19. rujna 2021.

Regionalne studije: Bliski istok

Piše: 
Krešimir Petković

Drugi blok tekstova prethodno objavljenih na mreži, koji će biti uključen u broj Anala za 2021., posvećen je politici na Bliskom istoku. Iz perspektive sekularnih eshatologija liberalne demokracije, Bliski istok se svojom zasićenošću religijom i konfliktom tvrdokorno opire onome što se progresivistički naziva pravom stranom povijesti. Uzimajući dakako u obzir razlike unutar same regije, kao i njezine nejasne granice, politologijska komparatistika registrirala je na Bliskome istoku „carstvo“ neformalne koruptivne i klijentelističke politike, obrasce kolektivnog nasilja u unutarnjoj politici (uz ratove u onoj vanjskoj), te snažne utjecaje vjerskoga prava – u onome što se općenito naziva teokratiziranim političkim porecima, a ponekad poprima konkretni teopolitički oblik konstitucionalne teokracije (v. Kasapović, 2016: 22, 25-26).

S tom političkom živošću i konfliktnošću samoga predmeta istraživanja valja povezati očekivane probleme akademske proizvodnje diskursa o njemu. Kako možemo pročitati u predgovoru citiranoga, po mnogočemu impresivnog izdanja o Bliskom istoku koji je uredila Mirjana Kasapović, studije Bliskog istoka, nerijetko ideografske, niskoga potencijala za uopćavanje, obilježava teorijska i metodološka insuficijencija te su notorno ideološki, politički i kulturno pristrane (v. Kasapović, 2016: xi-xv). Saidove formule o diskurzivnom pokoravanju onoga što se ne može ontološki eliminirati danas su lišene borbene svježine te imaju prizvuk otrcane fraze identitetskih sukoba, slabo sublimiranih u općenitosti akademske neoskolastike. Neke njegove povijesne ocjene, poput one o drugorazrednim silama kulturne proizvodnje (Said, 1999: 414), razvojem događaja i promjenom „odnosa moći“ ne stoje, već i u svjetlu posljednjega od priloga u ovome bloku tekstova. Međutim, načelno se postavlja problem političke funkcije diskursa, uostalom kao i sa svakom drugom vrstom akademskog zahvaćanja predmeta u onome što Gramsci naziva političkom znanošću. Ako ono što se iz Hrvatske piše o Bliskom Istoku nije tek efemerna zabava dokonih komparativista, slična bilo kojoj apolitičnoj egzotičnoj zbirci kolekcionarskih primjeraka, je li riječ dakle „o vrsti zapadne projekcije na Orijent i zapadne volje da vlada Orijentom“, te je li ono što proizvodimo u potrazi za istinom ustvari neobična pluralna zvjerka odrediva, uz pomoć Foucaultovog žargona iz 1970-ih, kao „sustav istina, istina u Nietzscheovom smislu riječi“ (Said, 1999: 125, 264)? A s obzirom na to da od „Orijenta“ nismo daleko, igraju li naše eventualne predrasude i projekcije kakvu političku ulogu, primjerice već u najbližem susjedstvu kojim se bavio naš prethodni blok tekstova?

Političke ambicije ovog bloka ipak su nešto skromnije od želje za vladavinom, ponegdje nadam se i postkolonijalistički refleksivnije i plemenitije. Za početak im je primarna svrha da se diskurzivno i tematski uopće održe na okupu kao koherentna cjelina, ne samo s obzirom na babilonski jezični nered regije koji se povećava u pokušajima prijevoda na hrvatski. Nadam se da tri teksta koja nudimo čitateljstvu uspijevaju i nešto više od toga. Baveći se naime religijom i podjelom moći, ulogom jezika u ratu i političkom značenju kulturnih naracija, objavljene studije povezuje, uz samu političku geografiju regije, nešto dosta važno, a to je bavljenje temeljnim pitanjima društvenih i humanističkih znanosti. Svaka od objavljenih studija se, na svoj način, bavi pitanjima sukoba identiteta, ulogom jezika u njima i svrhe društvenog i političkog (su)života uopće. Što dovodi do propasti sekularnih političkih projekata? Zašto određeni jezični eksperimenti ne uspijevaju? Što nam o poželjnim vrijednostima govore tek naizgled banalne, a ustvari politički višeslojne priče o sudbinama junaka romantičnih televizijskih sapunica? Autori u svojim prilozima nastoje odgovoriti na ta pitanja.

U tekstu o međureligijskim vijećima i konsocijacijama, Vedran Obućina daje temeljit pregled slučaja Libanona uz manje komparacije s drugim zemljama regije te ispituje ulogu vjerskih vođa u izgradnji mira u vjerski podijeljenim društvima Bliskog Istoka. Njegov pristup zagovora vjerskog mirotvorstva i dijaloga kroz međureligijska vijeća može izazvati skepsu pa i zamor među politolozima upućenima u problematiku podjele moći u podijeljenim društvima, teoriju i praksu konsocijacijskih demokracija. S druge strane, on nesumnjivo predstavlja teorijski obrazovan i praktično upućen pregled u problematiku vrijedan čitanja. Obućina, teolog i politolog, daje zanimljivu perspektivu o podijeljenim društvima s notama političke teologije što tekst čini potencijalno zanimljivim i političkim teoretičarima koji se bave autorima poput Kantorowicza, Agambena i dakako Schmitta.

Za razliku od tipične političke situacije u građanskom društvu gdje se jezik pojavljuje kao mjesto borbe za političke kategorije, jednom kada se crte sukoba povuku, jezik postaje sredstvo u ratu, slično drugom oružju, više ili manje učinkovito s obzirom na to kako ga se koristi. U tekstu o jezičnoj politici i ratu, Dalibor Vrgoč u tom smislu problematizira terminologiju koju su izraelske vojne snage rabile u ratnim operacijama protiv Hezbolaha u Drugome libanonskom ratu.Vrgočeva se studija u vrlo specifičnom i dakako znatno fatalnijem kontekstu ustvari nadovezuje na kritiku „intelektualnih prijevara“ koju su svojevremeno poduzeli fizičari Alan Sokal i Jean Bricmont (1999), a u području identitetske politike, nastavljajući Sokalov projekt eksperimentiranja psinama, Helen Pluckrose i James Lindsay (2020). Oni pak zainteresirani za povijest avangardnog pjesništva, dobit će kroz ovaj prilog pomalo neočekivan uvid u moguće posljedice neoteričnog jezičnog eksperimentiranja, pri čemu je uredništvo primorano istaknuti, možda više slijedeći Lao Cea od Grunfa, da u ratu postoje barem dvije strane i da neuspio eksperiment jedne u pravilu nosi uspjeh drugoj i da se valja ograditi od bilo kakve navijačke pristranosti u pogledu ishoda, pa i u povijesnim sukobima.

Na kraju, polazeći od gotovo dekade starog članka Mirjane Kasapović o turskim sapunicama, Borna Zgurić analizirao je naracije prisutne u dvama turskim serijalima, Sanjalici i 50 m2, da bi u njima prepoznao sadržaje koji imaju političku valenciju – ne samo kao valuta meke moći, nego i kao sredstvo političke propagande u Turskoj. Njegovim riječima, unatoč tome što serijali prikazuju naizgled zapadne i sekularne vrijednosti, oba serijala, nakon što se „malo zagrebe ispod površine“, imaju gotovo identične političke, kulturne i društvene narative s ciljem reprodukcije konzervativne kulture što uostalom odražava politiku vladajuće stranke. Zgurić pritom dobrodošlo reflektira o metodološkim problemima svojega istraživanja, uvjetnosti zaključaka i potrebi za daljnjim istraživanjima same proizvodnje i recepcije analiziranih sadržaja. Možda i najveću vrijednost njegove analize predstavljaju poman opis i pronicljiva politička interpretacija naracija i diskurzivnih obilježja serija. Imajući u vidu ljetne dane provođenja istraživanja, urednička je nada da metodološki postupci prolongiranog gledanja i zapisivanja nisu nanijeli nepopravljivu količinu kućnim zalihama džin-tonika autora.

Na kraju, kada smo se već zapleli u teorijske dvojbe i metodološka pitanja, valja trezveno istaknuti interdisciplinarnost kao obilježje bloka koji je u tom smislu u skladu s proklamiranom uredničkom politikom te nastoji povući konstruktivne akademske veze između političke znanosti, lingvistike, teologije, vojnih i medijskih studija. Ako smo u tome uspjeli, to već nije tako malo, a tim prilogom također želimo odati dužno poštovanje povodom 65. rođendana i odlaska u mirovinu profesorice komparativne politike Mirjane Kasapović, bivše glavne urednice Anala Hrvatskog politološkog društva. Nadamo se da će čitatelji u ovim radovima prepoznati njezin utjecaj koji ide dalje od kurtoaznih citata. Oni joj na skroman način odaju poštovanje za rad kojim je zadužila politološku zajednicu u Hrvatskoj, ne čineći je dakako ni na koji način odgovornom za njihov sadržaj.

Literatura

Kasapović, M. (ur.). (2016). Bliski istok: politika i povijest. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Pluckrose, H., Lindsay, J. (2020). Cynical Theories. Durham, NC: Pitchstone.

Said, E. (1999). Orijentalizam. Zagreb: Konzor.

Sokal, A., Bricmont, J. (1999). Fashionable Nonsense. New York: Picador.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram