Jedan drugi politolog, Krešimir Petković, zaključuje: „S druge strane, u pogledu obračuna s krajnjom desnicom i paralelnom vojskom koju je ustrojila, vrijedi izdvojiti više neuspjelih atentata na predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP) Dobroslava Paragu, ali i uspjelih likvidacija čelnika radikalne desnice: osnivač Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Ante Paradžik ubijen je na ulazu u glavni grad (21. rujna 1991.), a u blizini Mostara, na teritoriju susjedne države, ubijen je Blaž Kraljević, ‘zapovjednik HOS-a Hercegovine’ (9. kolovoza 1992.).” I Petković svoje tvrdnje temelji na pisanju Nacionala te Wikipedije, ali i na interpretacijama navedenih događaja od strane nekolicine Tuđmanovih političkih protivnika i osobnih neprijatelja. Posebno je istaknuo podatak da je Tuđman pomilovao policajce osuđene za Paradžikovo ubojstvo. Da je Petković čitao citirani članak Tomislava Jonjića, znao bi pozadinu „više neuspjelih atentata“ na Paragu, a da je rad temeljio na nekim drugim novinama ili nekim drugim internetskim portalima, mogao je doći i do bitno drukčijih, a jednako pogrešnih zaključaka. Pozivanjem na po drugim kriterijima birane novinske članke i optužbe mogao je npr. zaključiti i da je u Paradžikovu ubojstvu „sudjelovao i nekadašnji njegov stranački kolega i suborac Ante Đapić“, kako je to u prijavi Državnom odvjetništvu ustvrdilo čelništvo Autohtone Hrvatske stranke prava, a što je Đapić nazvao besmislicom.
Djelić moje već starije studije Država i zločin: politika i nasilje u Hrvatskoj 1990-2012 (Petković, 2013) našao se u jednoj od kontroverzi u kojima se 1990-e, u naknadnim borbenim politikama povijesti, iznova interpretiraju. To mi daje prigodu da nastupim kao polemičar, a ne problematizator, dakle zainteresirana strana koja, koliko je to moguće, nastoji obraniti ono što je nekoć mislio i pisao.[1] Naime, u tekstu „Političko-sigurnosne okolnosti pogibije Ante Paradžika“, objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest, Ivica Lučić, povjesničar i ratni pripadnik obavještajne zajednice, poimence me i kao politologa, usput uklopio u niz onih koji nude „površne i tendenciozne interpretacije“ smrti Ante Paradžika. Lučić naime tu smrt, slično nazdravičarskom slučaju Lovčeva Žuće u Ćopićevoj Ježevoj kućici, tumači kao „pogibiju“ (Lučić, 2016).
Lučićev članak o Paradžikovoj pogibiji temeljit je i akribičan. U njega je uloženo puno rada. On je historiografski vrijedan, barem za one koji ga znaju čitati. Lučić je s doista neobičnom energijom – kojoj je, u osnovi, svrha pokazati da je ubojstvo političara iz istog kraja iz kojega dolazi sam autor (obojica su Ljubušaci), a koji se našao na drugoj strani političkog sukoba unutar nacije, ujedno bilo politički logično i sasvim slučajno – prikupio arhivske izvore o ubojstvu Ante Paradžika, ukazao na ratnu psihozu ranih 1990-ih, huškačke tabloide, neprofesionalnost policije, potrebu da se razni slučajevi smrti i nasilja istraže posebno umjesto da se olako uklapaju u političke naracije, kao i na druge metodološke probleme koji su povezani s istraživanjem 1990-ih, dekade kolektivnih sukoba, prepune iskrivljavanja i političkih mitova čiju karikaturalnu medijsku logiku nažalost živimo i danas, u diskurzivnom ponavljanju tragedije koja je, na sreću, zasad samo farsa.
S jedne strane, čitajući Lučićev članak, sjetio sam se političko-medijskog melanža s kojim sam se morao suočiti kao istraživač, neurednosti vlastite studije koja nerijetko na istim ili istovrsnim izvorima crpi činjenično stanje i analizira diskurs. Doista, koliko god to bilo teško, a ponekad gotovo neizvedivo u studijama širih zahvata, trebalo bi uložiti istraživačkog vremena i energije u svaki kontroverzni djelić 1990-ih. Idealno govoreći, svaku pojedinu epizodu ne bi trebalo lišiti „temeljita istraživanja i uvida u izvornu dokumentaciju“ (Lučić, 2016: 384), kako bi se pisala odgovorna i ozbiljna politička povijest. U tome je Lučić u pravu bez obzira na to što historiografska i politološka studija nisu isto.[2]
S druge pak strane, učinilo mi se da upravo u slučaju ubojstva Ante Paradžika nisam ništa pogrešno napisao. Lučićeva snažno politički obojena kritika učinila mi se pristranom i promašenom, a prema mojoj studiji, koju usput tretira u navodu koji je uvodno izdvojen (Lučić, 2016: 382), nepravednom i slabo argumentiranom, no svejedno vrijednom odgovora pa i zbog naznačenih kvaliteta članka i dubljih problema koje otvara, povrh samih polemičkih strasti ili, finije rečeno, kulture javne rasprave. Lučićeva kritika počinje s dvije formalističke primjedbe koje ne govore „što jest“ nego „gdje jest“ nešto zabilježeno. U tom žanru nudi se udar na kvalitetan istraživački članak koji je za Nacional napisala Orhidea Gaura (2010) i na moje analitičko korištenje diskursa Wikipedije o Blažu Kraljeviću[3] čiji pak činjenični supstrat u slučaju još jedne „pogibije“ HOS-ovca nije sporan.[4] Tome zatim valja pridodati nespecifični ad hominem (pozivam se, prema Lučiću, na nekolicinu „Tuđmanovih političkih protivnika i osobnih neprijatelja“, ali on ne ulazi u to kojih, niti što kažu) i docirajući poziv na čitanje jednog teksta u bogatom žanru pravaške rascjepaške literature, koji je dvostruko deplasiran: unatoč Paraginom političkom histrionizmu, o kojemu se može raspravljati, kao i (bes)mislu njegove politike, tvrdnje o atentatima mogu se propitivati, ali nipošto nisu bez osnove, posebno u kontekstu ubojstava Paradžika i Kraljevića, a izvor koji sam prema dobronamjerno patronizirajućem Lučiću trebao pročitati izašao je u istoj godini kao i moja knjiga, moguće nakon nje.[5]
Sve skupa, u posljednje desetljeća od vlastita brata medijski popularniji Lučić ponudio je površno i nimalo suptilno tretiranje djelića jedne veće studije.[6] Čini se da se pero jednoga od onih institutskih povjesničara kojima arhivska marljivost ne uspijeva kompenzirati teorijsku neobrazovanost u tom slučaju povezalo s opipljivom političkom strašću, forsirajući čudnu interpretaciju u sukobu s činjenicom ubojstva. U kontrastu s detaljnim, ali i selektivnim dokumentiranjem događaja, Lučić je uspio završiti svoju konstrukciju s karikaturalno nespecificiranim upućivanjem na „neovisno kolektivno tijelo“ koje je provodilo postupak pomilovanja Paradžikovih ubojica (Lučić, 2016: 382). Na stranu klišejizirane interpretacijske kalambure na kraju teksta, posvećene „ostacima komunističkih struktura i njihovim ideološkim sljedbenicima“ (Lučić, 2016: 383)[7], kada članak iz politizirane arhivistike ponire u nespecificirani politički obračun i nesposobnost refleksije o tome da su izvori generirani unutar državnog aparata i pravosudnih procedura dio priče o slučaju, a ne cijela priča, naznačeni središnji problem članka jasno se vidi.
Lučić je naime istraživačku energiju upregnuo u kontradiktornu interpretaciju koja bi istovremeno htjela da je HOS ekstremistički, neodgovoran i opasan, politički štetan u državotvornim naporima, apostrofirajući Paradžikovu proustašku retoriku – problem „s desna“ za uspostavljenu suverenu moć u teorijskim okvirima koji kombiniraju Foucaulta i Schmitta o kojima Lučić po svoj prilici nema pojma pa ih zato i ostavlja po strani[8] – i da je jedna od vodećih figura tog istog HOS-a prorešetana kalašnjikovom u autu nakon što je na putu iz Križevaca za Zagreb prijateljski propuštena kroz prvu kontrolnu točku,[9] prema Lučiću, pukom posljedicom opće ratne psihoze. Tragikomičan zaključak počinje ovom rečenicom: „Pogibija Ante Paradžika na policijskoj kontrolnoj točki u Sesvetama 21. rujna 1991. rezultat je niza nesretnih okolnosti“ (Lučić, 2016: 384), a završava ovom: „Žrtva ukupnoga stanja u društvu i državi bio je i Ante Paradžik, koji se 'u krivo vrijeme zatekao na krivom mjestu'“ (ibid., 385). Nisam bio tamo, kao ni Lučić, koliko znam, ali čini mi se malo vjerojatnim. Čini se da je 1990-ih mnogima polazilo za rukom da se, po političkom ključu, u krivo vrijeme zateknu na krivom mjestu.
Ako izađemo iz okvira samog članka, simptomatična za ideologijsku pristranost je Lučićeva nedosljednost u primjeni državnih formalističkih kriterija u utvrđivanju istine.[10] Kada je riječ o smrti oca Franje Tuđmana Stjepana i pomajke mu Olge, Lučić, govoreći u drugoj epizodi dokumentarnog filma Predsjednik, ne pristaje na službenu verziju koju su dala „istražna tijela“ („ubojstvo i samoubojstvo vatrenim oružjem“ radi „nervnog rastrojstva“) nego tvrdi: „uz vrlo kratke procedure eventualno nekih provjera ako bi one uopće bile provedene i potrebne … vršila su se brza suđenja ili ubojstva ili ubojstva pa kasnije suđenja…“.[11] Kako Lučić zna da je OZNA ubila Tuđmanova oca na temelju „popisa neprijatelja“ koji nije vidio, a da je Paradžik, izrešetan na službenom punktu nakon što je kroz jedan propušten, ubijen spletom „nesretnih okolnosti“? Ako odgovor potraži u karakteru režima, otvara se pitanje karakterizacije režima 1990-ih u Hrvatskoj,[12] no i mimo toga, ni famozne se mirnodopske i razvijene liberalne demokracije ne mogu bezuvjetno pozvati na pravosuđe koje nepogrješivo raspodjeljuje istinu i pravdu. Politička ubojstva koja su počinjena krajem Drugog svjetskog rata i nakon njega, razmjeri represije kroz forme kaznenog sustava i mimo njega, po razmjeru i intenzitetu jedva su usporedivi s momentom nasilnog političkog djelovanja suverene moći 1990-ih: netko, za razliku od mene, može tvrditi da im ni politička bit nije ista,[13] no ovdje je važno uočiti različitost kriterija procjene istine.
Drugim riječima, pretpostavimo da Lučić, naivno govoreći, ni jedno ni drugo ne zna – pune okolnosti smrti Stjepana Tuđmana starijeg i Ante Paradžika – ali vidimo da metodološke kriterije koje će odabrati kao uporište istine bira po političkoj logici prijatelj-neprijatelj, no ta logika, predmet strukturiranja polja istraživanja politike sile, nasilja i kazne i interpretativno načelo političkih polarizacija, nije logika istine, niti legitimna historiografska metoda kao ni domoljublje ma kako nam grijalo srca. Forma je mjesto istine kada to nama politički paše: to je ironična šmitovska poanta. Čini se da se čak i Schmitt može pozivati na Kelsena kada mu to zatreba, premda je to rečenica koju Lučić, iako pravnik po izvornoj akademskoj formaciji, ne može razumjeti jer mu manjka političkoteorijskog obrazovanja. Njegovi su kriteriji šmitovski, što je razumljivo, ali ne i znanstveno opravdano; štoviše, licemjerno je, i ljudski i akademski. Nije li poštenije poput Nathana R. Jessupa – lika iz filma Roba Reinera, nedavne žrtve paricida – čijom se vojnom logikom vodio Ivan Vekić (usp. Petković, 2013: 137) reći istinu ili barem donekle dostojanstveno šutjeti kad je sve već davno prošlo?
Oni nepoćudni i opasni, čak i ako su nacionalno naši, pometeni su po ključnim pitanjima nacionalne politike, suverene moći i njezine kolektivizacije. Tako je bilo i tako je, eto, u retrospektivi jedino moglo biti, jer rat i djelovanje moći u njemu imaju svoju logiku, a nama preostaje objasniti, izvući pouku za ubuduće, možda; ili barem tako nešto pokušati, a to se ne može lažući. Baš kao u Cercasovom skromnom poučku, koji vrijedi i za povijest i za dobru fikciju, a uostalom i u Budišinu govoru na Paradžikovu pogrebu, koji Lučić navodi: laž ne vodi nikamo, istinu ne valja zakapati, čak i ako ponekad nije jednostavna i tjera nas da se kolektivno suočimo s onim što smo bili i što smo danas.[14] Ako je netko, poput Lučića, već bio aktivan i relevantan sudionik događaja na ovaj ili onaj način, nije li poštenije barem otvoriti mogućnost, ako ne već i priznati makijavelizam, srodan Lučićevu jeziku strategija i taktika kojim tako prirodno tumači 1990-e, nego obljetnički proizvoditi energumenske političke krivotvorine koje dolaze do zaključka da su smrti političkih figura, slično društvenom vlasništvu u bivšemu režimu – svačije i ničije?
Iz političke logike teško je izaći.[15] Pristup Sv. Franje, lijepo prikazan u Rosselinijevu filmu, kako je primijetio Hesse, ne prolazi baš u politici.[16] No u konačnici, možda nije promašeno dodati humanističku sugestiju političkom umu poput Lučićeva. Hrabrost se može razvesti od humanizma, politika tjerati cinično i u šutnji, no ne škodi barem malo suosjećanja u smislu Jaspersove metafizičke krivnje, ne samo kad je riječ o pripadnicima vlastite nacije nego o ljudima i živim bićima općenito. Nešto poput Williamsove knjige o besmislenom masovnom pokolju bizona, koja ima širi metaforički potencijal: „počeo je promatrati … uništavanje … ne kao žudnju za krvlju … pa čak ni kao slijepu žudnju punu gnjeva koja mračna ključa u njemu; počeo je promatrati to uništavanje kao hladnu, bezglavu reakciju na život … I promotrio je sebe kako tupo puže“ (Williams, 2019: 147).
Literatura
Bjelaković, Nebojša, Strazzari, Francesco, 1999. The sack of Mostar, 1992–1994: The politico‐military connection. European Security, 8 (2): 73-102.
Cercas, Javier. 2017. Prevarant. Zagreb: Fraktura.
Despot, Zvonimir. 2011. „TUĐMAN U DNEVNIKU ‘Udba mi je ubila oca i pomajku, a naredba je stigla iz Zagreba’“, 10. prosinca. https://www.vecernji.hr/vijesti/udba-mi-je-ubila-oca-i-pomajku-a-naredba-je-stigla-iz-zagreba-354693
Filipović, Luka. 2015. „Nekad moćnog Hercegovca danas progone vjerovnici i istražitelji“, T-portal, 30. listopada, https://www.tportal.hr/biznis/clanak/nekad-mocnog-hercegovca-danas-progone-vjerovnici-i-istrazitelji
Foucault, Michel. 1990 [1974]. La vérité et les formes juridiques. Chimères. Revue des schizoanalyses, 10: 8–28.
Gaura, Orhidea. 2010. „Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti“. Nacional, 741, 26. siječnja. https://arhiva.nacional.hr/clanak/76462/ljudi-koje-je-90-ih-trebalo-ukloniti
Golek, Kristina, Petković, Krešimir. 2017. Kazna u Krajini. Prilog istraživanju povijesti političke moći i kažnjavanja na području Hrvatske 1991. – 1995. Časopis za suvremenu povijest, 49 (1): 29-57.
Hayek, Friedrich August von. 1988. The Fatal Conceit (ur. W. W. Bartley III). London: Routledge.
Hesse, Herman. 2015. “Eine Bresche ins Dunkel der Zeit schlagen!“ – Die Briefe 1916-1923 (3. od 9 svezaka, ur. Michels, Volker). Frankfurt a/M: Suhrkamp.
Hrvatske Obrambene Snage. 2018. „HOS: Vinkovci 1991 ubijeni pripadnici HOS a atentat na dr Paragu”, 3. ožujka. https://www.youtube.com/watch?v=8ypx7a9XkAA
Index.hr. 2015. „A-HSP kazneno prijavio Đapića zbog ubojstva, Đapić: Na takve se gluposti krstim lijevom i desnom“, 27. siječnja, https://www.index.hr/vijesti/clanak/A-HSP-kazneno-prijavio-Dapica-zbog-ubojstva-Dapic-Na-takve-se-gluposti-krstim-lijevom-i-desnom/797719.aspx
Index.hr. 2025. „Blaž Kraljević 17. rujna 1947. - 9. kolovoza 1992.“, 17. rujna. https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-je-ubio-blaza-kraljevica/2589149.aspx
Jonjić, Tomislav. 2013. Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990. – 1992. (pogled iz provincije). U: Jelaska Marijan, Zdravka, Matijević, Zlatko (ur.), Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća (str. 541-563). Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
Kasapović, Mirjana. 2001. Demokratska konsolidacija i izborna politika u Hrvatskoj 1990.-2000. U: Mirjana Kasapović (ur.), Hrvatska politika 1990.-2000.: izbori, stranke i parlament u Hrvatskoj (str. 15-40). Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Kasapović, Mirjana. 2020. Bosna i Hercegovina 1990. – 2020.: rat, država i demokracija. Zagreb: Školska knjiga.
Lalović, Dragutin, 2000. O totalitarnim značajkama hrvatske države (1990.-1999.), Politička misao, 37 (1): 188-204.
Lučić, Ivica. b.d. Životopis. https://www.sabor.hr/sites/default/files/uploads/%C5%BDivotopisi/PV_HRT/Ivica_Lucic.pdf
Lučić, Ivica. 2016. Političko-sigurnosne okolnosti pogibije Ante Paradžika, Časopis za suvremenu povijest, 48 (2): 355-388.
Lučić, Ivo. 2017. Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka/Vukovar Hospital: a Lighthouse in Historic Storms of Eastern Croatia. Zagreb: Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.
Petković, Krešimir. 2013. Država i zločin: politika i nasilje u Hrvatskoj 1990-2012. Zagreb: Disput.
Petković, Krešimir. 2017. Discourses on Violence and Punishment: Probing the Extremes. Lanham, MA: Lexington.
Petković, Krešimir. 2023. Nacionalizam, federalizam i suverenizam: od protubirokratske do protubriselske revolucije? Politička misao, 60 (1): 29-50.
Petković, Krešimir. 2026. A Brief History of Sovereign and Disciplinary Power in Croatia. U: Judith Pallot (ur.), Continuity and Change in the Prison Systems of the Former Soviet Union, East Central Europe, and the Balkans. London: Palgrave Macmillan (poglavlje prihvaćeno za objavu u zborniku).
Poskok.info. 2024. „USTAŠA KOJEG KOMUNISTI VOLE: 11.688 dana UDBA od Kraljevića pokušava načiniti nacionalni mit a njegovu smrt prikazati misterijom“ 9. studenog. https://poskok.info/ustasa-kojeg-komunisti-vole-11-688-dana-udba-od-kraljevica-pokusava-naciniti-nacionalni-mit-a-njegovu-smrt-prikazati-misterijom/
Predsjednik, 2020. Dokumentarna serija u 10 epizoda. Autori: Gordan Malić i Miljenko Manjkas. https://tvprofil.com/serije/8824588/predsjednik
Sedlo, Tomo. 2015. Državno odvjetništvo dvadeset i tri godine štiti ubojice hrvatskih branitelja. Hrvatsko pravo: prve online stranačke novine u Republici Hrvatske, 19. ožujka. http://www.hsp1861.hr/vijesti2015-3/19032015-1.html
Sprinzak, Ehud. 1999. Brother Against Brother: Violence and Extremism in Israeli Politics from Altalena to the Rabin Assassination. New York: The Free Press.
Williams, John. 2019. Krvnikov Prijelaz. Zagreb: Fraktura.
Bilješke
[1] Kritizirati 2026. tekst iz 2016. koji se bavi knjigom iz 2013. ne djeluje baš prilagođeno ubrzanom ritmu globalnih komunikacija nego prije prozi Karla Maya gdje se na uzvraćanje udarca ponekad veoma dugo čeka. Ipak srećom nije riječ o kakvome osvetničkom skalpiranju, a polemička prigoda je u tome što konačno dovršavam knjigu Republika kazne: politika nasilja i kažnjavanja u Hrvatskoj 2013.-2025. koja nastavlja tamo gdje je Država i zločin: politika i nasilje u Hrvatskoj 1990.-2012. stala, a ovaj blogu Anala HPD-a prilagođen tekst jedan je od dodataka studiji. Mogao sam ga nasloviti i „Pismo profesoru“ jer je Ivo Lučić i profesor – štoviše iste smo godine primili državnu nagradu za znanost za naše knjige (Lučić, 2017; Petković, 2017): u prosincu 2018. u ime države uručio nam ih je predsjednik Sabora, u narodu poznat kao „Njonjo“ – no s obzirom na tematiku, u stilizaciji sam se odlučio za vojni umjesto akademskog čina, bilješku brigadiru naslovivši „garsijamarkezovski“ iako brigadiru srećom ima tko pisati za razliku od piščeva pukovnika koji znade da se nadu ne može pojesti, ali se od nje jedino i može živjeti. U pogledu činova, odlučio sam se za zvučnijeg brigadira (HV), iako se u životopisu spominje i čin general bojnika (HVO), zajedno s drugim Lučićevim kvalitetama kao što su „dosljedno zalaganje za dijalog, poštovanje i unaprjeđenje ljudskih prava te razvoj demokratskog društva i solidarnosti“ (Lučić, b.d.) pa vjerujem da će cijeniti ovaj prilog javnoj raspravi o naslijeđu 1990-ih, s posebnim naglaskom na ljudska prava i demokraciju.
[2] Razumna akademska provjera činjenica ne mora za potrebe onoga što se s dovoljnom vjerojatnošću želi utvrditi uvijek dosegnuti standard kvalitetnog i nepristranog istraživačkog novinarstva, savjesnog arhivskog rada ili neovisnoga kriminalističkog istraživanja iako bi naravno bilo idealno na razini gustog opisa materije, uz odgovarajuće metodološke ograde, poznavati događaje o kojima se piše kako logika šire slike koju istraživač nastoji dokazati ne bi bila silom ili nepažnjom nametnuta raznolikosti i neurednosti kontingentnoga i katkad kaotičnoga društvenog života.
[3] „U opširnome wikipedijskom članku o Blažu Kraljeviću opisuje se njegova pogibija zajedno 's osam pobočnika HOS-a', kao i cinizam državne politike koja mu je posthumno dodijelila orden za ratne zasluge“ (Petković, 2013: 98). Ne znam što je u tome sporno u jednoj analizi diskursa, koja operira izvorima od Kurosawe i Kantorowicza pa do Večernjaka i Wikipedije. Osim možda termina pogibija koja sudbonosnim epskim tonom zakriva banalnije političke operacije moći.
[4] „Pogibija“ Blaža Kraljevića još jednog Ljubušaka – rođenog u Lisicama, ubijenog u Grabovicama, oboje kod Ljubuškog – politički je ekvivalent ubojstva Ante Paradžika, po prilici godinu dana kasnije, u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini 1992 (uži kontekst, u vezi s HSP-om i HOS-om, v. u studiji „još jednog politologa“: Veselinović 2019: 147-169, 178-185; pregled i tumačenje šireg konteksta, o ratu i utjecaju na društvo i političku zajednicu, v. u još jedne politologinje: Kasapović, 2020; o HOS-u i hrvatskoj politici u BiH: ibid.: 35, 54-64, napose bilj. 11, str. 56). Predmet legendi i različitih tumačenja koja govore o političkom identitetu danas kao i različitih vrednovanja i odgovora na temeljne etičke i epistemološke dileme o odnosu subjekta i zajednice i političkim žrtvovanjima, strukturi, sudbini i djelovanju, napose u ratu, ostavlja činjenični supstrat u bitnom neupitnim, na stranicama Wikipedije i u povijesti onoga što se doista dogodilo, činjenicama u temeljnom rankeovskom povijesnom smislu „kako je doista/stvarno bilo“ (wie es eigentlich/tatsächlich gewesen ist). Blaža Nikolu „Eru“ Kraljevića, zapovjednika HOS-a, ali i generala Armije BiH, na prijedlog ministra obrane Gojka Šuška u prosincu 1996. od strane predsjednika Franje Tuđmana odlikovanog Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom – i enturažu mu nimalo su epski izrešetali pripadnici „Tutine kažnjeničke bojne“: Kraljević i osmero HOS-ovaca su „ubijeni u zasjedi jedinica HVO-a pod vodstvom Mladena Naletilića, navodno djelujući po naredbama iz Zagreba“ (Bjelaković i Strazzari, 1999: 84), no bilo bi pretjerano tvrditi da se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, osim možda u vrlo općenitom smislu koji vrijedi za sve ubijene. V. preko 200 komentara sa živopisnim interpretacijskim obratima i političkim koalicijama oko Blaževa bauka ispod prigodnoga teksta (Index.hr, 2025) i nešto slobodnije pisanu kritiku perspektive koju nude diskurzivni okviri teksta (Poskok.info, 2024).
[5] Konferencija je održana 2011. Na njoj nažalost nisam bio jer povijesti i politika pravaštva nisu uži predmet mog znanstvenoistraživačkog interesa. Jonjić piše: „U kolovozu 1990. u Hrvatsku je iz SAD-a napokon dojezdio Dobroslav Paraga, čime je počelo, moglo bi se reći, razdoblje serije atentata na nj: jedva da bi prošao tjedan a da se u tisku ne pojavi vijest o konferenciji za tisak ili o stranačkome priopćenju u kojem se javlja da je predsjednik stranke ponovno bio žrtvom atentata iz kojeg se, čudom Božjim, izvukao bez ozljeda. Redale su se i javne optužbe na Tuđmanov račun i optuživalo državno vodstvo za izdaju” (Jonjić, 2013: 550). Jonjić je duhovit, a sama frekvencija otvara prostora skepsi, no humor, posebno u kontekstu pristrane naracije političara u sukobu s Paragom i Paradžikom (i tajnikom Krešimirom Pavelićem), kako i sam tekst svjedoči (ibid., v. napose 555-563), još uvijek nije opovrgavanje različitih više ili manje drastičnih tvrdnji o atentatima, ponajmanje historiografska ili politološka studija, te ne mijenja ništa na biti fatalnog političkog obračuna, rečeno jezikom Sprinzakove studije u unutaretničkom političkom nasilju u formaciji Izraela, „brata protiv brata“ (Sprinzak, 1999). O barem jednom mogućem događaju koji se tumači kao atentat, u kojemu su u eksploziji poginula trojica, a ranjeno jedanaest pripadnika HOS-a u stožeru u Vinkovcima 1992., v. Hrvatske obrambene snage, 2018; Sedlo, 2015. U pogledu kaznene prijave protiv Đapića 2015., Đapić je izjavio da se „krstio lijevom i desnom rukom“ te, za razliku od Lučića koji je napisao cijeli članak o temi, zaključio: „Nemam komentar jer bi svaka riječ samo naružila uspomenu na Antu Paradžika, hrvatskog viteza i heroja“ (Index.hr, 2015).
[6] S obzirom na to da sam se u svom akademskom radu bavio i revolucijama (Petković, 2023), akademski je pristojno napomenuti da se Lučićeva brata Milana u medijima povezivalo s „internetskom revolucijom“ (Filipović, 2015).
[7] Ironično, ono što je napisao za svoje nebulozne oponente vrijedi i za Lučića: „sustavno ignorirajući činjenice i realnost … Takvi traže jednostavne (i njima prihvatljive) odgovore na složena društvena pitanja“ (Lučić, 2016: 383).
[8] V. Petković, 2013: 41-88. Predviđanje unutar teorijskog okvira i paralele s drugim usporedivim agregatnim slučajevima po sebi ne znače činjenični dokaz pojedinog slučaja ubojstva, ali ipak pomiču teret dokaza i otvaraju snažne sumnje, posebno s obzirom na njegove neobične okolnosti, kontekst – ratni i politički.
[9] V. Lučićevu naraciju o tri “punkta” – Dugo Selo, Sesvetska Sela, Sesvete (Lučić, 2016: 363-368).
[10] Preporučujem Lučiću novoničeovski epistemološki klasik iz 1970-ih o ovom pitanju, posvećen istini i pravosudnim formama koji se bavi načinom „proizvodnje istine, ustanovljavanja pravosudne istine [produire la vérité, d'établir la vérité juridique]“ povezujući znanje s borbom za moć: „Politička moć nije lišena znanja, ona je s njim isprepletena [Le pouvoir politique n'est pas absent du savoir, il est tramé avec savoir]“ (Foucault, 1990: 12, 28). Na stranu Edipa, psihoanalitičku ulog i načelna epistemološka pitanja o odnosu znanja i moći, za ovaj slučaj i Lučićevu političku metodu tumačenja, riječ je o važećoj maksimi.
[11] Predsjednik, HTV 1, 27. siječnja 2020. https://www.youtube.com/watch?v=rp1uTgeQwQI, 24:00-28:10.
[12] O ocjeni režima 1990-ih u onovremenoj perspektivi normativne političke teorije i komparativne politike u Hrvatskoj s obzirom na razlike između liberalne demokracije, autoritarnog i totalitarnog režima, v. Lalović, 2000: 202; uz uredničku napomenu, 188; Kasapović, 2001: 17-24.
[13] V. Tuđmanovu naraciju iz dnevnika o događaju na koji se referira Lučić (Tuđman, 1986 u: Despot, 2011). Nije mi namjera ulaziti u raspravu o činjenicama tog događaja nego ukazati na Lučićevu nedosljednost u pristanku na službene naracije – štoviše u tom slučaju mi se Lučićeva interpretacija čini uvjerljivijom za razliku od one u Paradžikovom. O momentima djelovanja suverene moći kroz povijest, od Habsburgovaca preko jugoslavenskoga kraljevskoga režima, ustaškoga i komunističkog režima pa do samostalne Hrvatske kroz prizmu tumačenja „Schmitt-Foucault“ raspravljam u: Petković, 2026. U paraleli s Hrvatskom (Petković, 2013), isti okvir tumačenja ilustrativno je primijenjen i na srpski pobunjenički režim, v. Golek i Petković, 2017.
[14] Budiša u pogrebnom govoru Paradžiku poručuje: „s tobom u grob ne smije biti zakopana niti jedna laž, a niti prikrivena istina“ (Lučić, 2016: 370). Ako se može parafrazirati Cercasa, iako za razliku od njega smatram da će prije biti da stvarnost spašava, a fikcija ubija (pukovnik bi se složio da nada nije fikcija, za brigadira ne znam): premda to vrsna umjetnost bez sumnje i čini, zadaća je znanosti da nas približi istini „da nam pokaže složenost života, s ciljem da postanemo složeniji, u tome da analizira kako funkcionira zlo kako bismo ga mogli izbjeći , čak i dobro, možda kako bismo ga mogli naučiti“, a znanstvenik ipak nema „dopuštenje da laže“ (Cercas, 2017: 16, 18). Cercasova knjiga o sindikalistu Enricu Marcu po mom je sudu jedna od najboljih knjiga o povijesnom sjećanju i industriji vezanoj uz isto: kroz temu o patološkom lažljivcu koji je dugo uspješno varao javnost da je bio logoraš u Flossenbürgu, on govori o općim okolnostima političke laži unutar nacije koja ima puno zanimljivih sličnosti s Hrvatskom uz jednu bitnu razliku: fašistička je strana u ratu pobijedila komunističku a ne obrnuto.
[15] Napominjem, zlu ne trebalo, kao i u Državi i zločinu (Petković, 2013: 73-74), da u tumačenju 1990-ih nije riječ o normativnoj raspravi naknadne pameti i olakom političkom moraliziranju o prošlosti u funkciji sukoba sadašnjosti, o opravdanosti određene politike u ratu gdje puno ljudi na različitim stranama i u različitim situacijama gubi živote. Ma kakvu republiku danas konstruirao i nastojao normativno obraniti, i to je izraz mogućnosti, mirnodopskog konteksta, trenutka koji teško može izbjeći političkoj logici koja je, kako znaju Hobbes i Schmitt, logika političkog. Šmitovska – i kod mene (nasuprot Hobbesu) fukoovska zbog tipova moći i tehnologija upravljanja pa onda fukoovsko-šmitovska – matrica je analitička, ne normativna. Ljudi ukotvljeni u kolektive bore se za moć, a između rata i politike postoje poveznice, pri čemu je politika barem jednako tako nastavak rata (Foucault) kao što je rat nastavak politike (Clausewitz). Nije dakle riječ ni o opravdanju različitih promašenih ideoloških koncepcija na trusnom području sukoba civilizacija, nacionalnih i imperijalnih politika pa čak ni o utilitarističkoj politici nacionalnog kolektiva koji u samoodržanju žrtvuje pojedince koji dovode u opasnost cjelinu koja se, kao u logici „lapota“, mora održati onkraj mirnodopske vulgate ljudskih prava (usp. Hayek, 1988: 152). Riječ je o istini u najosnovnijem smislu u kojemu iskazi ne smiju krivotvoriti ili zaobilaziti činjenice koje im ne odgovaraju.
[16] Hesseova politološki lucidna primjedba u pismu Rollandu glasila je da je primjena ljubavi na političke stvari osuđena na propast (Hesse, 2015: 105).
