Prethodna urednička bilješka
Mnogi politolozi sretno i časno rade, kako se to običava reći, „u struci“. Malobrojne akademske i istraživačke karijere na stranu, to podrazumijeva širok raspon upravljačkih, administrativnih, analitičkih i aktivističkih mjesta u javnome sektoru i civilnom društvu: ministarstvima, lokalnim vlastima, političkim strankama, udrugama, think tankovima i medijima. Brojnim drugim politolozima, međutim, iz različitih razloga to ne polazi za rukom. To ne znači da su nesretni i da im njihova mukotrpno stečena politološka znanja barem na neki način ne pomažu da se lakše nose sa životnim iskustvima. Na općoj vjetrometini tržišta rada ti hrabri pojedinci časno obavljaju različite poslove za koje ih Fakultet političkih znanosti nije posebno kvalificirao. Nadahnuti iskustvima i tribulacijama takvih heroja suvremenoga prekarijata i sitnog poduzetništva donosimo prvi u seriji komentara Prekarni politolog. Ovim putem također pozivamo i ostale prekarne politologe i politologinje iz metropole, provincije i inozemstva, ali i ostale društvene znanstvenike usporedivoga iskustva, da nam se jave sa svojim pričama koje bi na ovom mjestu voljeli podijeliti s javnošću.
Idući petak iz pera istoga prekarnog politologa donosimo nastavak epizode Ploviti se mora. U skorijoj budućnosti objavit ćemo i epizode Divlja bauštela te Put do inkluzije popločan je dobrim namjerama i iskustvom autora koji je uz rad na brodu i baušteli bio zaposlen i pri jednoj od udruga za socijalnu uključenost „postdeinstitucionaliziranih“ osoba s intelektualnim teškoćama, zaostacima u razvoju i duševnim smetnjama.
Izv. prof. dr. sc. Krešimir Petković
Posvećeno posadi s guleta čije ime zbog GDPR-a ne smijem napisati
Sunce, more, sunce. Previše. Otvoreni dlan je dignut da baci sjenu, pružajući zaklon škiljećem licu. Čini se da su mi nesmiljene zrake udarile u glavu s koje su neoprezno izostavljene polarizirane naočale i kapa. Ošinut i omamljen, nisam imao previše pojma o svojem okruženju. Osjećao sam tek da sam se nervozno ohrabrivao za nepoznati cilj uslijed fantazmagorične promjene scenografije prepune objekata koji su sjali, uvećavali se, a potom metastazirajuće tamnjeli. Iza vela bliještećih mrlja, otočni krš sa stijenama, makijom i borovima postepeno se izoštravao. Oko sebe transparentnije vidim puni platinasti obruč na meškoljećoj površini, razabirem kamenje, spaljene travke, lažinu. Ispečen sam, ali će se barem stvoriti D vitamin. „Ajde više, veži tu cimu, majko mila Isusova, spor li si!!!“, tišinu je prekinuo prodorni zvuk budničkog vikanja. Identificirajući pogled pada prema dole. U rukama mi se nalazi uže, morat ću ga privezati. Čini se da sam mornar početnik koji ne zna ni glumiti da zna što radi. Kako sam dospio ovdje? Aha, ukratko, „ploviti se mora“.
Prema povjesničaru Plutarhu i njegovom izvještaju iz djela Usporedni životopisi, porijeklo te znamenite izreke pripisuje se Gneju Pompeju. On je bio vrhovni vojni zapovjednik, vrsni političar, član Prvog trijumvirata i konzul i k tome je, ako je vjerovati kipovima, nalikovao Dušku Lokinu. Pompej je od Senata dobio hitno ovlaštenje da kruh, točnije žito (ne ukrajinsko), sa Sardinije i Sicilije isporuči u Rim. Međutim, pomorcima je još od Afrike bio pun kufer svega te je povrh toga izbila strašna oluja koja bi plovidbu učinila izrazito opasnom i ugrozila njihove živote. Stoga su oklijevali isploviti. Pompej se, u hipu i bez dvoumljenja, prvi ukrcao na brod te uz uzvik Navigare necesse est, vivere non est necesse! izdao naređenje za isplovljavanje. Razložnim se doima da je ponekad plovidba važnija od života jer omogućuje njegovo nastavljanje. Odnosno, u mom slučaju, privremen izvor prihoda i poučno životno iskustvo.
Naime, pišem ove retke jer sam izgubio okladu da ću unutar pet godina od završetka studija politologije raditi „u struci“. Prvu stvar koju sam napravio po završetku pisanja zadnje verzije diplomskog rada je ta da sam paljao, odnosno grabljenjem išao izbacivati kišnicu iz čamca. Tada nisam ni slutio što će razvoj situacije godinama kasnije donijeti. Pradjed mi je bio torpedist, djed ronilac, otac je počeo kao mornarički telegrafist, a karijeru završio kao poručnik korvete. Kucnuo je sudbonosni čas, došao je red na mene. Kao Willard iz Apokalipse danas, kržljajući u sobićku s četiri mediokritetna zida prosječnog civilnog životarenja, dočekao sam svoju misiju. Kapetan je zvao „pakiraj se“. Postao sam pomoćni mornar s voljom da uprem iz petnih žila. Mjesto radnje – jedrenjak, relacija – Jadran, trajanje – ljetna sezona, kargo – strani gosti.
Kad dođete na brod (osim što se morate izuti i ni u ludilu ne bacati toaletni papir u školjku), morate se prestati baviti prijašnjim promišljanjima i imati „čistu“ neopterećenu glavu koja nije puna problema s kopna i kuće, ili dezinformacija s interneta. Stoga je polemizirane tko je odgovorniji za krizu u EU, Njemačka ili Francuska, ili prognostičko računanje vremena do potencijalne nuklearne katastrofe – u dnevnom ritmu valova i neprestajućih zadataka pomoraca – izlišno, jer ovdje nema mjesta takvim brigama. U jeku Rusko-Ukrajinskog rata i inflacije, je li svijetu potreban još jedan komparativni komentator – ili, ne daj Bože, teoretičar – grozomorne svjetske i dnevnopolitičke stvarnosti? Pitao sam se ležeći i ubijen u pojam gledajući strop mornarske kabine niti pola metra iznad mene, isti onaj kojega su nagrizli zub vremena, gljivice i crvi uz mimohod neuništivih bakula (žohara) kao sastavnog dijela svakog poštenog drvenog broda.
Kada dio sigurnosti broda ovisi o mornarskoj vještini primjene tipa čvora te mjestu i objektu vezivanja, nije vam svejedno što ćete i kako poduzeti. Nakon početnih neuspjelih radova s konopima na bitvi, kapetan bi me znao motivirati: „Ode nisi da misliš, nego da poslušan činiš! Eee, ali to se opire misliocu politologu u tebi. Prekini s analitikom, oduči se znanja iz knjiga, ne govori ka Wikipedija i ne stoj ukočen prikriženih ruku. Ne mozgaj, djeluj. Izbit ćemo mi to iz tebe, vidit ćeš.“ Učini, ne misli, slušaj. Na zapovijed kapetane! K tome, pomalo aristotelovska mantra posade je da „magarac misli, a čovjek razmišlja“, tako da sam se trebao adaptirati i poboljšati te konačno postati čovjek.
A opasnosti je bezbroj. Od nenadanih oluja, plićina za nasukavanja, oštrih hrdi, laškanih (popuštenih) ili zapletenih sidara i konopa, malih brodica bez brodskih svjetala za izbjegavanje sudara, sajli koje mogu olabaviti i destabilizirati jarbol, do raznih kvarova u sobi od makine. Otiđe generator i baterija – blackout, ne možeš upaliti motor niti voziti turiste, bacaj sidro, piši kući propalo, plaćaj im hotel, nađi im premještaj na drugi brod konkurentne firme, a vlastiti tegli do škvera i podmiri popravak. Kada se u plovidbi slučajno prođe preko mreže, zaroni se i skalpelom dva sata reže namotane niti s propele, što ćeš, grah ti je tako pao. Ima i dramatičnijih scenarija. Svako malo u medijima slušamo tko je poginuo na moru. Crna kronika umije tamnim velom oivičiti panorame otočkih horizonta. Pratimo vremensku prognozu, a posebice aplikaciju Windy. U nju gledamo i ne trepćemo. Doduše, ponekad trebaš poslušati mudrosti iskusnih ribara koji čak i po zatezanju u vlastitom operiranom tkivu ili pomicanju oblaka iznad stanovitih brda proročki znaju kada će nenajavljena nevera. Što kažu, to stoji kao amen. Častimo ih sa „svaka vam dala, vode iz bokala“.
Osobno mi je ipak najgora stvar na brodu kad nevjerojatno zeznem nešto u tri minute i onda poslije mene mora doći dvoje stručnih ljudi da to idućih petnaest minuta popravlja uz nezaobilazno brundanje sebi u bradu „ma kako je ovo vako moga napraviti, pa šta je ovo, majku li mu...“. Džabe brevete jer mi dođe da propadnem u zemlju i da se bacim u more k'o Bepini iz Malog mista. Evo što sam sve uspio – oprostite mi na rječniku – zajebati u razmjerno kratkom vremenu (moji skrušeni zapisi o šteti):
Noseći tende, u padu sam se naslonio na palubni podni poklopac, tzv. purtila, te izbio i iskrivio podesivi držač i kliznu nožicu. Kolega mornar je pripomogao s imbus ključevima i kombinirkama, ali palubni poklopac s nožicom više nikad neće biti isti. Kapetan će me ubiti koliko sam neoprezan i traljav.
Uspio sam začepiti i pokvariti pumpu koja, s regulirajućim ventilom, puni i prazni WC školjku. Slomio sam i dršku gume za odštopavanje odvoda. Kod saniranja začepljenja i rastavljanja ventila – sadržaj vam se ne smije proliti u santinu (kaljužu) ili na pod tuš kabine jer ćete u suprotnome taj propust žaliti danima. Ukratno, žalio sam danima. Iz dvaju fenjera sam prolio vrući vosak po tkanini namještaja u salonu. Kapetan će me ubiti koliko sam smotan. Koristeći kremu za sunčanje zaštitnog faktora 50, uspio sam potratiti 42 radne majice jer praonica rublja nije mogla izvući te žućkaste mrlje iz odjeće. Odsad ne koristim kremu za sunčanje i crvenim se kao rak. Kapetan će me ubiti koliko se radne odjeće moralo nabaviti. S kobilicom od E-foil surf daske sam izrezao sun deck. Kapetan će me ubiti kolika sam štetočina. Jeo sam prije nadređenih, dat će mi oderati živu kožu što se nisam podredio reguli i bontonu. Prilikom dizanja i spuštanja seaboba izlizao sam lak s drvenog rukohvata, morat ću ga brusiti i premazivati cijelo iduće proljeće.
Kad sam išao isključiti utikač spojen u kopnenu opskrbu marine, s razvodne kutije usidrenog pontona električna struja se „zalijepila“ za naš adapter i kabel. Konkretno, pod naponom je pregorio jedan od tri voda, metal se dvostrano spalio i lemljenjem povezao u neraskidivu leguru naše i njihove žice. Premda za ovo izravno nisam kriv, ni odgovoran, to ne mijenja činjenicu da osjećam krivnju, premda ne brucknerovsku, ali svejedno nekakvu.
Kaže se „tko radi, taj i griješi“, ali ovo je bilo previše.
Uz moje propuste, kapetan mrzi državne službenike, ono što sam, sudbinu na stranu, u nekom drugom životu mogao postati. Po njemu, oni sjede u uredima, prešetavaju se uokolo s dokumentima, ne zarađuju, nego dobivaju plaću, a plaćeni su od novca poreznih obveznika kojima ne koriste previše te nastavljaju biti vampiri koji sišu zaradu poduzetnika. Ni mornari ih pretjerano ne vole. Gadi im se prenapuhani i disfunkcionalni javni servis s papirdžijama od kojih svaki „ćato“ piskara i kad ga gledaš nikad ne znaš radi li ili zapravo igra Solitaire na računalu. Nema, dakako, ni stranačke pripadnosti na ovom brodu, ako je netko član bilo koje stranke, leti s broda prve iduće subote tokom smjene gostiju.
Skromna radna hipoteza bi bila da neki pomorci ne podnose „državne“ uredske i šalterske službenike jer potonji većinom imaju godišnje odmore preko ljeta, kada pomorci na ugostiteljskim brodovima za prijevoz turista hitno trebaju „rješavati papire“ u hodu, a onda ih igrom slučaja zatekne „suveren“ u obliku brojnih ogorčenih i jetkih šalterskih djelatnika (kao zamjena prvih kojih nema) koji ih šalju dalje, drugdje i vječno kasnije.
U svakom slučaju, ako želite u milisekundi naljutiti ljude koji se bave ovim poslom, recite im sljedeće: „More odradi vaš posao, a kad ono malo radite to činite samo četiri mjeseca godišnje, ne'š ti.“ Pristojna replika glasi da je more respektabilni resurs kojeg iskorištavamo na ovaj ili onaj način, ali ono ne kormilari, ne pere palubu, ne kuha, ne poslužuje goste i nije zaposlenik, te da za četiri mjeseca zahtjevnog rada u ovoj branši trebate barem još toliko mjeseci pripreme i održavanja.
Međutim, naučio sam da je more i puno više. Stari morski vuk, opušteni kogo (brodski kuhar) dosjetljivo je ustvrdio: „More se zove more jer sve more (može). Nekad te poklopi s valom od tri metra, nekad te udari balvanom u madir, drugi put ti nanese neočekivano blago, treći put te odnese do najlipše vale, ali kad te čuje da si prema njemu arogantan i da za sebe kažeš da si najbolji, onda te vitrom, valovima i strujama vrlo brzo testira i pokaže ti da nisi u pravu“. Meni je pak silovito more donijelo egzistencijalističko iskustvo. Po buri i noći sam pao u more između jedrenjaka i gumenjaka, oboje u vožnji. Svi smo se lijepo nasmijali mojem šlamperaju, ali otad se bojim smrti s istinskom sviješću o vlastitoj prolaznosti. Sa strahopoštovanjem sam zurio dolje u crnu i tamnoplavu boju. Mnio sam o plavoj od Krzysztofa Kieslowskog i o plavoj od Maggie Nelson i o Nietzscheovu ponoru koji ti vraća pogled. I kogo je sa mnom s broda dugo gledao u istu materiju, samo što u nju nije bacao samo pogled. Pljuč! Potonula je skosavica, i u tren oka je s njom izvukao sipu i lignju, što ga je neminovno obradovalo. Koristi svaki moment, kad su gosti van broda na večeri, da gleda u ambis. Ali njegov bezdan ne gleda nazad u njega, već ga nagradi obilatim porcijama glavonožaca. Treba samo pokušati.
Tješi me to da nema mornara koji nije pao u more i zaplivao, ili glavom udario o niske štokove. Desi se svakome.
A ponekad se, tokom pauze, i mi bacimo u more jer se poželimo okupati i osvježiti. Kapetan je, sluteći to, ponudio i jedan tomsawyerovski trenutak u ovoj odiseji borbe radom protiv siromaštva: „Imam jedan specijalni zadatak za vas. Svi na kupanje!“ Nakon što smo to i napravili, dodao je hostesi: „Baci im spužvice, 'ajmo oribajte mi vodenu liniju, šta ste mislili da ćete se zajebavati!“ (Nastavlja se.)
