Budućnost Bosne i Hercegovine
28. srpnja 2021.

Zabrana poricanja genocida u Srebrenici

Mirjana Kasapović
Redovita profesorica u trajnom zvanju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Nedugo prije svršetka dvanaestogodišnjeg mandata na mjestu Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko intervenirao je u državno kazneno zakonodavstvo odlukom o zabrani poricanja genocida Srba nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. Inzkova odluka, zasnovana na invazivnima bonskim ovlastima visokih predstavnika, ima više dimenzija, ali bit čini pravno sankcioniranje nijekanja srebreničkog genocida. Može se nagađati o tome zašto je taj blijedi i beznačajni austrijski diplomat to učinio. Je li Inzko politički idiot koji nije shvatio potencijalne posljedice svoga čina za sudbinu BiH, budući da ni Republika Srpska ni Republika Srbija ne priznaju genocid u Srebrenici i neće mirno prihvatiti njegovu odluku? Je li odlučio na kraju svoga mandata učiniti neku moralnu gestu kojom će se iskupiti za dugogodišnju politiku nečinjenja i ostati zapisan u povijesti? Ili je samo politička marioneta vanjskih sila, ponajprije SAD-a, koje su mu naredile da donese odluku?

Poricanje genocida, uključujući holokaust, nije nova pojava i ima različite uzroke. Israel Charny istaknuo je „zlonamjerno bigotstvo“, to jest nekritičku, fanatičnu odanost vlastitoj rasi, naciji ili vjeri, zbog koje se odbacuje i pomisao na to da  vlastita zajednica može počiniti tako strašan zločin. Izvori poricanja mogu biti politički, ekonomski i moralni interesi države, pojedinih društvenih i političkih skupina i pojedinaca u njoj. Poricatelji se mogu voditi i karijerističnima, pragmatičnim, provokativnim ili egzibicionističkim motivima. Među negatorima ima onih koji doista ne znaju što se dogodilo, onih koji to dobro znaju, kao i onih koji otvoreno slave genocidno nasilje.

Među poricateljima genocida bilo je i znanih imena iz akademskog svijeta, a dva su slučaja egzemplarna. Francuski marksistički filozof i komunist Roger Garaudy (1913-2012) jedan je od najpoznatijih poricatelja holokausta. Kako je to činio, može se saznati iz njegove sramotne knjige Mitovi utemeljitelji izraelske politike (Zagreb, 1998.) u kojoj je holokaust proglasio mitom satkanim da bi služio političkim ciljevima Židova i Izraela. Njegovo poricanje holokausta povezuje se s konverzijom s kršćanstva na islam te eksplicitnima ili implicitnim prihvaćanjem postavki „islamskog protusemitizma“. Navode se i proizačni osobni razlozi, kakav je brak s Palestinkom. Kakogod bilo, Garaudy se prometnuo u ikonu  negatora holokausta u arapskome i islamskom svijetu. Inače, bio je jedan od prevođenijih marksista u Jugoslaviji. U doba nesvrstanosti, koje je obilježilo i fantaziranje o „arapskom socijalizmu“,  prevedena mu je i knjiga Islam, kultura i socijalizam (Sarajevo 1981.), a uoči raspada Jugoslavije i Živi islam (Sarajevo, 1990.). Tiskanje novih izdanja sporne Garaudyjeve knjige zabranjeno je u Francuskoj i drugim zemljama, autor je bio izložen oštrima intelektualnim kritikama i političkim osudama, a bilo je i pokušaja da se strpa u zatvor.

Bernard Lewis (1916-2018), kanonski britanski orijentalist, poznat je po negiranju turskog genocida nad Armencima. U prvom izdanju knjige The Emergence of Modern Turkey (1961.) pisao je o „užasnom holokaustu“ 1915. u kojemu je nestalo milijun i pol Armenaca, ali je u kasnijim izdanjima genocid preimenovao u „užasan pokolj“ u kojemu je nestalo oko milijun Armenaca i mnogo Turaka u nesmiljenima međusobnim sukobima. Lewis je slovio kao turkofil na čija je shvaćanja utjecao i brak s Turkinjom. Zajedno sa 68 američkih sveučilišnih profesora poslao je 1985. pismo Kongresu SAD-a u kojemu se izražava sumnja u valjanost dokaza o genocidu nad Armencima, priznaje se „nerazmjeran“ zločin turske vlasti nad njima, ali se racionalizira tvrdnjom da su Armenci ugrožavali tursku državu. Na tu je predstavku zaklada Elieja Wiesela odgovorila 2007. javnim pismom koje su potpisala 53 dobitnika Nobelove nagrade. Na temelju tužbe Foruma armenskih udruga Francuske, kazneni sud u Parizu proglasio je Lewisa krivim i simbolično ga kaznio globom od jednog franka zato što je zanemario „svoju dužnost da bude objektivan i oprezan, izražavajući se neprimjereno o jednome tako osjetljivu pitanju“. Parlamenti Francuske, Rusije, Njemačke, Italije, Kanade, Brazila, Nizozemske, SAD-a i drugih država priznali su genocid nad Armencima, unatoč snažnim otporima Turske.

Te dvije intrigantne epizode pratilo je načelno pitanje kako se odnositi prema poricanju genocida. Jedni smatraju da ga treba zakonski zabraniti i kažnjavati one koji to javno čine. Drugi misle da je poricanje genocida sastavni dio slobode govore pa se zakonska zabrana uspoređuje s progonom vjerskih heretika u srednjem vijeku i verbalnim deliktom u diktaturama.

Genocid u Srebrenici verificirao je Međunarodni sud pravde u Haagu. Priznaje ga većina demokratskih država. Priznaju ga i mnogi znanstvenici. No dok o genocidima nad Armencima i Židovima postoji potpun konsenzus ozbiljnih istraživača, mnogi ugledni pravni i politički teoretičari i istraživači – W. Shabas, K. Southwick, M. Mann, M. Midlarsky, X. Bougarel, E. Verdeja, O. Bartov i drugi – doveli su u pitanje takvu kategorizaciju zločina u Srebrenici. Nisu to činili zato što mrze muslimane i Bošnjake, a vole Srbe, nego zato što su mislili da taj zločin ne ispunjava temeljne pravno-političke kriterije genocida: neupitno dokazanu namjeru Srba da pobiju Bošnjake, postojanje države koja bi planirala i izvela genocid, selektivan odabir žrtava koji je bio ograničen na muškarce vojne dobi, prag letalnosti koji nije ugrozio fizički opstanak bošnjačke zajednice jer su ubijeni Srebreničani činili oko 0,4 posto bošnjačke populacije u BiH. No teorijska razglabanja sada nisu bitna. Bitno je kako će Inzkova odluka utjecati na političke odnose u BiH.   

Međunarodnopravno priznanje genocida u Srebrenici duboko je narušilo srpsku interpretacijsku paradigmu prema kojoj su Srbi tijekom cijele svoje povijesti bili isključivo žrtve, a nikad počinitelji genocida. Okosnicu te paradigme čine naracije o višestoljetnim genocidima muslimana, Osmanlija i balkanskih „poturica“, nad Srbima. Muslimanski genocidi nad Srbima protegnuti su i na rat u BiH devedesetih godina. Vlasti SR Jugoslavije i Srbije sustavno su tijekom rata i poslije njega međunarodnim organizacijama i institucijama „prijavljivale“ Muslimane za genocide nad Srbima u brojnim mjestima BiH, uključujući – Srebrenicu. A onda je uslijedila odluka međunarodnog suda koja je pokopala te naracije, proglasila Srbe „zlim momcima“ i prilijepila im etiketu „genocidaša“ koju su oni dotad pripisivali drugima. To je umnogome bila simbolična završnica krvavog raspada Jugoslavije – države u kojoj su Srbi bili konstitutivan ili sukonstitutivan narod u trima republikama (Srbiji, BiH i Hrvatskoj) i politički su de facto dominirali još dvjema (Crnom Gorom i Makedonijom), a ipak su se smatrali neravnopravima, potlačenima i izloženima „genocidima“ pa su silom odlučili promijeniti takvo stanje. Potres koji je izazvao raspad Jugoslavije, a potom i djelomičan raspad Srbije, bio je tako jak da se tlo pod Srbijom još trese i neće se brzo smiriti. Srbija neće lako pustiti na miru ni druge države, što zorno pokazuju recentna zbivanja u Crnoj Gori.

Jedini ratni dobitak Srbi vide u nastanku Republike Srpske u BiH. Da bi natjerala Srbe da se „vrate“ u BiH, međunarodna zajednica, poglavito SAD, dala im je polovinu teritorija na kojemu su postali apsolutna većina nakon masovnih etničkih čišćenja Bošnjaka i Hrvata i poseban  entitet s mnogim obilježjima države u državi. Republika Srpska nekovrsna je „utješna nagrada“ za druge ratne poraze i gubitke pa se Srbi za nju drže „i rukama i nogama“ pa ne treba imati iluzija o tome da će se u dogledno vrijeme odustati od nje ni milom ni silom. Srbi Inzkovu odluku, kao i cijelu naraciju o srebreničkom genocidu, vide kao potkopanje moralne i političke legitimnost Republike Srpske i, u konačnici, njezina ukidanja. Stoga će otpor Inzkovoj odluci biti žestok. Ona će možda donekle zadovoljiti pravdu, ali će produbiti političke polarizacije u BiH i produljiti nekovrsno izvanredno stanje u državi koja je već četvrt stoljeća opstoji kao međunarodni politički protektorat. Tko će potencijalne nove sukobe u njoj nadzirati i obuzdavati? Inzko sigurno neće. On je već spakirao kovčege za povratak u Beč.        

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram