Lokalni izbori i zamor materijala
11. lipnja 2021.

Pobjeda drukčijih

Goran Čular
Izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Pustimo sad sveobuhvatne politološke i sofisticirane komunikološke analize. Bit će vremena. Ako bismo trebali zahvatiti ono što se dogodilo na 1152 lokalnih izbora u Hrvatskoj u jednoj riječi, ne, ne bi to bilo da su pobijedili novi. Preciznije bi bilo reći da su pobijedili drukčiji. Velikim dijelom su i novi, ali to ne opisuje potpuno ono što se dogodilo. I da ništa ne znate o njima, već na prvi pogled vidite da su Možemo! drukčiji, i to najmanje zato jer na posao dolaze biciklom. Ivan Radić u Osijeku i Petra Škrobot u Samoboru drukčiji su samim time što su mladi. Goran Pauk, usprkos godinama iskustva, nije imao šanse, jer je Marko Jelić bio drukčiji. Vice Mihanović je imao punu podršku Plenkovića i stranke iza sebe, ali je Ivica Puljak bio mrvicu drukčiji. SDSS je kroz godine uspio potpuno monopolizirati Srbe, ali džaba. Branka Bakšić to radi drukčije. Nebitno jesu li neovisni uistinu neovisni, važno je da su i oni, u velikom broju, bili drukčiji. Most i Domovinski pokret možda su ove izbore iskoristili za širenje organizacije ili utvrđivanje pozicija. Pravi uspjeh je izostao vjerojatno stoga što nisu bili dovoljno drukčiji.

Drukčiji su pobijedili čak i u Istri. No drukčiji nisu donosili isključivo promjenu. SDP je zadržao Rijeku jer je drukčiji od ostatka SDP-a. Još otkad je Milanović preuzeo stranku, riječki SDP je (p)ostajao drukčiji. Ivan Anušić u Osijeku ili Željko Burić u Šibeniku, iako vjerojatno malo toga dijele osim članske iskaznice, pobijedili su jer su nepogrešivo drukčiji od ostatka HDZ-a. Mirko Duspara u Slavonskome Brodu, Matija Posavec u Međimurju ili Željko Kolar u Zagorju drukčiji su već otprije. Zato Enio Meštrović i Ričard, tako međusobno različiti i drukčiji, na najbolji način simboliziraju ovogodišnje lokalne izbore.   

Nekad davno, dok još nije bilo moderne države, granica i pasoša, upravo takvi drukčiji nazivali su se strancima. Pričali su nerazumljivim jezikom, smiješno se oblačili i neobično ponašali. Počeci turizma na Jadranu još su uvijek baštinili taj starinski odnos prema drukčijima. Ako je netko koristio more za kupanje, a pogotovo ako je to radio gol, odmah ste znali da je stranac. Ove su izbore drukčiji dobili – paradoks je logičan – jer su nam bili bliski, a ne strani. Bili su nam bliži i razumljiviji od naših. Što mislite koliko se među 200 000 glasova za Tomaševića krije onih koji su do jučer glasali za Bandića?

Kad ti stranac postane blizak, onda je pravo pitanje: u čemu smo to do sada sudjelovali? U potpuno medijatiziranoj politici. U hiperboličnim medijskim inscenacijama lišenima stvarnog političkog sadržaja. U medijskom prividu stvorenim novcem koji su lokalne samouprave transferirale medijima na svom području. U načelu da je najvažnija kampanja: ona može sve zasluženo pokvariti i sve nezasluženo ostvariti. Politika se svodila na brzu medijsku reakciju, na pravovremeno zakupljen oglasni prostor, na stvaranje buke kad si u problemu, na zataškavanje, na promidžbu, na sve samo ne na politiku. Nije ni čudo što politiku sve više komentiraju komunikolozi i stručnjaci za PR.

Drukčiji se na ovim izborima doimaju normalnijima. Kao da su barem jednom nogom na zemlji, realniji su, dolaze iz stvarnosti, a ne iz katodne cijevi. Naravno da i oni koriste medije, neki i jako uspješno, ali imate dojam da su mediji sredstvo, ali ne i ishodište njihove politike. Djeluju uvjerljivije zato što se spremaju izvan medijskog polja, zato što imaju politički sadržaj, pa ako hoćete i zato što političku strategiju ne svode na medijsku strategiju. Ni demokratski političar, kao ni glumac, ne postoje bez publike. Pa ipak, dobar se glumac nikad ne priprema za publiku. On priprema svoju ulogu daleko od očiju javnosti i velikim dijelom u samoći. Kada kažu da je „zablistao na sceni“, budite sigurni da su nam svjetla reflektora samo obasjala ono što se dogodilo već puno ranije. Nekako mi se čini da upravo to povezuje i naše drukčije na ovim izborima: izgradnja sadržajne politike, ne u samoći ili tajnosti, ali svakako prije njezine medijatizacije.

Na sasvim je drugom kraju ostao jedan SDP-ov Ante Franić, čovjek za kojega nisi sa sigurnošću mogao reći je li kandidat za gradonačelnika Splita ili neonska samoreklama koja te prije odbije nego privuče u kafić. Andrej Filipović već strukturno nije imao šanse, ali i zato što se vidno pripremao za nastupe. A kad se vidno pripremaš za nastupe onda se to vidi. IDS je javnim novcem zakupio još prostora u Glasu Istre. Škoro i njegovi su se u drugom krugu dali u pravo internetsko rudarenje: trebalo je izlistati proračune pola udruga u Hrvatskoj, zbrojiti ih za osam godina unazad, a onda još i diferencirati novac koji je dolazio iz inozemstva, s posebnom stavkom: „Soroš“. Most je već odavno odabrao sličnu strategiju razvoja: pouzdati se u medijski eksponirane osobe, lokalno dijeliti franšizu Mosta potpuno nepoznatima, a vjerojatno se, u isto vrijeme, nisu puno makli od početnih 400 članova stranke. Metković ne mogu vratiti nikako. Sve je palo u vodu onoga dana kad se Božo Petrov, nakon što je obećao da će sve dati za Metković, pokupio s mjesta gradonačelnika nakon dvije godine i otišao pravo za Zagreb. I HDZ Davora Plenkovića sve više pristaje uz ovaj blok.

Drukčiji su, za to vrijeme, ipak nudili neki politički sadržaj. Čak i kad se doimao epohalno zastarjelim, kao u slučaju kninskog gradonačelnika Marka Jelića čije inzistiranje „da svi građani županije budu jednaki i jednako tretirani“ podsjeća na ideje Francuske Revolucije od prije 200 i kusur godina, takav je politički sadržaj izgledao kudikamo realističnije od, recimo, Filipovićeve tvornice cjepiva. Kad su Gorana Pauka, sada već bivšeg župana Šibensko-kninske županije, pitali što se dogodilo, on se vadio na „zamor materijala“. Na isto je pitanje njegov stranački drug Željko Burić, koji je pobijedio u istom gradu u kojem je Pauk izgubio, odgovorio s obje noge na zemlji, prepjevano: „Dolaze nove generacije koje ne zanimaju naše fore“.

Drukčiji su i međusobno drukčiji. Malo je toga što ideološki povezuje Marka Jelića iz Knina i Možemo! iz Zagreba, a gotovo ništa Ivana Radića iz Osijeka i Filipa Zoričića iz Pule. Opet, imamo dojam da su na istom poslu. Možda je stvarno politics as usual dosadila većini. Nemoguće je, pa onda i nepotrebno, predviđati razvoj situacije u svakoj od tih nekoliko stotina općina i gradova. Pustimo sad sofisticirane politološke i sveobuhvatne komunikološke analize. Bit će dovoljno da reagiramo kao i kad nam pripreme janjetinu na marokanski, s pregršt začina, a mi smo je godinama uvijek pripremali isključivo tradicionalno, „na toć s bižima“. Ne možeš puno reći, osim: „Nekako je drukčije“.          

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram