Prekarni politolog: politička znanost i pomorački svijet života
Ilustracija: Gospodar i ratnik: Daleka strana svijeta (imdb.com)
16. rujna 2022.

Ploviti se mora (II): Konobar i mornar, drugo lice Jadrana

Piše: 
Karlo Garma
Nezaposleni politolog iz Brodarice

Posvećeno posadi s guleta čije ime zbog GDPR-a ne smijem napisati.

Pirati su pošast. John Locke osuđivao je tirane uspoređujući ih s tim neprijateljima ljudskog roda koji otimaju tuđe vlasništvo. A što je s neprijavljenim mornarima koji sezonski plove Jadranom i opslužuju turiste na krstarenjima? Vođeni Lockeovom logikom, mogli bismo reći da je pirat svaki onaj mornar koji ilegalno radi na brodu i državu lišava uplaćenog poreza. U more kao javno dobro preko pumpe nezahvalno prazni svoje nužde, u njega baca razbijene čaše i k tome, najgore od svega, ne doprinosi proračunu četvrtinom zarade, nego oduzima blagajni ono što joj po pravu pripada. Ukratko, ilegalni mornari su kradljivci imovine Republike Hrvatske. S druge strane, s obzirom na to da mali privatni poduzetnici i radni ljudi državu doživljavaju kao organiziranu otimačinu, posrijedi bi moglo biti ono što marksisti nazivaju eksproprijacijom eksproprijatora. Porezi su danak koji plaćamo da bi živjeli u civiliziranom društvu, pravnoj državi te sigurnom i uređenom sustavu. No, živimo li doista u navedenome ili u kleptokraciji s pregršt parafiskalnih nameta i s neopravdano sporim žrvnjem od glomaznoga birokratskog aparata? Možda bi Locke pokoravanje takvom iskrivljenom levijatanu vidio kao stavljanje glave u ralje lava, što je gore od razbojništva pokoje lisice. Kako bilo, za kapetana, sjetimo ga se iz prošle epizode, pitanje je tek retoričko.

Uz otprije navedene birokrate, kapetan iz dna duše prezire i političare. Sjetimo li se i junačkog Gneja Pompeja, on bi bio antipod našoj vladajućoj garnituri. Koji bi nam se uvaženi zastupnik Hrvatskog pridružio i „dao ruku“, pa makar „populistički“? Uzevši u obzir da se na guletu radi i do 18 sati dnevno, 7 dana u tjednu, po svim vremenskim uvjetima i uz udovoljavanje skoro svim zahtjevima gostiju, možemo li zamisliti našeg predsjednika i premijera u ulozi ovakvih moreplovaca? Jedan je već pljusnuo i skotrljao se s borbenog oklopnog vozila Patria, a drugome se opasno ljulja stolica. Ako nemate solidnu ravnotežu kao ulaznu kompetenciju utvrđenu orijentacijskim ispitivanjem osjeta, ne možete biti mornar. Stavimo na stranu što pojedinačno ne bi funkcionirali najbolje, najvažniji je timski rad, no kako bi došli do podjele posla, optimalnog konsenzusa i sinergije za dostizanje cilja? Ne mislim i ne razmišljam, ali znam da se njih dvojica sigurno ne bi mogla dogovoriti oko upravljanja smjera kretanja s jednim kormilom. Posada ne vjeruje da bi oni na brodu izdržali mjesec dana.

Konobarenje i mornarenje na brodu kao radni zadaci su zahtjevni, a ponekad vremenski i funkcionalno u koliziji. Ako je manovra – vještina i aktivnost upravljanja brodom pri pristajanju, sidrenju i privezivanju – u vrijeme objeda, iz ruku treba pustiti tanjure i poletjeti na konope i bitve. S druge strane, ako ista završava, vraćate se s odvezivanja konopa „s kraja“ (zavezanog za stablo ili stijenu) u šank da biste posluživali goste ili prali tanjure. Može se desiti da su vam ruke izrezane od grana ili kamenja pa da zbog krvarenja morate obustaviti potrebne radnje do stavljanja vodootpornih flastera na posjekotine. Goffmanovski rečeno, uvijek je važno održati razliku između prednjeg i stražnjeg plana izvedbe.

Za ulogu konobara na brodu stoga općenito vrijedi: budi lijep, smij se i poliraj čašu za psihološki efekt prisutnosti i raspoloživosti, po sto puta ako nemaš drugog posla, a imat ćeš ga svake sekunde. Ako niste vješti kao vanjski konobar (s prvim nošenjem mimoze – kombinacija šampanjca i soka od naranče – naučite da se druga ruka, koja ne drži tacnu, prisloni s gornje strane na krajeve nogu čaša), idete za šank kao unutarnji. Ako i tu zeznete stvar, pogotovo s nabavom, idete u kuhinju kao pomoćni kuhar gdje nitko od gostiju ne vidi vas i vaše zajebe. No o tome sam ekstenzivnije pisao prethodni puta, kao i o egzistencijalističkim momentima koje more donosi. Ovoga ću se puta nešto više posvetiti političko-ekonomskim aspektima brodarenja i s njima povezanom fukoovskom disciplinom radničkih tijela na plovilu.

Na brodu je disciplina čvrsta. Ona se može pokazati preko popisa navika kojih se treba ostaviti, (tzv. zabranjene stvari):

1) Nema nošenja kopnene obuće. Kad ulazite na gulet, skidate cipele. Ne samo da na brod ne donesete kamenčiće, pijesak, itd, nego i iz poštovanja.

2) Nema glumljenja „renesansnog čovjeka“ i „Katice za sve“ i nema prikrivanja grešaka (dao sam iscrpan popis u prvom nastavku). Nismo sveznalice. Multitasking je nepoželjan, rješava se sporna stvar po stvar, dok hitnost ide ovim redoslijedom: a) izvanredne situacije, b) manovra c) brod d) gosti i posluživanje (v. gore). Ako zajebeš, to ne skrivaš, nego odmah kažeš nadređenima. Odgovoran si u onoj mjeri u kojoj si to mogao predvidjeti ili spriječiti. Zajebao, ne zajebao, obvezno je slušanje prodika nervoznih nadređenih koji se trebaju malo ispuhati.

3) I dozvoljeni diskurs ima svoje čvrste granice. Ne pitaš koliku tko plaću ima, pogotovo ne goste, a ni kolege. Jedne jer nije pristojno, a druge jer im je po ugovoru zabranjeno komentirati mjesečnu plaću.

4) Kad se poslije smjene od 00:30 do 01:00 h puši na baštunu, sakriva se cigareta jer gosti ne smiju vidjeti da pušiš, niti da piješ, niti da si bez majice, niti da vršiš bilo koji oblik ekskrecije. Čim znoj počne izbijati, mijenjaš majicu, ako je potrebno mijenjaš 4 u danu i odmah ih pereš. Iz sličnog razloga, zabranjen je češnjak, da ne dahćeš u gosta kao djeva koja pokušava odvratiti Nosferatua. Ponovno Goffman: moramo biti uigrani i sjajeći tim, koji ne zna za znoj i zadah iz usta.

5) Dio discipline je i to da si gostima si uvijek na usluzi, od brodskog taksiranja u kasnim noćnim satima, preko à la carte doručka od tri sata, do usisavanja decibelima-i-promilima-razbijenog stakla duž palube. Ako gosti u 23 sata  žele ići na party na Hvaru i vratiti se oko 2 ili 3 ujutro po najvećim valovima ikad, morate im udovoljiti, sjedate u gumenjak/tender i vozite. Kad gošći, prilikom skakanja s pašamana ili pasarele broda ispadne narukvica ili ogrlica u vrijednosti 12.000 €, bacaš se s maskom na glavu da izroniš i nadaš se bakšišu.

Što se bakšiša tiče, kapetan bakšiš/manču dijeli egalitarno. Sve na kup pa na jednake dijelove. Čini se da je vođen poimanjem slobode teoretičara ugovora i Rawlsovom teorijom pravednosti. Oduzimaš ili daješ sebi onoliko koliko si drugome spreman dati. Iza vela neznanja o budućim napojnicama, prihvatit ćemo jednaku raspodjelu. Kako bilo, minimum brodske socijalne države uvijek je prisutan: „Šta god da se desi, na brodu uvik imaš i moš pit“.

Kad je riječ o planovima za poslije, fokus nije na državnoj politici razvoja nego na osobnoj ekonomskoj politici. Svi zaposlenici na brodu se slažu u jednome – ne treba više ulagati u edukaciju, fast foodove, restorane, OPG-ove, industriju, tehnologiju, STEM, nego, za privatni probitak, isključivo u dvije stvari: nekretnine tipa apartmani, vile i hoteli te mobilije u vidu jahti i luksuznih auta. Tendencija je jasna – živjeti od kapitala i rentijerstva, a ne od rada. Netko će ih već održavati. Raspravu o pitanju bi li u ulozi kapitalista i rentijera bivši radnici također pribjegli nekoj teoriji eksproprijacije možemo ostaviti po strani. Čini se da bi bili prisiljeni prihvatiti barem nekakav oblik noćobdijske države koja štiti život, sigurnost i vlasništvo što također košta. Volimo se švercati kada plaćamo, ali i kukati kada javna usluga nije dobra. Netko treba rastjerati one prave pirate koji imaju svoje specifično shvaćanje političke ekonomije.

A možda je pri samom kraju završnu riječ najbolje ponovno prepustiti brodskom kuharu i njegovim slobodnijim metaforama u povezanom području, naime održivog razvoja: „Gosti zapravo nisu previše bitni, ali ih moraš uvjeriti da jesu. Postavljao bih tanjure bilo kome bilo kad, bezbroj lica i impresija se tu promijenilo. Mi smo starosjedioci, a oni su turisti prolaznici. Stoga prvo čuvaj sam sebe, onda brod, a tek zatim goste. Moraš im sve ufino maksimalno prezentirat da ih ne žulja dok sidnu, a zapravo si već duboko u njima.“ To je teorija ljudskog kapitala povezana s nativizmom, domicilno bratstvo ipak vreba iza discipliniranih tijela koja privremeno gofmanovski glume pred gostima. Je li lukavi rob prikriveni gospodar ili će se politički mitovi (sub)nacionalnih bratstva rasplinuti u ekonomiji i ideologiji globalizacije gdje svaki kolektivitet nestaje pred globalnim liberalnim subjektom? Vrijeme će pokazati, kao i to koliko me život na brodu promijenio iz kopnenog u morskog čovika, politologa u mornara (i konobara).

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram