Esej Mirjane Kasapović, „Zbogom postjugoslavenstvu!“, koji su Anali Hrvatskog politološkog društva objavili 2. svibnja ove godine, glasno je odjeknuo hrvatskim javnim prostorom i šire. U tjednima nakon objave članka, uslijedili su deseci reakcija na esej, što pozitivnih, što negativnih. Iako pitanje normativnog stava prema Jugoslaviji mnogi već smatraju prožvakanom, napornom i dosadnom temom, rasprava se u ovom slučaju pokazala živahnom i spoznajno poticajnom. Ne možemo sve reakcije nazvati kvalitetnima, ali pojavilo se mnogo zanimljivih argumenata koje bi trebalo uzeti u obzir pri promišljanju i procjeni teza teksta „Zbogom postjugoslavenstvu!“. Ako je jedan od ciljeva znanstvenog izdavaštva potaknuti raspravu i promišljanje, pa i izvan akademskih okvira, smatramo da su Anali u tome uspjeli. Tim povodom donosimo pregled reakcija na esej. S obzirom na brojnost reakcija, ne pretendiramo na to da je popis u nastavku iscrpan, ne sumnjamo da će biti još reakcija, ali vjerujemo da smo uspjeli istaknuti one relevantne i zanimljive koje su zasad objavljene.
Nakon što je na portalu vecernji.hr, pod naslovom „Zbogom postjugoslavenstvu: Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća“, preneseno oko sedam kartica teksta Mirjane Kasapović, te ga je u sličnom obliku prenijelo još nekoliko portala, Večernji list objavio je 11. svibnja afirmativan uvodnik Žarka Ivkovića „Vrijeme je da Jugoslaviji napokon kažemo: Zbogom!“ i članak Denisa Romca „Postjugoslavenstvo je ideološki konstrukt za nepostojeću državu“ koji je uključio reakcije povjesničarâ Dragana Markovine, Vjerana Pavlakovića i Josipa Mihaljevića, dok ga je politolog Dejan Jović, odbio komentirati. Na portalu jutarnji.hr istoga je dana objavljen tekst Roberta Bajrušija pod naslovom „Naša profesorica kaže da je postjugoslavenstvo glupo i deplasirano, nije jedina: ‘Dosta mitomanije!‘“ koji je u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista objavljen dan kasnije. Uz rekapitulaciju nekih točaka eseja, članak je uključio i kratke komentare politologa Josipa Glaurdića i povjesničara Vjerana Pavlakovića. Glaurdić je izjavio da se generalno slaže s tezama Kasapović, ponajviše onom da je Jugoslavija jedna od najneuspješnijih država 20. stoljeća, smatrajući da „glorificiranje jugoslavenske prošlosti već jednom mora prestati“ no također je istaknuo i da to nužno ne znači da su države sljednice uspješnije. Pavlaković s druge strane smatra da su upravo postjugoslavenske studije znanstveno područje kojim se istražuju sva obilježja Jugoslavije, pa i ona autoritarna, odbijajući pojam totalitarizma kao hladnoratovski anakronizam. 12. svibnja objavljen je i Bajrušijev komentar naslovljen „Istinska je besmislica tvrditi da je Jugoslavija bila kvalitetna država, a mistificira se i ekonomska situacija“, gdje afirmira tezu Kasapovićeve da Jugoslavija nije bila kvalitetna država te zaključuje da je neovisna Hrvatska „fundamentalno kvalitetnija nego Jugoslavija“.
Isti dan kao i Bajruši, na portalu jutarnji.hr objavljena je i reakcija Jurice Pavičića, naslovljena „Priča o najpopularnijoj pjevačici na prostorima bivše Juge ili što ne razumije profesorica Mirjana Kasapović“. Pavičić navodi primjer pjevačice Senide Hajdarpašić, „platinaste Slovenke crnogorsko-bošnjačkog podrijetla“ koja „pjeva na srpskoj ekavici“: Senidah, kako joj glasi umjetničko ime, trenutno je jedna od najslušanijih pop zvijezda diljem cijelog područja bivše Jugoslavije, što Pavičić smatra indikatorom opstojnosti postjugoslavenskog kulturnog prostora, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da su fanovi Senide uglavnom tinejdžeri, pa njihovo uvažavanje Senide ne može biti proizvod jugonostalgije ili akademskog karijerizma i kolonijalizma.
Draganu Markovini, koji se, kao i Pavičić, našao izravno imenovan u eseju, repliku objavljuje portal Peščanik. Pod naslovom „Tendencioznost anti-postjugoslavenstva“, Markovina ističe pozitivne strane Jugoslavije koje je Kasapović propustila spomenuti – činjenicu da je Jugoslavija u relativno kratkom povijesnom roku modernizirala te ekonomski i kulturno razvila prostor Hrvatske, te činjenicu da su u Jugoslaviji formirane današnje međunarodno priznate granice Hrvatske. Kao i Pavičić, Markovina ističe postojanje zajedničkog postjugoslavenskog kulturnog prostora kao činjenicu koju se ni danas ne može ignorirati.
Lujo Parežanin za portal Novosti piše tekst „Hej, postjugoslaveni“. Uz neke primjedbe o nekorektnoj upotrebi izvora od strane Kasapović, Parežanin ističe da njena teza jugoslavenskog i postjugoslavenskog identiteta kao „izmišljenog“, pa time i nelegitimnog, loše stoji kada se uzmu u obzir uvidi studije Benedicta Andersona o naciji kao „zamišljenoj zajednici“, prema kojoj su sve nacionalne zajednice konstruktivistički proizvod, pa tako i one država sljednica Jugoslavije. Marko Kostanić u tekstu „Zbogom predjugoslavenstvu!“, objavljenom na portalu Bilten, afirmira Pavičićevu kritiku kao „najlucidniju“ te spočitava Kasapović što zamišlja „predjugoslaviju kao prazni povijesni prostor”: njena teza o neuspjelosti jugoslavenskog projekta pretpostavlja kontinuitet između prve i druge Jugoslavije i ignorira povijesni kontekst koji je prethodio nastanku i jedne i druge Jugoslavije što Kostanić smatra neopravdanim.
Prilažemo u nastavku popis od još nekoliko više ili manje osebujnih reakcija. Vlado Vurušić za Jutarnji list napisao je tekst „Postjugoslavenstvo je realnost, ali nije opasnost: Pa što će u Beogradu slušati ako neće Mišu i Olivera?!“, a podžanru muzikoloških kritika koje su se usput dotaknule teksta valja dodati i tekst Aleksandra Dragaša koji se nadahnut kritikom posjugoslavenstva, slušajući jedan album našao čak na „mogućem 'postaustrougarskom' ili na raskrižju 'mitteleuropskog' i 'balkanskog' prostora, ali i na imaginarnom sjecištu Dinarida i Appalachiana“. Kolumnisti koje se obično smješta na političku desnicu uglavnom su pozdravili teze teksta: Zvonimir Hodak bio je zadovoljan time što je „jedna ljevičarka iznenada 'progledala“, kao i Hrvoje Hitrec, koji je, smatrajući publicitet teksta opravdanim, primijetio kako je „gospođa Mirjana … sustavno, stručno, secirala ne samo propalu Jugoslaviju, nego i postjugoslavenske sablasti koje su se uvukle u razne hrvatske visokoškolske ustanove, udruge i kulturni život”. Međutim, ne i Hrvoje Marijačić, koji je u ostrašćenom uvodniku Hrvatskog tjednika od 18. svibnja, pod naslovom „Smrt jugoslavenstvu i postjugoslavenstvu“ kritizirao „umirovljenu partijsku profesoricu“ kojoj su „trebale 33 godine da shvati što je bila Jugoslavija“. Usporediv je ad hominem manevar s ljevice koji je, uputivši na sličan broj godina koje je autorica proživjela u starom režimu, ponudio Viktor Ivančić, potpisavši za Novosti članak dosjetljiva naslova „Kuka i nauka“.
Preostaju još rezolutni Mirko Galić, u još jednom u nizu tekstova u Večernjem listu („Jugoslavije više nema; nakon obračuna s vlastitim narodima ne može se reciklirati. Točka!“), Boris Rašeta na 24sata („Umjesto o sadašnjosti, živu raspravu imamo samo o mrtvoj prošlosti, a to ne vodi dobru“), skloniji salomonskoj ekvidistanci („Žrtvama režima bila je užasna, ali je ‘deci komunizma’ bila El Dorado. Tko je u pravu? Oboje“) te Željko Porobija, protestantski teolog koji je postao prozelit ateizma, a koji se za Index prigodno prisjetio svega onog „što u Jugoslaviji nije nimalo valjalo“.
