Njemački savezni izbori 2021: pregovori ususret novoj vladi
13. listopada 2021.

Semaforska koalicija: kraj općenarodnih stranaka i oživljavanje političkoga?

Piše: 
Višeslav Raos
Docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Kritični izbori

Rujanski izbori bili su zasigurno najuzbudljiviji u poslijeratnoj njemačkoj povijesti. Zeleni su doživjeli golemi uzlet, u ponekim anketama izbijali su čak i na prvo mjesto, da bi ih niz nespretnosti u kampanji Annalene Baerbock, koja je bila prva službena zelena kandidatkinja za mjesto kancelarke, prizemljio daleko ispod očekivanih preko dvadeset posto glasova. Bez obzira na to, s nešto manje od 15 posto ostvarili su najbolji rezultat u povijesti. Nasuprot njima, demokršćani, koji su još u ožujku prema istraživanjima javnoga mnijenja osvajali oko trećine glasova, ostvarili su najgori rezultat u povijesti te s 24,1 posto, prvi put nakon 2002. godine, završili na drugome mjestu. Povijesno loš rezultat zabilježili su i u tradicionalnoj utvrdi, Bavarskoj, gdje je CSU tek za dlaku prešao izborni prag, osvojivši 5,2 posto glasova. Demokršćanski kancelarski kandidat Laschet u završnici je kampanje plašio birače mogućnošću crveno-zeleno-crvene koalicije, kakva je ponovno potvrđena na pokrajinskim izborima u Berlinu.

Ljevica je također krahirala na izborima te je ponovni ulazak u Bundestag ostvarila na stražnja vrata, zahvaljujući alternativnom izbornom pragu, tj. osvojena tri izravna, okružna mandata. Liberali su tek minimalno poboljšali svoj rezultat naspram 2017., no i to je FDP-u dovoljno da se ubroji u izborne pobjednike. Alternativa za Njemačku nije dramatično izgubila, no njen je rast zaustavljen, a sve se više pretvara u specifični fenomen vezan uz južne dijelove bivše Istočne Njemačke, odnosno izborne okruge u Saskoj, dijelovima Tirinške te Saskoj-Anhaltu.

Naposljetku, socijaldemokrati su s neimpresivnih 25,7 posto izbili na prvo mjesto te tako ustvari ponovili rezultat iz 2009. godine. Za njihov comeback najviše je zaslužan kancelarski kandidat Olaf Scholz koji je smirenim nastupom i projiciranjem aure kontinuiteta i pouzdanosti iz ere Angele Merkel uspio u drugi plan staviti duboke podjele u stranci između umjerenijih članova i lijevog krila predvođenog stranačkom mladeži Jusos (mladi socijalisti) i supredsjedateljima stranke Saskjom Esken i Norbertom Walter-Borjansom. Dok su Zeleni uzeli dobar dio velikih urbanih sredina, SPD je demokršćanima preoteo istok zemlje te završio ispred Unije u gotovo svim okruzima izvan Bavarske te ponekih crnih utvrda u Porajnju, Vestfaliji i Donjoj Saskoj, mahom u tradicionalno katoličkim krajevima.

Premda su jedni doživjeli debeli poraz, a drugi nedojmljivim rezultatom ostvarili pobjedu, i demokršćani i socijaldemokrati su na ovim izborima zapravo doživjeli (konačno) detroniziranje s pozicije velikih, općenarodnih stranaka (Volksparteien), te se jutro poslije izbora probudili u sasvim novoj konstelaciji stranačkoga sustava, u kojemu postoje dvije nešto veće te tri srednje stranke, a za formiranje parlamentarne većine potrebno je više od dva partnera, što vodi suradnji onkraj podjele na „lijevi“ (Zeleni i SPD) i „buržujski“ (CDU/CSU te FDP) tabor. Nakon desetljeća stabilnosti, pa i dosadne predvidljivosti, nakon što je Angela Merkel, ali i dugotrajna velika koalicija, za rezultat imala umrtvljenje politike i političkog, u Njemačkoj se nazire neko novo vrijeme.

Predsondiranja i kombiniranja

Budući da je izborni rezultat ostavio otvorenima razne mogućnosti poslijeizbornoga koaliranja, i ovaj je proces već na samome početku doživio inovacije. Uzme li se u obzir da je i strankama i građanima velika koalicija već dozlogrdila, ustvari su se kristalizirale dvije mogućnosti, vlada predvođena Laschetom te vlada predvođena Scholzom, a u oba slučaja kao manji partneri sjedili bi i Zeleni i FDP. Budući da je 2017. moguća „jamajčanska“ (crno-žuto-zelena) koalicija propala upravo zbog toga što se FDP povukao nakon neuspjeha u pronalasku zajedničkoga jezika sa Zelenima, ove dvije stranke odlučile su provesti predsondiranje, odnosno preliminarne razgovore koji služe uspostavi međusobnog povjerenja, ali i opipavanja možebitnih dodirnih točaka te programskih smjernica koje bi mogle predstavljati najveće probleme u samim pregovorima.

Predsondiranja su prošla u načelno prijateljskoj atmosferi, a ponovno su pokazala kako ove dvije stranke povezuju želja za mijenjanjem statusa quo i izrazita popularnost među mladim i najmlađim biračima, kao i predanost osobnim slobodama, no dijele ih duboki jazovi u pogledu pitanja tko i kako treba financirati borbu protiv klimatskih promjena te kojim mjerama suzbijati rastuću društvenu nejednakost u Njemačkoj. Predsondiranja su također pokazala da je nakon razočaravajućeg rezultata kancelarska kandidatkinja Baerbock prešla u drugi plan, a isturenu poziciju te otvoreno traženje pozicije vicekancelara preuzeo Robert Habeck, suvođa Zelenih. Mladež Zelenih odmah je naglasila kako nakon predsondiranja želi trojno sondiranje (te potom i same koalicijske pregovore) sa SPD-om, a nikako nešto što bi vodilo prema Laschetovom kabinetu, dok su mladi liberali nešto manje otvoreno pokazali veću spremnost za „semaforsku“ (crveno-žuto-zelenu), a ne za jamajčansku koaliciju.

Prije nego što će objaviti odluke svojih stranačkih tijela, i Zeleni i FDP su se javno požalili kako su sugovornici iz Unije bili indiskretni i detalje preliminarnih razgovora izbrbljali medijima. Bila je to tek dobra izlika, budući da je iz dana u dan postajalo jasno kako svađe demokršćana i poljuljana pozicija Lascheta kao šefa CDU-a i kancelarskog kandidata umanjuju šanse da krenu razgovori u jamajčanskom formatu. Liberali bi se svakako lakše dogovorili s demokršćanima oko financijskih i ekonomskih pitanja, a i dio pokrajinskih lidera Zelenih, poput premijera Baden-Württemberga Winfrieda Kretschmanna, u Uniji su vidjeli boljeg sugovornika oko klimatskih pitanja, no naposljetku je prevagnulo to što su s jedne strane stajali SPD kao prvoplasirana stranka i smireni Scholz (koji se za vrijeme predsondiranja nije isticao u javnosti, za razliku od njegovog pandana iz Unije koji stalno davao izjave), a s druge Laschet u sukobu sa svojom strankom, koja je, kako je vrijeme odmicalo, počela javno proživljavati i doživljavati povijesni poraz.

Unija u potrazi za jedinstvom

Laschet se prvih dana nakon izbora pravio kao da se ništa dramatično nije dogodilo te kako i on i Scholz imaju podjednake šanse sastaviti vladu. Međutim, ubrzo su krenule pljuštati optužbe. Söder, za kojega već i vrapci na berlinskim lipama znaju da bi bio ostvario bolji rezultat od njega, javno je posumnjao u mogućnost sastavljanja jamajčanske vlade. Nekadašnji konkurenti za mjesto šefa stranke, Friedrich Merz, Norbert Röttgen, ali i Jens Spahn, jasno su upirali prstom u Lascheta. Malu pobjedu sada već bivši premijer Sjeverne Rajne – Vestfalije ostvario je kada je uspio progurati da dosadašnji šef zastupničkog kluba Ralph Brinkhaus ostane na toj poziciji, no samo do proljeća, a ne na uobičajeni mandat od godinu dana. Slabost Lascheta kao kandidata očitovala se još za same kandidature na izborima. Naime, nasuprot uobičajenoj praksi da kancelarski kandidat podnese osobnu kandidaturu u izbornom okrugu (premda počesto i uz rezervnu varijantu, odnosno istodobnu listovnu kandidaturu), Laschet se odlučio pojaviti samo na pokrajinskoj listi, pravdajući to željom da ne smeta mladim kandidatima na terenu. Pravi razlog vjerojatnije leži u tome što se bojao da se u matičnom okrugu, u gradu Aachenu, ne bi mogao izboriti sa zelenim kandidatima, koji su na kraju odnijeli pobjedu ne samo tamo, već i u nizu drugih gradskih izbornih okruga.

Premda je Merkel u dugovječnosti na vlasti dosegla svojeg mentora Kohla i bez obzira na to što prva žena na čelu Europske komisije također dolazi iz CDU-a, stranka zapravo slabo prati znakove vremena te se tako u demokršćanskom zastupničkom klubu nakon ovih izbora nalazi manje žena negoli ukupno u zelenoj i liberalnoj parlamentarnoj frakciji. Stranka nakon nje nema jasan vrijednosni profil niti jasne javne politike, a i osim što joj manjka ženâ, manjka joj i mladih kadrova. Pa ipak, neki od stranačkih veterana odlučili su se potaknuti pomlađivanje vlastitim primjerom. Njeni bliski suradnici, Peter Altmeier, još uvijek aktualni ministar gospodarstva i energetike te ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer, kratkotrajna predsjednica stranke i nesuđena kancelarska kandidatkinja, oboje iz Saara, odrekli su se svojih listovnih mandata te tako mlađim kolegicama i kolegama prepustili mjesta u Bundestagu.

Novi vođa demokršćana trebao bi biti netko tko je popularan i na istoku i na zapadu zemlje te netko tko može premostiti razlike između tržišno orijentiranog i socijalnog krila stranke, kao i između društveno konzervativnijih i liberalnijih članova. Postavlja se pitanje, postoji li u ovome trenutku uopće takva osoba u CDU-u. Laschet je najavio kako ne želi biti taj koji će stajati na putu eventualnog dogovora oko vladine većine (u slučaju da semaforska formacija ipak ne uspije pronaći točku okupljanja), ali i ustvrdio kako bi novog predsjednika trebalo pronaći alternativnim putem te kako bi on volio moderirati taj proces. Oni koji žele veće uključivanje običnih članova u izbor vodstva stranke shvatili su to kao poziv na dogovore iza kulisa, dok je posrijedi vjerojatnije želja za zadržavanjem dijela neformalnog utjecaja, ali i postizanjem preliminarnog dogovora unutar stranačkih elita o kompromisnom kandidatu oko kojega bi se gradio takav-kakav konsenzus. Time bi se prevenirale nove podjele u stranci koje bi izazvala žustra utrka mnogo kandidata, bilo na stranačkom saboru ili na općim unutarstranačkim izborima.

CDU statutarno predviđa ispitivanje mišljenja članova, no ono nije obvezujuće, već se vodstvo stranke bira na redovnoj stranačkoj konvenciji. Ono što je već sada jasno jest da će se u skoro vrijeme održati izvanredni izborni stranački sabor, a njemu će prethoditi konzultacije vodstava stranačkih organizacija na okružnoj razini. Hoće li i u kojoj mjeri obični članovi biti uključeni u proces oblikovanja kandidatura za stranački sabor, za sada nije posve jasno, no nije izvjesno da su stranačke elite spremne za radikalno širenje inkluzivnosti unutarstranačkih izbora.

Kako će treperiti semafor?

Scholz je odahnuo kada je vidio loš rezultat Ljevice koji je prevenirao potrebu ulaska u poslijeizborne razgovore s njima. Zeleni su za njega prirodni partneri, a s liberalima će istinski pokušati pronaći dodirne točke, premda ove dvije stranke na saveznoj razini nisu surađivale još od rujna 1982. kada su Genscher i ostala tri liberalna ministra napustili vladu Helmuta Schmidta zbog nepremostivih razlika u pogledima na proračunsku politiku i politiku zapošljavanja.

Habeck je osim na mjesto vicekancelara, otvoreno bacio oko i na mjesto ministra financija. Međutim, mjesto financministra za sebe traži i prvi čovjek FDP-a, Christian Lindner. Upravo će pitanja proračuna i poreza biti glavni kamen spoticanja u dubljim sondiranjima i sâmim koalicijskim pregovorima semaforske trojke. Crveni i zeleni bi olabavili ustavna ograničenja zaduživanja kako bi potaknuli javne investicije u oronulu infrastrukturu te stanogradnju uslijed nestašice priuštivih nekretnina u velikim gradovima. FDP pak smatra fiskalnu odgovornost važnim dijelom svoje politike. Dvotrećinske većine za mijenjanje Ustava nema, niti će je biti, no kroz izvanproračunske investicijske fondove moglo bi se zaobilaznim putem postići sličan cilj. Ako liberali i pristanu na takvo što, zauzvrat će tražiti rezanje javnih rashoda, poglavito u području subvencija koje idu automobilskoj industriji. Zeleni i liberali slažu se oko potrebe snažnijih ulaganja u obrazovanje. Usto, nasuprot SPD-u, žele potpunu legalizaciju kanabisa, bez dodatnih ograničenja. Međutim, liberalima pada mrak na oči od najava novih i viših poreza, dok se SPD i Zeleni sasvim lijepo slažu oko ideje o ponovnom uvođenju poreza na bogatstvo te povećanju poreznih opterećenja za najviše dohotke. Oni bi također i posve ukinuli solidarni doprinos od 5,5 posto na dohodak, odnosno dobit poduzeća, koji je isprva uveden kako bi se financiralo ujedinjenje Njemačke, a od ove godine odnosi se samo na najviše plaće te po crveno-zelenim planovima treba služiti financiranju socijalnih programa. Zeleni i liberali složni su u potrebi digitalizacije javne uprave i smanjenju nepotrebne birokracije. Prema tvrdnjama CDU-a, SPD je sustavno kočio tu reformu za vrijeme velike koalicije. Zeleni žele opće ograničenje brzine na Autobahnu od 130 na sat, čime bi se Nijemci, ljubitelji brzih i snažnih automobila, uskladili s više-manje cijelim ostatkom EU-a, no liberali u tome vide potvrdu svoje teze da su Zeleni „stranka zabrana“, a ne „stranka osobnih sloboda“, kako što se FDP sâm definira.

Premda smiren, naizgled blag i nekarizmatičan u nastupu, Scholz je ustvari tvrd pregovarač koji će se na razne načine truditi progurati većinu onoga što SPD želi, što znači da će morati nešto ponuditi FDP-u kako bi oni progutali možda najkrupniji i simbolički najveći prijepor, a to je podizanje savezne minimalne satnice na 12 eura bruto, nešto što socijaldemokrati vide kao srž svoje politike i put prema smanjenju nabujalih socijalnih razlika, a liberali tumače kao top-down politiku preraspodjele koja zaobilazi tripartitno pregovaranje i određivanje minimalaca putem povjerenstava koja pored sindikata i poslodavaca čine i neovisni stručnjaci, tj. predstavnici akademske zajednice.

Njemačke stranke, ali i javnost, nisu skloni prijevremenim izborima te preferiraju stavljanje državnih ispred stranačkih interesa. Još u izbornoj noći, svi akteri su izjavili kako žele složiti novu vladinu većinu do Božića. Premda se to možda neće ostvariti, sigurno je kako prostora za neuspjeh zapravo nema. Sve tri strane morat će raditi kompromise i sve tri strane žele da ova nova priča uspije. Lindner je naučio stari Münteferingov poučak da je „sr**e biti u oporbi“, a Zeleni smatraju kako je sada kucnuo čas da oni daju ton novoj vladi koja će se ozbiljno pozabaviti klimatskim promjenama. Socijaldemokratima je ovo šansa koju ne mogu propustiti nakon gotovo dva desetljeća krize. Za Europu je nadati se kako semaforski kompromisi neće biti odveć truli i da će reforme biti dovoljno osmišljene kako bi i na razini Europske unije mogle donijeti prijeko potrebne vjetrove svježine.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram