Pristankom na opće razoružanje zadržala bi najkvalitetniju flotu i financijski se rasteretila. Također, Britaniji kao trgovačkoj imperiji američki model tržišnog imperijalizma nije bio stran. Engleske imperijalne elite su bile svjesne da realna moć ne počiva u vojnom zaposjedanju teritorija, nego u organizacijama poput netom osnovanog kineskog konzorcija; međunarodnog bankarskog kartela za financijsko izrabljivanje Kine. U konzorciju su dominantnu poziciju zajedno držale upravo američka grupa predvođena J. P. Morganom i britanska grupa predvođena Hongkonškom i Šangajskom bankom.

Međutim, nisu samo objektivne okolnosti britanske pozicije išle u prilog Amerikancima. Edward Carr je u svojoj Dvadesetogodišnjoj krizi iz 1939. proniknuo u bit britanskih motiva. Njegova su zapažanja aktualna danas koliko i u vrijeme kada su zapisana: „Englezi su svjesni da uvjeti koji su omogućili uspon Velike Britanije u 19. stoljeću više ne postoje. Ali ih umiruju snovi da britanska nadmoć neće nestati nego se preobraziti u višu i efektivniju formu vlasti naroda engleskog govornog područja. Pax Britannica će postati pax Anglo-Saxonica, u kojoj će britanski dominioni, koji se sada nalaze na pola puta između matice i SAD-a, biti utkani u Anglo-američko partnerstvo.“ Po Carru britansko popuštanje i prihvaćanje svih američkih prijedloga na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji nedvosmisleno upućuju na ponudu za ravnopravno partnerstvo u upravljanju svijetom. Početak je to političke orijentacije Britanije koja će u kontinuitetu od stotinu godina dovesti do današnjeg ekskluzivnog Anglo-saksonskog saveza AUKUS.

Jedini je pravi izazov američkom pacifičkom poretku tada predstavljao Japan, agresivni militaristički imperij koji nije skrivao svoje hegemonijske ambicije. Američkoj se delegaciji kao ključna prepreka postavio japanski ultimatum Kini iz 1915., takozvani „21 uvjet“. Japan je de facto zahtijevao da Kina postane njegov protektorat i preda potpunu kontrolu nad financijama, ekonomijom, policijom te gotovo svim javnim poslovima. Potpuno poništenje „21 uvjeta“ nije bilo moguće, pa je američka delegacija bila spremna činiti ustupke. Japan je primljen u moćni kineski konzorcij, a za uzvrat se morao odreći samo onih „uvjeta“ koji su se kosili s načelima doktrine „otvorenih vrata“. Po okončanju Washingtonske pomorske konferencije u veljači 1922, predsjednik Warren Harding je izjavio da su postignuti sporazumi o razoružanju pobjeda „mira“ i svijetao primjer djelovanja „čovječanstva“.

Washingtonska pomorska konferencija predstavlja pobjedu vanjskopolitičke doktrine vilsonizma, američkog tipa liberalnog idealizma kojeg je predsjednik Woodrow Wilson artikulirao u svojih čuvenih „14 točaka“. Svakako da je debakl Wilsonovog projekta nakon Pariške mirovne konferencije pridonio podcjenjivačkom stavu imperijalističkih sila prema američkoj „naivnoj idealističkoj“ diplomaciji. Ali vilsonizam nije poražen u Parizu 1919. isključivo zbog puke naivnosti,  nego zato što su Wilsonove globalne ambicije povrijedile temeljni princip američke posebnosti – Monroeovu doktrinu, koja od 1823. jamči da europske sile neće kolonizirati ili intervenirati u Zapadnoj hemisferi. Poredak kolektivne sigurnosti Lige naroda bi de facto omogućio upravo to da se europske sile miješaju u američku interesnu sferu. To je bio i jedini stvarni motiv izolacionističkog pokreta u SAD-u da spriječi američko pristupanje Ligi naroda.

Izolacionizam nije samo politički program. To je i moralna predodžba Novog svijeta slobode i mira, kojeg treba izolirati od korumpiranog europskog svijeta učestalih ratova, pokvarene tajne diplomacije i zloglasne ravnoteže snaga. Dok je Atlantik načelno utvrđena granica dvaju svjetova, „Zapad“ se u kolektivnoj predodžbi Amerike nije zaustavljao na zapadnoj obali SAD-a. Tek je Kina područje gdje se susreću istočni ratoborni imperijalizam i zapadni humanitarni pacifizam. Kada je državni tajnik John Hay oko 1890. artikulirao doktrinu „otvorenih vrata“ prema Kini, bio je to svojevrsni plan ne samo ravnoteže s europskim silama, nego i konačne demarkacije Starog i Novog svijeta na američkoj zapadnoj strani. Između Kine i SAD-a prostire se Pacifik, područje koje prirodno pripada američkoj interesnoj sferi od posebnog značaja i pogodnoj za oblikovanje po uzoru na američke liberalne vrijednosti.

U stotinu godina od Washingtonske pomorske konferencije, SAD je napravio puni krug i vratio se na svoje temeljne vanjskopolitičke pozicije. Ono što je nekad bio izolacionizam, danas je strategija koju realisti nazivaju „sužavanje“, retrenchment. Izolacionizam je bio usmjeren na povlačenje iz poslijeratnog uređenja svijeta, dok je današnji retrenchment usmjeren na vojno povlačenje iz Srednje Azije i Bliskog Istoka, kao i zagovaranje politike čistih računa u NATO savezništvu. Ni u kojem slučaju ove srodne doktrine ne podrazumijevaju odustajanje od Pacifika. Optužba da je Trumpov nacionalizam izolacionistički temeljila se na zabludi da America First izolacionizam pretpostavlja vojno povlačenje na granice SAD-a. Ustvari, Trumpova vanjska politika je kao okosnicu prihvatila Obamin „strateški zaokret“ prema Pacifiku. Trgovinski rat s Kinom nije bio ništa drugo doli pokušaj prinudnog „otvaranja vrata“ američkom korporativnom svijetu. Nade da će aktualna Bidenova administracija revitalizirati Atlantsko savezništvo počinju jenjavati stvaranjem AUKUS-a. Interes ovog savezništva je nedvosmislen: „Svijet ovisi o slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku koji napreduje u desetljećima pred nama“, izjavio je Biden povodom potpisivanja sporazuma.

Drugorazrednim silama poput Francuske povijest se ponavlja. Potpisivanjem AUKUS-a, Australija je poništila ugovor o nabavi francuskih podmornica u vrijednosti 65 milijardi eura. Ovime nije samo načinjena financijska šteta koja je pomrsila francuske strateške planove na Pacifiku. Način na koji je unilateralno poništen ugovor je uvreda, baš kao i poniženje premijera Aristide Brianda na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji, koji nije našao svoje mjesto za glavnim pregovaračkim stolom nego je posjednut sa strane. Kao što je Japan nekada bio glavni suparnik SAD-u, danas je to Kina. Budući da se regionalni poredak uspostavljen 1922. postepeno urušio i konačno krahirao japanskim napadom na Pearl Harbor 1941, nameće se ključno pitanje je li sukob Kine i SAD-a neminovan? Na Washingtonskoj pomorskoj konferenciji SAD je obvezao suparnike na uništenje 2 milijuna tona brodova. Po štokholmskom Međunarodnom institutu za istraživanje mira, između 2009. i 2019. američki izdaci za obranu su pali za 15% dok su se kineski povećali za 85%. Utrka u naoružanju upućuje na to da nešto poput nove Washingtonske konferencije o pitanjima razoružanja ne dolazi u obzir. Preostaju vojna savezništva i idealizam američkog diskursa. Njih pak prati kontinuirano pojačavanje tenzija koje neće stati dokle god su kineska „vrata zatvorena“. 

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram