Nedavno je posthumno objavljena knjiga Ive Bićanića pod naslovom Ekonomist ima dvije ruke. Riječ je o skupu kolumni i pristupačnih eseja koje je za tisak uredio Željko Ivanković, s kojim je Ivo Bićanić blisko surađivao posljednjih godina na internetskom portalu Ideje.hr. Kao što najavljuje Ivanković u dugom, temeljitom i emotivnom predgovoru, ova knjiga bi mogla biti samo prva od više Bićanićevih posthumnih publikacija. Nadajmo se da će tako i biti.
Ova je knjiga kolekcija neformalnih eseja. To je specifičan žanr kojim je, mora se priznati, Ivo Bićanić zaista odlično baratao. Svaki je esej poticajan i iznenađujuć, a to obično nisu reakcije koje čitatelj ima kada čita domaće tiskane tjednike i internetske stranice. Svi su tekstovi dobro argumentirani, potkrijepljeni podacima tamo gdje treba i, što je također važno, svi su tekstovi duhoviti. Naravno, na specifično akademski način, u skladu sa strukom autora. To je možda najvažnija vrijednost koju vidim u ovim esejima. Oni demonstriraju važnost nečije struke. Uvijek je zanimljivo vidjeti kad ljudi iz drugih struka, bilo da su liječnici, pravnici, ekonomisti ili antropolozi tumače neke događaje. Bićanić nam daje najbolji mogući primjer toga kako jedan ekonomist gleda na društvo. Zaista, ovi eseji nisu ništa lošiji od onoga što pišu Paul Krugman ili Dani Rodrik. Rekao bih da su i bolji.
Ivo Bićanić je imao rijedak talent da vas potakne na razmišljanje. Njegovi zaključci su uvijek privremeni i nestabilni. A često ih niti nema. Zato, ako želite doći do nekog zaključka, morate ga sami artikulirati. On kod čitatelja uvijek potiče radoznalost i samostalno razmišljanje. To može biti i pomalo frustrirajuće. Pogotovo je ta njegova nedorečenost bila vidljiva u razgovorima. Ne mogu reći da sam se puno družio s njim, niti sam studirao ekonomiju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, pa to svoje iskustvo temeljim na nekoliko javnih tribina i jednom dužem razgovoru. Bilo kako bilo, tendencija da se ne stavlja točka na i je zapravo, ako se malo razmisli, dobra karakteristika koju bi svaki intelektualac trebao imati.
S Bićanićem je sve u struci iz koje on dolazi. Njegovi tekstovi u javnom prostoru daju intervenciju jednog ekonomista. Kako netko tko se obrazovao u tom akademskom miljeu i usvojio teorijske alate i empirijske procedure promatra svakodnevne pojave? U tome je vrijednost ovih tekstova. U tome je i njihov krajnji doseg. Naravno, ovo su eseji koji se referiraju na svakodnevicu pa će ubrzo početi zastarijevati. Za sada se još drže, ali uskoro će se imena konkretnih ministara izmijeniti, a za 20 godina nitko više neće mariti za ta imena. Utoliko bi bilo važnije da se na jednom mjestu okupe i njegovi znanstveni članci.
Bićanićev način razmišljanja ima još jednu hvalevrijednu karakteristiku, a to je da uvijek ide kontra. Ako netko kaže A, njega zanima može li se reći B? To nije dobro ako želite biti dio neke stranačke borbe. Ali ako vam je cilj da trgnete ljude iz ugodnog drijemeža u kojeg su utonuli jer svi mantraju isto, onda je takav način nužan. Sredstvo pomoću kojeg on to pokušava napraviti su teorije i koncepti koji se mogu pronaći u ekonomskim udžbenicima. Ništa od onoga što piše u knjizi nije neka posebno teška ekonomska analiza. Ali Bićaniću je važno da demonstrira da u njoj ima korisnih alata. Ako nekom dobrom liječniku krenete opisivati neki problem, on će brzo početi imenovati simptome i propisivati terapiju. A ako Ivi Bićaniću nešto slično spomenete, on će ubrzo uposliti ideje Hymana Minskog ili Olivera Williamsona.
Takav pristup ima i svojih mana. Da bi se znalo što jedan stručnjak treba misliti o nekom problemu, sama znanost mora biti visoko strukturirana. Ekonomija filtrira pojedinačne stare autore i njihove ideje u udžbenike, tako da je to načelno moguće. Ekonomisti tijekom svog obrazovanja ne moraju čitati Adama Smitha jer se nevidljiva ruka objašnjava u svim udžbenicima. Ne moraju čitati Keynesa jer se IS-LM modeli ionako ne nalaze u njegovim knjigama. Dakle, riječ je o filtraciji ideja u nešto jezgrovito što se može staviti u udžbenike i s čime se može brzo baratati. U drugim društvenim znanostima nije tako, manji je stupanj sistematizacije i manja je uniformiranost udžbenika. Primjerice, sociolozi na američkim doktorskim studijima, htjeli ne-htjeli, moraju čitati trijumvirat Weber-Marx-Durkheim. Ekonomisti, s druge strane, mogu imati sasvim dobru akademsku karijeru bez da su uopće otvorili Hayeka ili Friedmana. Rekao bih da se tom filtracijom ipak nešto gubi. Ali ekonomisti znaju da je vrijeme novac, a čitanjem klasika sigurno se gubi vrijeme. Oportunitetni troškovi, rekao bi Bićanić.
Za Bićanića je konsenzus koji nastaje filtracijom starih ideja u suvremene udžbenike ključan jer se tako definiraju alati njegove struke. Tako on, primjerice, brani načelo komparativnih prednosti Davida Ricarda jer je to opće mjesto u ekonomskim udžbenicima (str. 74-75, 247). Pretpostavljam da je i sam bio svjestan da je Ricardovo načelo dosta krhka stvar. Numeričke ilustracije koje pokazuju da je i jednoj i drugoj strani bolje kada se specijaliziraju u onoj robi u kojoj imaju komparativne prednosti i da onda trguju s onom drugom stranom ne mogu se uzeti kao čvrst dokaz. A u stvarnom svijetu, reći da je svim zemljama bolje ako se otvore međunarodnoj trgovini također je stav koji je teško braniti. Najuspješniji primjeri tzv. “modernog ekonomskog rasta” koji Bićanić uporno zaziva vjerojatno su Japan i Južna Koreja, koji se nisu mirili sa svojim komparativnim prednostima nego su protekcionizmom, državnim vođenjem i zloglasnim “biranjem pobjednika” stvorili moderna društva. Slijeđenje konsenzusa koji postoji u struci nije uvijek najbolji put.
No da nabrojim nekoliko pozitivnih stvari koje su me iznenadile u ovoj knjizi. Prvo, kritika IT sektora i tehno-optimizma koji postoji u široj javnosti (str. 109, 141). Prema Bićaniću, IT sektor ne može biti lokomotiva koja vuče ostatak privrede. Osim toga, ne voli baš ni Matu Rimca (str. 144). Drugo, tu je njegova usputna kritika skandinavskih zemalja koje se često nekritično obožava u našim društvenim znanostima (str. 155). Naime, Bićanić tvrdi da skandinavske zemlje možda imaju nisku nejednakost plaća, ali imaju visoku nejednakost imovine. To je itekako kapitalizam. Također, ne idealizira ni Sloveniju (str. 131), koja se kod nas često uzima kao primjer svega pozitivnog. Treće, Bićanić brani javni sektor (str. 239). Visoko vrednuje kvalitetan javni sektor i autonomnu ekspertizu koja u njemu može nastati. Četvrto, brani pravo na štrajk i skandalizira se nad državnim postupcima u slučaju štrajka radnika Croatia Airlinesa (str. 240). Peto, kritizira male poduzetnike koji stalno nešto žicaju od države (str. 72). U kontekstu epidemije COVID-19, on je prije svega htio vidjeti da se pomaže radnicima, a ne poslodavcima. U tom kontekstu valja postaviti i jedno usputno pitanje – je li itko istražio kako se trošila ta novčana pomoć? Koliko se od državne pomoći koja je bila namijenjena radnicima zalijepilo za prste poslodavaca kroz čije je ruke prošla? Državi bi trebalo biti u interesu da ima odgovor na to pitanje.
To nas dovodi i do pitanja političkog predznaka ovih eseja. Bićanić to pitanje izbjegava, što je najvjerojatnije svjesna odluka. Kada se sve napisano sagleda, može se reći da je sadržaj lijev, ali da forma nije. Sve je upakirano u jezik jednog pristojnog zagrebačkog gospodina, doduše vrckavog i osebujnog, ali svejedno gospodina. Vjerojatno bi i on sam odbio da se njegove ideje vulgariziraju time da se upregnu u ova ili ona stranačka kola. Međutim, nije ni sam lišen političkih nagona. Ponekad mu gard popusti, pa se može vidjeti da mu srce kuca na lijevoj strani. Ipak, kako bi balansirao, tu i tamo ubaci i suprotan naglasak. Primjerice, za Austrijance kaže da “nisu zapjenjeni ideolozi” (str. 57), iako Hayek i Mises jesu u nekim slučajevima bili upravo to. Ili pak ubaci malo Roberta Lucasa, poznatog čikaškog ekonomista koji je dao jednu od teorijskih osnova za neoliberalizam u kojem trenutno živimo (str. 153). Prije svega, Bićanić je eklektik.
U tom je eklekticizmu ponekad teško pronaći zajednički nazivnik. Međutim, ako postoji glavna poanta onda je to ona o “političkoj ekonomiji.” Doduše, meni se čini da je ostalo visjeti u zraku što Bićanić misli kada kaže “politička ekonomija”. Očito je to nešto sistemski i tiče se ravnoteže snaga koja postoji između države i glavnih ekonomskih aktera. U hrvatskom kontekstu, kada kaže da je važna politička ekonomija, obično kaže i nešto o “kroni kapitalizmu.” Time je malo konkretizirao stvari. Naime, kroni kapitalizam je tip kapitalizma u kojem glavnu riječ ima država na koju se zatim prikopčaju ostali ekonomski akteri. Premalo je onoga što Bićanić naziva “tržišna arbitraža”. Kao i svim ekonomistima, i njemu je tržište draže od političke arbitrarnosti i neracionalnosti. Glavni ekonomski akteri u takvom kapitalizmu su državni cronies. Kao dijagnoza hrvatske stvarnosti to nije netočno. Ali pitanje je da li se možemo sasvim zadovoljiti tim odgovorom.
Naime, već spomenuti Japan i Koreja također su bili primjeri kroni kapitalizma. Samo, oni su bili primjeri uspješnog kroni kapitalizma. Prema tome, Hrvatska nije nužno neuspješna zbog svoje “političke ekonomije” nego zbog tog što je kod nas taj kroni kapitalizam nedovoljno uspješan. I kod Bićanića se nažalost mogu pronaći primjeri u kojima se idealiziraju neke bogatije zemlje (str. 220, 242). Međutim, Japan je bio (i ostao) itekako korumpirana zemlja, ali na svoj način. Kina, koja danas raste najbrže, vjerojatno je najkorumpiranija zemlja na planetu. Brzi rast ne znači odsustvo drugih problema. Dapače, tamo gdje se najbrže raste, obično se i najviše krade. Naši domaći kroni poduzetnici su sitne ribe u usporedbi s kineskim igračima danas. Na koncu, rekao bih da je problematično ako se kao krivca identificira (samo) kroni kapitalizam jer time upadamo u zagovor nekog čistog oblika kapitalizma. Bićanić to ne bi tako vulgarno rekao, ali upadamo u to da tvrdimo da mi u Hrvatskoj nikada nismo ni imali kapitalizam. Bićanić bi rekao da nam treba više “tržišne arbitraže”, što zvuči pristojnije, ali je ista stvar.
Na kraju, ne mogu se oteti dojmu da nam je Bićanić ostao dužan. Nakon ovog skupa eseja, moram reći da hoću još. Ostao nam je dužan barem jednu knjigu, ako ne i više. Spomenuta povijesna studija o željeznici zvuči fascinantno. Da se vratim na struku, koja je Bićaniću tako važna: možda je moja preferencija za knjigama nešto što proizlazi iz mojih struka. U ekonomiji se više pišu članci, a u politologiji i sociologiji knjige. Ali eto, to su struke u kojima sam ja obrazovan, pa su knjige moja preferencija. Ostaje žal što tih knjiga neće biti.
