U Rijeci je 19. veljače održana jubilarna 40. Međunarodna karnevalska povorka koja je još jednom privukla ogroman broj posjetitelja (91 karnevalska grupa prodefilirala je riječkim Korzom). Nakon prisilne dvogodišnje pauze – 2022. godine je održana ljetna karnevalska povorka, ali to je bila samo loša alternativa pravom Karnevalu – uzrokovane pandemijom koronavirusa, karnevalska povorka se vratila na „mjesto zločina“. Rijeka kao locus delicti je ponovno u svijet odaslala dojmljive slike karnevalskog šarenila najznačajnijeg maškaranog tanca u Hrvatskoj (ali i šire). Dojmovi sudionika povorke, u velikoj mjeri izrazito pozitivni, polako su se slegnuli, a circus carnelevari zamijenjen je „spokojem“ korizmenog odricanja. Vrijedilo bi istražiti zbog čega karnevalska tradicija, za mnoge tek bizarno ispoljavanje poganskih običaja, zauzima tako važno mjesto u kulturnom, društvenom i političkom životu mnogih hrvatskih građana, posebice Istre i Kvarnera, ali i Dalmacije te pojedinih „enklava“ u unutrašnjosti poput Samobora ili Međimurja.
Prije negoli se upustimo u teorijsku interpretaciju političke i kulturalne simbolike karnevalskih rituala, potrebno je reći pokoju riječ o izvornom značenju samog pojma. Karneval (lat. carnem levare, dosl. dignuti meso, pren. potrošiti/pojesti sve meso prije početka Korizme), za koji se na našim prostorima koriste razni nazivi (e.g. poklade, maškare, fašnik), podrijetlo vuče iz poganskih, napose rimskih, proslava raznih zimskih i ranoproljetnih blagdana poput saturnalija, kalenda, kompitalija i luperkalija. Ta se poganska tradicija nije zatomila kristijanizacijom, već je nastavila opstojati kao prešutno odobrena anomalija „kreposnih“ kršćanskih društava. „Grešni“ je period neposredno prethodio razdoblju korizmene pokore pa se, stoga, taj društveni (i politički) „blud“ nevoljko dozvoljavao jer je nakon njega, ipak, slijedilo posipanje pepelom. Moderna karnevalska tradicija svoje začetke pronalazi u Italiji (Venecija i Viareggio kao najpoznatiji talijanski karnevali), točnije talijanskim srednjovjekovnim republikama, otkuda se nastavila dalje širiti Europom (Köln, Nica i Rijeka kao najveća europska karnevalska slavlja) i Novim svijetom (New Orleans i Rio de Janeiro kao svjetske karnevalske metropole).
Folklorna tradicija naših prostora razlikuje dvije forme karnevalskih manifestacija. S jedne strane, arhaična seoska događanja luperkalijskog podrijetla ukorijenjena u tradiciju slavenskog misticizma i ritualnog praznovjerja sa snažnim magijskim tragovima u kontinentalnim stočarskim područjima gdje muškarci odjeveni u životinjska krzna i uz veća zvonca paradiraju naseljima (e.g. zvončari u riječkom zaleđu, baukači u Međimurju, didi u Zagori). S druge strane, karnevalska događanja saturnalijskog podrijetla, specifična za priobalje i otoke, koje karakterizira promišljena društveno-politička kritika izražena čitanjem teštamenta i paljenjem pusta (o tim će fenomenima više riječi biti u nastavku). U nas se, nerijetko, ta dva tipa ritualnog maskiranja isprepliću (Riječki karneval je najbolji primjer). O karnevalskoj povijesti, ali i sociološko-etnološkoj dimenziji karnevalskog fenomena u Europi i svijetu napisani su mnogi tekstovi te su provedena brojna istraživanja (u hrvatskom kontekstu vrijedi napomenuti etnološke studije Ivana Lozice), ali politička dimenzija karnevala nedovoljno je naglašena i minimalno ispitana (izuzetak je recimo Tillyjeva analiza francuskih charivaris kao oblika pučkog političkog djelovanja).
„Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog“ (Mt 16,18-19), rekao je Isus Šimunu Petru i tim riječima, de facto, uspostavio Crkvu i pontifikat. Baš je alegorija ključa koju Isus koristi ključna za poimanje zapadne koncepcije pojma vladavine. Onaj koji vlada u posjedu je ključa kojim otključava ili zaključava „vrata“ svoje vladavine prema podanicima. Upravo iz tog razloga, predaja ključeva grada maškaranim družinama u vremenu karnevala, premda se kod nas to doživljava kao puko simboličan čin skupljanja političkih poena onih na vlasti, nije nevina stvar. Riječ je o činu pučke subverzije – otporu elitama zamaskiranom u šalu. Vlast, pak, ne vidi realnu prijetnju u smiješno odjevenim građanima bez istinskih političkih ambicija. Pogotovo jer je ključ samo simboličan, a još k tome tek privremeno u rukama tih zaigranih masa. No, čini se da je to razdoblje od kojega vlast treba strahovati jer je riječ o vremenu nesputane iskrenosti u kojem subverzija prestaje biti prešutna.
A carnevale ogni scherzo vale, talijanska je uzrečica, učestala u Istri i na Kvarneru, koja kazuje da je u doba karnevala dozvoljena svaka šala, a to znači da puk najednom glasno izriče ono što stvarno misli, ali sakriveno iza vela šale koja djeluje kao štit od gnjeva vlasti koju se, kroz šalu, kritizira. Tu pučku masu, paradoksalno, predstavlja kraljica karnevala. Ima li veće ironije od te da maškarani narod izabire monarha da govori u njihovo ime? Ali i u tom se činu očituje subverzivan politički diskurs karnevala – parodija je to koja smjera kritici tiranskih tendencija formalno „demokratskih“ vlasti, ali i kritici masa koje uvijek iznova spremno izabiru te ovisnike o političkoj moći kojima prenose svoju suverenost. U konačnici, riječ je i o kritici onoga što Debord naziva društvom spektakla jer je sam izbor kraljice karnevala neupitno inspiriran izborima za Miss. Aluzija je posve jasna: spektakularizacija je postala sastavni dio političkog života i izbori postaju lišeni izvorno političke dimenzije.
Karneval se protiv antipolitičnosti suvremene politike bori politizacijom vlastitog, naoko nepolitičnog i parodijskog, diskursa. Diskurs karnevala u samoj svojoj srži je diskurs politike. Dva su glavna aspekta kroz koje se manifestira političnost karnevalskog diskursa: teštament i paljenje pusta. Teštament (čakavski za oporuku) u karnevalskoj tradiciji Kvarnera označava posljednju volju, ustvari posljednja razmišljanja pusta, slamnatog lutka javno okrivljenog za sve naše nedaće u protekloj godini. U ime pusta, ta razmišljanja, pisana dijalektom i u rimi, naglas čita netko od lokalnih persona involviranih u karnevalska zbivanja, a ona obiluju subverzivnim političkim porukama i kritikama vlasti, prvenstveno lokalne. Nakon što se pročitaju posljednje riječi pusta, kojemu se svake godine pronađe neko novo prikladnije ime, slijedi egzekucija – krivca za sve nepodopštine javno se spaljuje na improviziranoj lomači. Čitanje teštamenta i paljenje pusta simbolizira igru prebacivanja krivice jer kada si na pozicijama moći, lako ćeš pronaći žrtvenog jarca. Maškarana „elita“ koja u razdoblju karnevala upravlja gradom, tako svake godine pronalazi novog pusta kojeg okrivljuje za sve grijehe, ali ultimativna subverzija sakrivena je iza stihova teštamenta kojim se na krajnje jednostavan i smiješan, ali politički promišljen način dovodi u pitanje legitimnost svake vlasti.
U konačnici, vrijedi napomenuti da kod ljudi sklonih maškaranim zabavama postoji jedna gotovo primordijalna potreba za preobrazbom. I dok bi na prvu bilo posve logično zaključiti da se činom maskiranja osobe transformiraju u nekoga drugog, da preuzimaju nečiji tuđi identitet, realitet je bitno drugačiji. U doba karnevala maskiranje označava oslobođenje – ono nije bijeg od vlastite osobnosti i stvarnosti te sakrivanje iza tuđih skuta, već je riječ o pronalasku nas samih. Stavljanjem maske (karnevalske, ne medicinske) na sebe postajemo ono što jesmo. Puninu naše esencije kao posebnih jedinki koje pripadaju ljudskom rodu otkrivamo pervertiranjem društveno-nametnute slike o onome što bismo trebali biti i kako bismo, što i kada trebali govoriti. Tek nakon što se maskiramo osjećamo slobodu izreći što mislimo i adresirati te utjelovljene misli onima kojima su stvarno upućene, bez straha od bilo kakvog vida (političkog) progona, jer je u vrijeme karnevala sve dozvoljeno – a carnevale ogni scherzo vale.
