Retrospektiva politički strukturiranog kaosa: geopolitički i komunikacijski aspekti pandemije koronavirusa u Hrvatskoj

22. rujna 2023.
Piše: 
Krešimir Petković
Glavni urednik Anala HPD-a

Uoči još jedne jeseni, kada broj registriranih slučajeva zaraze već pomalo domestificiranim, endemskim varijantama koronavirusa ponovno raste, u Analima objavljujemo dva teksta koji se bave upravljanjem pandemijom u Hrvatskoj. Ukupan broj od nekoliko stotina aktivnih slučajeva zasad je lišen medijskog dramatiziranja te ne izaziva promjene biopolitičkog režima upravljanja populacijom. Čini se da kratka povijest pandemije koronavirusne bolesti (COVID-19) u malom ponavlja Lyotardov postmodernistički poučak o krahu metanaracija pred interpretacijskom polifonijom: unificirani teatar javnozdravstvenoga građanskog morala zamijenila je ideja da „jedinstvena preporuka za sve stanovništvo više nema smisla“. Možda je to dobra prilika da se nešto trezvenije podsjetimo na pandemijsku politiku koja je bitno utjecala na naše živote, empirijski osvjetljujući neke njezine dosad nedovoljno istražene aspekte, ne bi li potaknuli kritičko mišljenje o upravljanju sobom i drugima.

U Hrvatskoj je epidemija službeno proglašena 11. ožujka 2020. te ukinuta 11. svibnja 2023. Ukupan mortalitet pripisan koronavirusu iznosio je krajem prošle godine preko 17.000 slučajeva pri čemu se, prema službenim podacima, dalo zaključiti kako je bolest posebno rizična za stariju populaciju: u dobnom razredu 60-69 godina broj smrtnih slučajeva premašio je dva posto ukupno zaraženih, dok je omjer umrlih i zaraženih u dobnom razredu 90-99 godina iznosio gotovo 30 posto.

Pritom se u društvu nije mogao uskladiti ni prihvatljiv javni jezik: spor o tome je li netko umro od COVID-a ili s njim, bio je dio opće političke borbe u vezi s pandemijom koja je pružila još jednu priliku za polarizaciju društva. Sporan je bio cijeli sklop kaznenih, disciplinarnih i biopolitičkih mjera intervencije u društvene interakcije: zatvaranje i zabrane kretanja, maske, propisana fizička distanca, obveze testiranja, različite kazne u vezi s nepoštivanjem pandemijskih mjera te na koncu i sama politika cijepljenja. S jedne su strane bili oni koji su skepsu prema službenoj naraciji, nepoštivanje mjera i odbijanje cijepljenja smatrali krunskim primjerom iracionalnosti, protuznanstvenim mračnjaštvom i sociopatskim izostankom građanske solidarnosti dok su s druge strane protivnici mjera i cijepljenja u njima vidjeli bezpresedanski udar na slobodu i osobnu autonomiju u sumnjivoj sprezi medijatizirane politike i farmaceutske industrije, mračne kabale Svjetske zdravstvene organizacije, marionetskih vlada i njihovih stožerokracijskih farsi. Uz zdravstvene i biološke učinke, pandemija je bez sumnje iznjedrila velike psihološke, ekonomske, društvene i političke posljedice na zajednicu koje i danas zaslužuju društvenoznanstvenu ekspertizu.

Tekstovi koje donosimo u ovome malom političko-pandemijskom hommageu, kako bi propitali to naslijeđe, pokrivaju dva specifična aspekta upravljanja u situaciji pandemije. Oni se bave pitanjem kako je vlada – to rusoovsko „malo tijelo“, skandal ozbiljno shvaćene demokracije, kojemu se građani kao suveren služnički predaju od izbora do izbora – upravljala granicama u specifičnom geopolitičkom i ekonomskom kontekstu i kako je upravljala kriznom komunikacijom. Prilozi nisu vremenski ujednačeni niti sasvim obuhvatni, fokusirani su na razmjerno uske empirijske probleme. Također, pitanje same stvari (opasnost virusa, učinak cjepiva) i onoga u konačnici normativno ispravnog (opravdanost mjera, optimalna politika upravljanja pandemijom) oni pomalo agnostički stavljaju u zagradu. Istinitost iskaza mijenja se pitanjem slike i postulirane reakcije na nju, odnosno problematikom uspješne politike imidža, a raspredanje o objektivnom riziku zaraze mijenja se psihologijom straha od zaraze u vezi sa službenim kodiranjima prostora i osjećajem sigurnosti. Međutim, vrlo uopćeno govoreći, to što ne raspredaju o virusno-cjepivnoj Ding an sich i dobroj politici suočavanja s ugrozom kao pojavama „prvog reda“ ne čini nužno njihov diskurs na samoj razini istraživanja pojava „drugog reda“ manje indikativnim ili istinitim, ni ulog njihovih jezičnih igara manje političkim. A kako će se čitatelji uvjeriti, ni manje ekonomskim. Za razliku od kuge, korona je ipak dozvoljavala sezonske predahe, a pozivi vlasti na građansku odgovornost davali su prostora rezonu ekonomskih posljedica zatvaranja.

Josip Lučev i Marta Zorko u tekstu „Geopolitika straha u Hrvatskoj: promjene graničnih režima i turizam u sjeni pandemije COVID-19“ istražuju kako su tokom pandemije različiti režimi granica kodirali sigurnost, kako su se isprepleli s imperativom ljetnog turizma te koji su bili učinci politike granica Hrvatske, susjednih i ostalih država te europske politike označavanja sigurnog i nesigurnog prostora. Zatvaranje granica negativno je utjecalo na ekonomiju, uključujući turizam koji se također pokazuje geopolitičkom pojavom, podliježući političkim igrama „psihičkog geoinžinjeringa percepcije sigurnosti“. Njihova analiza, koja povezuje sociologiju straha i analizu statistike turistički relevantnih pokazatelja, pokazuje da države kao aktere povlačenja granica ne treba otpisati unatoč procesima globalizacije. Štoviše, jedan od njihovih paradoksalnih zaključaka jest da su strogi režimi granica pogodovali osjećaju sigurnosti:„Obrnuto od očekivanog, kako će striktni granični režimi otežati turističke djelatnosti, pokazalo se kako striktni režimi, kontrolirani zajednički kod i pravila zapravo mogu pozitivno utjecati na osjećaj sigurnosti na određenim lokacijama. Zajednički europski prostor i pravila doprinijeli su stvaranju zajedničkog europskog koda i povećali prijemčivost turističkih destinacija u zajednički dijeljenom sigurnom prostoru.“

Tekst Karla Kanajeta, Hrvoja Popovića i Danijela Labaša „Vladino upravljanje kriznom komunikacijom na internetu u suočavanju s pandemijom COVID-19: medijski okviri, reaktivne strategije, intenzitet komunikacije i vidljivost premijera“ vremenski je usmjeren na komunikaciju u prvom valu pandemije, analitički pokrivajući razdoblje od veljače do svibnja 2020. Unatoč medijskoj istaknutosti Stožera civilne zaštite te Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, svoju usmjerenost na komunikaciju Vlade autori opravdavaju time što „je u pozadini djelovanja tih entiteta Vlada kao središnje mjesto izvršne vlasti o čijim je politikama zapravo riječ“. Njihova analiza službenog uokvirivanja problema pokazuje dominaciju „okvira odgovornosti“ uz prisutnost okvira „ekonomskih posljedica“ dok analiza reaktivnih komunikacijskih strategija Vlade pokazuje da ponajviše odgovaraju tipu „korektivnog ponašanja“ (nominalno uvažavanje kritike kroz najavu sprečavanja, popravaka i kompenzacija) uz po prilici četvrtinu „obrambenih odgovora“ (služenje izgovorima i prebacivanje odgovornosti). Autori također uočavaju povlačenje premijera u drugi plan tokom istraživanog razdoblja te zaključuju: „Emitiranje poruka kontrole i komunikacijska otvorenost mogu utjecati na vjerodostojnost, a sva tri elementa zajedno važan su temelj za jačanje pozitivnog imidža i reputacije, koji predstavljaju premiju za aktera odgovornog za suočavanje s kriznom situacijom.“

Pesimizam ili optimizam u vezi s takvom ocjenom bit će dakako u oku čitatelja, a po svoj će prilici ovisiti i o gore skiciranim političkim stavovima u vezi s pandemijom. Ono što međutim, kada po strani ostavimo veberovsku borbu demona, nije sporno jest da priloge koje donosimo vrijednima za razumijevanje pandemijske politike ponajprije čini u njih uložen teorijski i empirijski rad, koji precizno osvjetljava politiku granica i obrasce komunikacije u jednom biopolitičkom režimu. Ne znamo hoće li se taj režim, kada, kako i u kojoj mjeri nanovo reaktivirati, već ove ili neke od idućih jeseni. Činjenica jest da je on nekoliko godina oblikovao našu svakodnevicu i da još osjećamo posljedice politički strukturirane dinamike pandemijskog kaosa čije smo fluktuirajuće ritmove živjeli. Njih stoga i dalje vrijedi politološki i komunikološki ispitivati ne bi li u usporedivim situacijama u budućnosti naučili bolje upravljati sobom i drugima.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb

email: anali@fpzg.hr
SCImago Journal & Country Rank
Anali Hrvatskog politološkog društva ℗ 2023 Sva prava pridržana
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram