Jedan relativno novi političkoteorijski pojam zaokupio je pažnju istraživača – autoritarni liberalizam. Dvije recentne knjige daju nam osnovu za njegovo razumijevanje – The Ungovernable Society: A Genealogy of Authoritarian Liberalism (2018/2021 engl. prijevod) filozofa Grégoirea Chamayoua i Authoritarian Liberalism and the Transformation of Modern Europe (2021) teoretičara prava Michaela Wilkinsona. Oba autora korijene autoritarnog liberalizma pronalaze u „strahu od demokracije“ koji je zahvatio zapadna društva u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te ga vežu uz razvoj neoliberalnih (i ordoliberalnih) ideja o razdvajanju države i ekonomije tako da je omogućena koegzistencija političke autoritarnosti i ekonomskih sloboda. Prema Wilkinsonu, a što je i dobra radna definicija, autoritarni liberalizam označava „fenomen liberalizma koji se provodi autoritarnim sredstvima, na načine koji izbjegavaju snažnu demokratsku odgovornost“. Također, i Chamayou i Wilkinson izvorište pojma nalaze kod njemačkog pravnog teoretičara Hermanna Hellera u njegovom članku iz 1933. Authoritarian Liberalism? u kojem između ostalog kritizira teoriju države Carla Schmitta.
„Strah od demokracije“, kao korijen autoritarnog liberalizma, označava trend nepokornosti koji je zahvatio zapadna društva u poratnom razdoblju, posebno šezdesetih i sedamdesetih godina. Chamayou tvrdi da u tom periodu „nijedan odnos dominacije nije ostao nedirnut: neposlušnost u hijerarhiji između spolova i rodova, u kolonijalnim i rasnim porecima, u hijerarhijama klasa i rada, u obiteljima, na kampusima, u oružanim snagama, u tvorničkom krugu, u uredima i na ulici“. Postaje sve teže vladati i upravljati. Proces kapitalističke akumulacije i održavanja političke legitimacije liberalne države ugrožen je krizom upravljivosti čiji su uzroci detektirani u radničkoj nedisciplini, politikama pune zaposlenosti, mreži socijalne sigurnosti države blagostanja i jakim sindikatima.
Rješenje je pronađeno, pokazuje nam Chamayou, u zaustavljanju problematičnih procesa demokratizacije, ali tako da poredak očuva i ekonomsku efikasnost i političku legitimaciju (ugroženu socijalnim konfliktima i nepodmirenim eksternaliziranim socijalnim troškovima kapitalističke proizvodnje). Tu se rađa nova „liberalna vještina upravljanja“, a čine je dvije stvari: povlačenje države iz sfere ekonomije i kontrola nad socijalnim konfliktom uzrokovanim ekscesom demokracije. Sa strane zahtjeva za „povlačenjem države“ to je već dobro poznata priča povijesti neoliberalizma. Međutim, Chamayou dodaje nekoliko novih uvida. Ako je neoliberalna doktrina izgrađena na premisi da se liberalni poredak može očuvati samo pod cijenu ograničavanja demokracije, odnosno da funkcioniranje kapitalizma zahtijeva neuplitanje narodnog suvereniteta, upravo je država trebala na sebe preuzeti zadaću zadržavanja socijalnodemokratskog ekscesa što dalje od ekonomskog polja slobodne razmjene, proizvodnje i akumulacije profita.
U tom je smislu, pokazuje nam Chamayou, „neoliberalna fobija“ od države samo djelomično točna. Logični zaključak neoliberalne doktrine nije libertarijanska vizija negativne slobode – nego autoritarno-liberalna država kao jamac „slobodnog tržišta“. Njena uloga u tom smislu nije ni „minimalna“ ni svedena samo na čuvara poštenja tržišnog natjecanja. Naprotiv, ona mora stalno intervenirati kako bi „spasila kapitalizam od njegovih samouništavajućih tendencija“. Ali, i tu se nazire osnova autoritarnog liberalizma kako ga razumije Chamayou, mora to učiniti na način koji će ostaviti netaknutim kapitalističke odnose ekonomskih sloboda. Dakle, „politički autoritarna ali ekonomski liberalna država“; odnosno, socijalna regulacija i čvrsta država za nepokorne mase, a ekonomski liberalizam i slobode za industrije i poduzeća.
To je izoštrilo novu „liberalnu tehnologiju vladanja“. Tamo gdje se država povukla iz ekonomije nije došlo do povećanja prostora slobode. Naprotiv, državne strukture autoriteta zamijenila je privatna vlast menedžera i vlasnika, korporativni autoritet analogan političkoj vlasti. Kako nam strpljivo pokazuje Chamayou, neoliberalna depolitizacija ekonomskih odnosa išla je pod ruku s uspostavljanjem novih struktura autoritarnosti relativno autonomnih spram izvora državne moći. U tome je bila „lukavost“ neoliberalizma: tvornica i poduzeće su preuzeli od države teret upravljanja u ekonomskoj sferi i olakšali joj funkciju legitimacije i organizacije pristanka. Tržišno uvjetovana disciplina u tom kontekstu predstavlja nedržavni način vladavine. Autorovim riječima: „Što se vlade muče da naprave planirano, disciplina će kompeticije nametnuti mehanički“. Na tom tragu autor tumači i neoliberalni imperativ privatizacije: ne kao deregulaciju nego reregulaciju. Ono što ostane deregulirano državnim sredstvima, regulira se polugama ekonomske vlasti. Dakle, ne više državnim represivnim aparatom ili ideologijom, nego disciplinom kompetitivnog tržišta i pritiskom nezaposlenosti, inflacije, otuđenja, repetitivnosti radnog procesa itd. Rezultat je „disciplinarna država“ koja nadzire i kontrolira narodne mase sklone ekscesu demokracije i jednakosti, ali zastaje na vratima tvornice, korporacije ili banke, ostavljajući privatnoj ekonomskoj vlasti vlastitu domenu slobode i jurisdikciju nad radnicima i potrošačima.
Sličnu priču nalazimo kod Wilkinsona, ali iz perspektive integracije i konstitucionalizacije Europske ekonomske zajednice, odnosno Europske unije. Ona je projekt koji je otpočetka, tvrdi Wilkinson, bio obilježen dedemokratizacijom i depolitizacijom ekonomije, razdvajanjem novo konstituiranoga međunarodnog slobodnog tržišta od dosega demokratskih institucija. U tom smislu, toliko spominjani „demokratski deficit“ EU nije slučajni nusprodukt, nego inherentno svojstvo procesa integracije na ekonomskim osnovama. Konstitucionalna arhitektura Europske unije trebala je osigurati tampon zonu između ekonomskih sloboda i narodnog suvereniteta na temelju legalističkih, tehnokratskih i transnacionalnih oblika vladavine.
Ono što Wilkinson naziva autoritarnim liberalizmom, iako s dodatkom „meki“, označava novi tip liberalnog poretka koji je trebao neutralizirati „opasnosti masovne demokracije“ i ponuditi model ekonomskog liberalizma očišćenog od ostataka političkog liberalizma. Politička vlast države, koja je zbog svoje nacionalne osnove bila u dosegu demokratskih pritisaka, trebala je europskim projektom biti što raspršenija u nizu navodno nepolitičkih institucija: „neovisnih regulatornih agencija, neovisne središnje banke i jakih ustavnih sudova – čija legitimnost nije ovisila o popularnosti, već stručnosti“. Time su se htjele postići dvije stvari, naglašava Wilkinson, obuzdati procesi poslijeratne demokratizacije i osigurati legitimnost na osnovi nezavisne tehnokratske ekspertize koja ne potpada pod utjecaj demokratskih zahtjeva. Posljedice su poznate: još snažnije sužavanje demokratskih mehanizama, njihova formalizacija kao čisto tehničke procedure za izbor elita, i opadanje moći parlamenta u korist raznih grana izvršne vlasti koje se više ne moraju opravdavati podrškom predstavničkih institucija nego se oslanjaju na vanjsko, nepolitičko i nedemokratsko načelo ekspertize. Za sve ostale ekscese masovnog društva – sindikate, štrajkove, prosvjede, neposluh – tu je jaki represivni državni aparat, opremljen policijskim i tehnološkim sredstvima suzbijanja. I za Wilkinsona je dakle autoritarni liberalizam otjelovljenje formule čvrsta država kao jamac slobodne ekonomije. To jest, čvrsta nacionalna država za demokratske mase, a sloboda podržana transnacionalnim i tehnokratskim institucijama za ekonomske subjekte, korporacije i banke.
Za kraj, koliko je eksplanatorne snage u ovom relativno novom pojmu autoritarnog liberalizma? I nudi li dodanu vrijednost s obzirom na već ustaljeni pojam neoliberalizma? Ovdje sam htio uputiti na osnovne konceptualne postavke, bez ulaženja u šire teorijske rasprave. Radi se o uskrsnulom pojmu za koji ovdje spomenuti autori smatraju da je precizniji od neoliberalizma jer odmah ukazuje na specifičan tip poretka u pozadini neoliberalnih ideja. Hoće li „autoritarni liberalizam“ uhvatiti korijena među domaćim politolozima ili političkim komentatorima tek treba vidjeti.
