Objavljene su nominacije za ovogodišnju nagradu Oscar. U nedjelju 11. ožujka u Dolby Theatre na Hollywood Boulevardu bit će održana 96. po redu dodjela najprestižnije filmske nagrade. Nominirani filmovi, glumci, redatelji, scenaristi i ini filmski umjetnici ne odskaču pretjerano od onoga što se očekivalo. Ovaj tekst prigodno nastoji stati u obranu smisla jednog od nominiranih filmova, analizirajući pritom nekoliko mogućih slojeva interpretacije tog istog filma. Tekst je posvećen filmu Barbie.
Barbie nije najbolji od nominiranih filmova niti se to u bilo kojem dijelu teksta nastoji tvrditi, no sigurno je jedan od najspominjanijih među nominiranim filmovima. Privukao je pozornost šarolike publike različite dobi, interesa i stavova. Barbie je za jedne priča o osnaživanju i oslobađanju žena, manifest o nužnosti odbacivanja okova patrijarhata. Za druge je tek umjereno zabavna i plitka komedija za kišni petak uvečer, a za treće je riječ o travestiji suvremenog wokizma kroz koju se nastoji plasirati rodna ideologija. Film, ustvari, nije niti jedno od navedenoga, makar je istovremeno sve od navedenoga.
Kako razriješiti ovaj paradoks? Potrebno je značenja filma, paralelno s kritikama samog filma, raščlaniti zasebno. Brojni filmski kritičari smatraju da je Barbie infantilan film namijenjen isključivo jednom dijelu ženske publike. Pratila ga je neviđena marketinška i medijska kampanja pa je zbog puno uloženog novca morao biti nominiran za Oscara. No to je ponajprije loš film bez stvarnih šansi za Oscara u bitnim kategorijama. Tako bismo mogli sažeti teze koje je u emisiji Newsnight N1 televizije održanoj 24. siječnja iznio renomirani filmski kritičar Dean Sinovčić. Naravno, nije Sinovčić usamljen u takvim kritikama, nego je, vjerojatno ohrabren sličnim stavovima ponekih svjetski priznatih mu kolega, odlučio biti najglasniji među onima koji u Hrvatskoj kritiziraju Barbie. I zaista, Barbie naizgled zrači plitkom infantilnošću. Nije li onda Sinovčić u pravu? Da, ali… većina kvalitetnih filmova egzistira na nekoliko razina. I dok je prva razina ona svima uočljiva, razine skrivene od očiju javnosti one su koje film (isto vrijedi i za knjige) čine kvalitetnim ili nekvalitetnim. Barbie se po tome ne razlikuje od drugih kvalitetnih filmova. Mogli bismo reći, prenoseći Straussov vokabular u svijet filma, da Barbie istovremeno egzistira i na egzoteričnoj i na ezoteričnoj razini.
No, što li je to skriveno u Barbie, a da bi bilo vrijedno tumačenja jednog politologa? Već je napisano da je film djetinjast i ponekad glupavo smiješan. Sjetimo se scene u kojoj Barbie i Ken napuštaju Barbieland da bi došli u stvarni svijet. To je prvi sloj vidljiv svima. No, ako oljuštimo taj sloj, dolazimo do druge razine. Ta se razina nastoji u medijima, bilo pozitivno, bilo negativno, prikazati kao velika subverzija filma Barbie. Domišljata je to borba posredstvom filmskog medija protiv patrijarhata koji postoji u našem društvu. Oda je to liberalnom feminizmu i proglas suvremenih identitetskih politika zaštite svih manjina. I dok je jedna strana oduševljena tom „subverzijom“, druga strana se zgraža nad skrivenim naukom koji propagira LGBT ideologiju. Taj aspekt je itekako prisutan u filmu. Samo, on nije skriven i on, zapravo, uopće nije subverzivan. Ukoliko su filmske kritike uspjele uočiti taj aspekt kao savršeno skriveno „uskršnje jaje“, onda on zasigurno nije bio dobro skriven. Ako malo podrobnije analiziramo film, uočit ćemo da je namjera redateljice Grete Gerwig bila upravo ta da taj aspekt ne bude nimalo skriven.
Gerwig je međutim doživjela snažne kritike s ekonomske ljevice. Prema njima, ona se nedovoljno pozabavila spolnom nejednakošću kroz ekonomsku prizmu suvremene društvene stratifikacije. Isto tako, poslužila je kao sredstvo kapitalistima (Warner Brosu i Mattelu) za daljnju eksploataciju putem plasiranja vlastitih proizvoda. Ipak, licemjerno bi bilo da je Gerwig krenula u va banque napad na one koji su joj svojim milijunima omogućili da film uopće snimi i da na taj način i ona sama zaradi basnoslovan iznos. Bilo bi to otprilike kao ona scena iz Zombielanda u kojoj Woody Harrelson briše suze dolarskim novčanicama. Gerwig je odabrala drastično drugačiji pristup. Odlučila je sakriti se iza onoga što su njezini mecene mogli podržati. Nominalni feminizam i nominalna briga za prava manjina su, barem u SAD-u, vrlo popularni i pospješuju zaradu ionako bogatih korporacija. No, stvarni je, skoro pa heretički nauk odlučila zakopati dublje. U tim dubinama „Barbielanda“ krije se pogled na svijet daleko tmurniji negoli se to želi prezentirati. U filmu Barbie ustvari nema ništa ružičasto.
Na stranu poveznice s drugim filmovima poput očitih referenci na Truman Show ili s nekim književnim klasicima (ističe se aluzija na sekvencu s madeleines iz Proustova Puta k Swannu), koje filmu daju dodatni intelektualni impuls. Takvo odavanje poštovanja ipak nije povezano s dubokim smislom filma Barbie. Da bismo razumjeli taj duboki smisao, moramo krenuti od scene neposredno prije samog kraja. Svi su na okupu, negativci su došli pameti, stvari će se promijeniti na bolje, sve je najednom savršeno. Ali u toj je sceni sadržana stvarna tragičnost ovog filmskog pothvata ili, još bolje, stvarna tragičnost svijeta u kojem živimo. Pobjedu na kraju dana odnose „mrski korporativni gazde“. Obećanja koja oni iznose klasično su kupovanje mira. Naime, ti su „mrski gazde“ uvidjeli da će, prošire li ponudu Barbie lutki u smislu raznovrsnosti, zaraditi više negoli s prethodnim asortimanom lutaka. Novi asortiman je inkluzivniji i raznovrsniji, te profitabilniji. Ta scena nam pokazuje da se promjene događaju ukoliko oni koji su ih u mogućnosti provesti imaju financijski interes za njih.
Gerwig u filmu pokazuje strukturirani kaos života, govori nam da „naši“ izbori, zapravo, u velikoj većini slučaja uopće nisu naši. Mi smo često samo pijuni procesa koji se odvijaju oko nas, ali mimo naše moći. Mi smo lutke kojima se velike djevojke i dečki igraju. I zato ovo nije film o osnaživanju žena, film u kojem se na spektakularan način skidaju okovi patrijarhata niti film u kojem se ženama usađuje ideja da mogu biti štogod požele ili štogod izaberu. Iako na kraju filma glavna junakinja „izabire“ živjeti životom stvarne žene, a ne obične lutke, Gerwig kao da nam se tom scenom smije u lice. No to nije onaj džokerovski poremećeni smijeh, nego tužan smijeh samoozbiljenja. Nemoguće je pobjeći od lutke. Iako Barbie na kraju filma postaje „stvarna“ žena, neminovno je upitati se ne ostaje li ona i dalje lutka. Prethodno je bila ideja, idol generacijama djevojaka, lutka za igru. No tek kada je odlučila biti žena od krvi i mesa, ona postaje lutka u mračnoj punini sadržajnosti tog pojma. Je li bolji i takav, krnji izbor koji imamo zato što smo ljudi ili bi bolje bilo da egzistiramo samo kao ideje? Gerwig na to, zapravo, ne odgovara. Ali odgovor je samorazumljiv. Ideje, kakve god one bile, ne mogu postojati bez ljudi. Mi nismo u mogućnosti izaći iz vlastite kože, već smo „osuđeni“ na „ljepotu“ kaosa života.
Film koji napadaju sa svih strana zaslužio je čak 8 nominacija za Oscare, ali najveću pažnju javnosti zauzimaju nominacije koje su izostale: Margot Robbie nije nominirana za glavnu žensku ulogu, a Greta Gerwig nije nominirana za najbolju redateljicu. Nije li pomalo ironično da film koji stavlja žene u prvi plan i koji, barem na jednoj svojoj razini, govori o pravima žena i ženskoj podređenosti muškarcima, ne može pronaći prostora za nominacije ženama najzaslužnijim za uspjeh samog filma, već umjesto njih tu čast dobiva najeksponiraniji muškarac filma (Ryan Gosling za najbolju mušku sporednu ulogu)?
Ipak, sam film je zaslužio dobiti jednu nominaciju: onu Grete Gerwig za najbolju redateljicu, ali do te nominacije nije moglo doći. Naime, ako su članovi Akademije film razumjeli na njegovim površnijim razinama, nisu ni mogli pronaći razlog da Gerwig uruče nominaciju. A ako su kojim slučajem uočili skriveni smisao filma, tek tada nisu mogli Gerwig dati nominaciju jer se takav nauk suprotstavlja svemu onome što Akademija desetljećima predstavlja. The show must go on, predstava se nastavlja. Gerwig je toga svjesna pa je izostanak nominacije neće previše zaboljeti. No, za razliku od privremenosti značaja filmskih nagrada, filmovi su oni koji dostižu besmrtnost, a u tome je, čini se, Gerwig uspjela.
