Ovaj kratki prilog* pokušaj je da se otvori pitanje o smislu i dosegu pojma metapolitike danas. Taj pojam u suvremenom francuskome mišljenju političkoga i politike osim Rancièrea izričito koristi Alain Badiou. Ukratko, metapolitika se valja shvatiti, po mojem razumijevanju stvari, na sljedeći način:
ʺŠto je Platon postavio u svojoj Državi nije nikakvo 'idealno' stanje odnosa između države i društva. Ono je ujedno kazivanje o biti antičkoga svijeta i idejno opravdanje istog tog svijeta u njegovim epohalnim mogućnostima. Jednakost se ne može izvesti iz idilične politike konsenzusa u okružju liberalnih demokracija ako istodobno svojim zahtjevima ne postavlja ono što je skandal uopće za poredak u stvarnosti, a koji Rancière naziva spornim pojmom 'policije'. Zašto? Naprosto zbog toga što je politička jednakost, a contrario, uvjet mogućnosti za emancipaciju u području onoga što je nazvao estetskom razdiobom zajedničkoga dobra (communauté), a iz čega je povijesno od antike do naših dana isključena klasa bez vlasništva, sans-part (robovi, kmetovi, proleteri). Ta je postavka credo za čitavu post-fundacionalističku teoriju politike. Badiou je to nazvao metapolitikom događaja. Kada prevedemo taj složeni izraz u jezik političke borbe, onda je riječ o „komunističkoj hipotezi“ bez prokazanoga nasljeđa staljinističkoga totalitarizma (v. Alain Badiou, A Communist Hypothesis, Verso, London-New York, 2010). No, u slučaju Rancièrea pojam politike kao jednakosti koja određuje 'bit' demokracije ima svoje razrješenje u 'mistici' an-arhijske pobune protiv ne-jednakosti, ne-pravednosti i u krajnjoj liniji ne-slobodi čovjeka u oligarhijskim državama globalnoga poretka danas. Stoga govor o 'kraju politike' i 'povratku političke filozofije' predstavlja samo drugi način iste aporije: da se, naime, o jednakosti ne može govoriti bez političke reartikulacije moći. U tome je skriveno i ono mjesto u kojem politika nesuglasnosti naposljetku više nema vlastito ishodište izravno ni u Marxovome nasljeđu niti u anarhističkim pokretima. Njezino je mjesto (topos) s onu stranu realne politike moći. I zato je u svojim 'herojskim' dosezima ipak samo još jednom utopijom egalitarne ne-moći.ʺ (Paić, Ž. 2017. Doba oligarhije: Od informacijske konomije do politike događaja. Zagreb, Litteris, str. 302-303.)
Kako Rancière povodom njegove utjecajne knjige Mržnja demokracije u razgovoru s Hazanom nastoji obrazložiti granice i dosege metapolitike? On, naime, kaže da:
ʺmoderna metapolitička vizija od politike radi izraz nekog društveno-ekonomskog procesa koji se odvija negdje ispod ili u pozadini. No, mi nemamo posla s pojavnošću i sa stvarnošću. Postoje samo različiti oblici izgradnje i simbolizacije onog zajedničkog koji su itekako stvarni i podjednako prožeti sukobom između jednakosti i nejednakosti.ʺ (Rancière, J. 2021. U kojem vremenu živimo? Razgovor s Ericom Hazanom. Zagreb: Udruga Bijeli val, str. 11)
Metapolitika je ovdje vizija nečeg 'ispod' ili u 'pozadini'. Rancière je otklanja iz svojeg misaonoga horizonta jer je relikt transcendentalizma ili modernoga referencijalnoga okvira vladavine neoliberalne oligarhije. Zašto? Zbog toga što pretpostavlja postojanje ideje i pojave u njihovoj razdvojenosti ili, konkretnije, utjecaj na tzv. stvarnu politiku iz različitih ne-vidljivih središta moći koja je ponajprije s onu stranu tradicionalne politike stranačke nomenklature, sindikalnih gremija i onog što Althusser naziva ideološkim aparatima, poput vojske, policije, sveučilišta, zdravstva itd. Jasno je da metapolitika ulazi u područje vladavine ispod i iza politike parlamentarnih suprotstavljanja i tzv. ideologijskoga rata u medijima i na ulicama poput sukoba ekstremne ljevice i ekstremne desnice oko tzv. identitetskih pitanja, što je u Francuskoj uvijek i sukob protiv institucija države kad se čini da se, kao u ovim trenucima, bije bitka zahtjeva za radno dostojanstvo protiv bezdušnosti sprege neoliberalne politike Macrona u artikulaciji mirovinskoga zakona s produljenjem dobne granice na 64 godine.
Metapolitika nije ni deskriptivni niti heuristički pojam, već je tranzitivan i anti-esencijalistički. Njime se, po Rancièreu, samo ukazuje na to da je stvar s politikom postala ono što nije demokratsko suglasje, već ne-suglasje, a isto vrijedi i za estetički disenzus. Jasno je da je ova metoda mišljenja političkoga i politike uvijek ujedno i strategija borbe protiv vladavine koja moć strukturira kao svezu tehnologije upravljanja i tehnike političke konstrukcije diskursa primjerenoga društvenoj situaciji, kao što je upravo sada u Francuskoj pitanje mirovinskoga zakona.
Zašto mislim da je razmještanje metapolitike iz područja iza i ispod, dakle neke vrste profane transcendencije kojom transnacionalne korporacije dovode politiku nacije-države u strukturnu ovisnost i institucionalni rasap bilo kakvog 'suverenizma', nedostatna analiza problema ne-moći bilo kakve politike radikalne jednakosti koju zagovara Rancière?
Ponajprije, nije problem u transparenciji pojavnosti tzv. društveno-ekonomskoga procesa i nepostojanja pojma stvarnosti. Sve je konstrukcija još od Kanta i Hegela, pa tako i pojam prirode i društvene općenitosti u kojem vladavina pravne države unutar ograničenog teritorija nacije ima svoje inherentne granice. I Schmittov je pojam političkoga konstrukcija iz egzistencijalne sfere odlučnosti kojom se polemologijski zbiva politički način artikulacije borbe prijatelja i neprijatelja, a pokreće ga thymos ili platonski kazano želja za priznanjem onog iracionalnog u tzv. ljudskoj naravi poput srdžbe, taštine, ressentimenta.
Problem je što metapolitika ukazuje na ono iza i ispod same politike jednakosti-nejednakosti, odnosno ukazuje na jaz između moći i vladavine kao upravljanja bez samoga subjekta politike kao takve. Moderna politika stoga mora neprestano konstituirati razlog za postojanje ovog subjekta iako je on kao i društvo i država već s pojavom postimperijalne suverenosti iščezao ili se pojavljuje kao relikt povijesnoga isušivanja smisla demokracije. Taj subjekt na koji metapolitika uzaludno cilja jest ono što je bio problem i Rousseaua i Hobbesa. Riječ je o 'narodu' kao temeljnome pojmu političke vladavine u svim mogućim poretcima bili oni formalno i sadržajno demokratski ili diktatorski usmjereni. Narod je subjekt kako suverenizma tako i populizma, a njegova se supstancijalnost ne može reducirati ni na mnoštvo niti na ideološku konstrukciju naroda kao konfiguracije državljana-građana koji Drugima kao 'neprijateljima' poretka uskraćuju pravo na pripadništvo konstituciji nacije-države.
Jednakost koju Rancière smatra temeljem demokratske ne-suglasnosti jest konstrukcija, i ona od nepostojeće stvarnosti može stvoriti onu stvarnost koju danas vidimo na pariškim ulicama nasilja i smrada, jer službe čistoće su u štrajku, za pravo na mirovinu ne sa 64 godine koju Macron beskompromisno želi ozakoniti, već sa 62 godine. Usput, a zašto se to Francuzi uopće bore na ulicama Pariza, kad je posve jasno da i u defektnoj hrvatskoj demokraciji dobna granica za radno sposobnu populaciju bez neke velike pompe i bez ikakvih prosvjeda ide i preko 65 godina starosti? Ne samo da je ta borba tzv. rada protiv kapitala u Francuskoj samo i jedino njihova stvar, već je i posljednji relikt propale države blagostanja koje nema više ni u skandinavskim zemljama. Zašto? Zato jer je metapolitika izvan i ispod tzv. stvarne politike ono što proizlazi iz logike tehnosfere i neoliberalizma kao Korporacije koja nadilazi sve populizme i sve političke prosvjede unutar zastarjelih institucija vladavine nacije-države.
Nikakvi metapolitički prosvjedi nasilnoga karaktera neće vratiti stvari unatrag, a država kao postmoderni Levijatan nije više nikakva čudovišna institucija moći, već samo i jedino medij posredovanja onog što u analogiji s Deleuzeom možemo nazvati proširenim dispozitivom društva kontrole, koja mora biti na usluzi transnacionalnim korporacijama ili je izgubljena u svemiru i osuđena na sudbinu lijevog ili desnog populizma i njihovih fantomskih tlapnji o 'suverenizmu'. Nitko više nema suverenost u svijetu, pa čak ni tzv. imperiji poput SAD-a, Kine i Rusije iz jednostavnog razloga što ne postoji više subjekt međunarodnoga prava, tradicionalno shvaćena nacionalna država. Države su umrežena metapolitička tijela informacijsko-korporativnoga kapitalizma koji može imati samo drukčije forme izvršenja temeljne funkcije i zadaće da uvećava profit i da akumulira kapital u tendenciji do beskonačnosti, ali u načelu stvar je ista i u demokracijama i u autokratskim modelima vladavine.
Zato je Rancièrova politika kao an-arché ne-suglasja izvan i ispod 'moderne metapolitičke vizije'. Jedini od Francuza koji je shvatio logiku djelovanja ovog o čemu govorim bio je Foucault s njegovom tezom o biopolitici i upravljaštvu (gouvernementalité). Zato je jedan stari '68-aš, kojeg Foucault spominje u jednom razgovoru o politici i moći, bez problema mogao razumjeti i opisati kakva je to njegova politika suprotstavljanja režimu i što to praktično znači biopolitika, kao što to čak zna redatelj brazilskoga filma Elitna postrojba / Tropa de Elite Joséa Padilhe o brutalnoj i korumpiranoj policiji u Rio de Janeiru i akcijama protiv kriminalnih bandi u favelama. No, stari '68-aš gotovo je ironično kazao da mu je Deleuzeova politika nalik hermetičnome misteriju. Doduše, bez ironije, mogao bih kazati da Ranciéreova politika nije delezovski komplicirana utopija, ali svakako ima elemente an-arhičnoga revolta ne-jednakih u borbi – za što? Apsolutnu jednakost ili suglasje rada i kapitala, demokratski poredak vladavine 'naroda' kojeg treba stvoriti u borbi protiv kapitala ili države?
Problem je, i to je Rancière u razgovoru s Hazanom dobro definirao, što nije nimalo jasno tko smo to Mi. Otuda njegova nužna mistika tzv. alternativne vizije svijeta. Sve su alternative postimperijalnome Levijatanu naivne i iluzorne 'male priče' iako su više ili manje dobra dijagnoza stanja političke artikulacije svijeta. Najbolja analiza uopće o biti informacijsko-kognitivnoga kapitalizma zacijelo je ona Deleuzea i Guattarija u Tisuću platoa, koja jasno pokazuje zamašnjak ove rizomatske aksiomatike društva-države-imperijau sintezi tehnologije, znanosti, militarizma i kapitala. E, tek sada slijedi problem. Jer, ovaj monolit i megalit moći kao stvarne metapolitike nije više ni izvan, ni u pozadini, ni na površini pojavnosti. On se događa kao vizualizacija praznine, ili kao akceleracija tehnosfere koja sve stvari, pojave i bića pretvara u kapital, informaciju i ono neljudsko kao umjetnu stvarnost, i to se više ne može razoriti ili pobijediti u frontalnoj borbi pariških studenata-radnika-pokreta žutih prsluka sa žandarmerijom.
Ako Macron odustane, Francuska je vraćena u prošlost. Ako pobijedi u ovoj igri, a čini se da je to neminovno, onda nije pobijedila njegova stranka niti neoliberalizam 2.0 za treću dekadu 21. stoljeća. Bit će to pobjeda i poraz ekonomsko-društvene logike politike bez subjekta u kojoj ne samo da Rancière ne zna tko smo to Mi, nego ni 'mi' više ne znamo zašto se boriti da bi ljudi u trećoj dekadi 21. stoljeća bili funkcije i strukture AI ili metapolitike bez thymosa, čiste brutalnosti i svireposti nasilja kao takvog nad čovjekom-bez-osobina, nad njegovim pravom da bude priznat kao slobodan i jednak građanin pa makar ga to stajalo žrtvovanja ovog jednog-jedinoga života u njegovoj krhkoj kontingenciji egzistencije.
Ni 'revolucije' niti 'egzistencija' nisu više naš problem. A to znači niti različite teorijske metapolitike egalitarizma kao alternativne vizije 'društva' kojeg više nema. Politika je ostala bez subjekta, a društvo bez supstancije. Zato je na djelu logika apsolutne kontrole kao totalna mobilizacija moći vidljive-i-nevidljive, transcendentne i imanentne, brutalne i suptilne, ove i one.
Jao 'nama' politolozima u času kad se čini da 'nas' svi trebaju da objasnimo ovaj radosni nihilizam spektakla totalnoga rata, predsjedničkih i parlamentarnih izbora, smrti kraljice, brutalne i korumpirane brazilske policije u favelama, smrada na pariškim ulicama, Rancièreove toliko slavljene i toliko ishlapjele emancipacije koja ne znači više uistinu baš ništa. Bolje je čitati Houellbecqov roman Uništiti i vidjeti kako i zašto čak i ekscentrični 'zeleni teror' može biti alternativna metapolitička vizija s kojom velika priča o Zapadu i demokraciji završava kao politika ravnodušne apokalipse.
* Riječ je o jednom od autorovih pisama predviđenih za objavu u knjizi Lutanja: pisma, razgovori, zapisi (Litteris, 2024), koje je minimalno prilagođeno formatu bloga Anala HPD-a.
