Ulazak Hrvatske u eurozonu se za sada pokazuje turbulentnijim nego što se očekivalo. Međutim, pravi će problemi biti dugoročne prirode. Jesmo li trebali ući u eurozonu? Naravno, pitanje je dobrim dijelom retoričko jer je odabir već učinjen. S jedne strane, politička elita u Hrvatskoj, bilo ona u izabranoj ili ona u monetarnoj vlasti, nikada ni nije pokušala artikulirati alternativu. Argumenti za takvu alternativu su već dugo s nama (v. Stiglitz, 2017; Varoufakis, 2015, 2018), ali se oni ne uzimaju ozbiljno. A s druge strane, euro je poput Hotela Californije: može se ući bilo kad, ali se nikada ne može izaći. Tako je i ulazak Hrvatske postao moguć tek kada su se pravila iz Maastrichta počela kreativno tumačiti. Strogo gledano, Hrvatska nije zadovoljila uvjete za ulazak, ali je Europskoj komisiji dobro došlo da neka zemlja želi ući. Kao i s ranijim ulascima, primarni razlozi su politički, a ne ekonomski.
I u Hrvatskoj su primarni razlozi političke prirode. Političarima su najvažniji "povratak Europi" i ulazak u "prestižne" međunarodne klubove. To su simbolički razlozi, tj. riječ je o dovršenju dugotrajnog procesa bijega s Balkana u Mitteleuropu. Drugi razlog, malo praktičniji, jest taj da bi nam članstvo moglo dati dodatnu sigurnost ako se dogodi veća kriza u Europi. Međutim, recentno iskustvo pokazuje suprotno: članstvo u eurozoni je donosilo koristi u dobrim vremenima, ali je u situaciji krize nakon 2008. godine slabijim članicama nametnuta stroga i destruktivna politika štednje. S time da se taj "austerity" ne odnosi samo na smanjenje ovog ili onog fiskalnog programa već i na politiku "interne devalvacije" u kojoj se međunarodna konkurentnost pokušava postići snižavanjem domaće razine plaća i uklanjanjem "rigidnosti" na tržištu rada (to je bilo prisutno i u Hrvatskoj, v. Galgoczi, 2017). Ovakvoj politici je još teže pobjeći jednom kada se uđe u monetarnu zajednicu.
Neke su zemlje poput Grčke razmišljale o tome da izađu iz eurozone, ali bi se opet suočile s time da je eurozona poput Hotela Californije. Izlaska nema, barem dok Njemačka ne kaže drugačije. Od tada do danas se njemački uzor štedljive i izvozno orijentirane privrede još i više nametnuo kao model (Baccaro, Blyth i Pontusson, 2022). Objektivno, ovaj model je danas postao teško dostižan čak i jednoj Francuskoj. Zato su neki svojedobno i bili argumentirali da bi za sve bilo najbolje kada bi eurozonu napustila Njemačka (Heise, 2015). Zapravo, danas se čini da ni Njemačka više ne može održavati taj model rasta. Kao što predviđa Wolfgang Streeck, razdoblje njemačke hegemonije u Europi bi moglo završiti uskoro (Streeck, 2022).
Doduše, neke su lekcije naučene iz prethodne krize. Eurozona je usvojila veliki "bailout" fond (European Stability Mechanism) koji bi trebao jamčiti sigurnost ako se ponovi slični krizni scenarij. Međutim, upitno je da li je taj fond dovoljno velik ako se u problemima nađe neka od većih članica (primjerice Italija, koja je stalno na rubu). Osim toga, i sam ESM mora prvo na financijskim tržištima doći do novca tako da hirovita moć financijskog sektora i dalje postavlja ograničenja. Također, novac koji bi se tako proslijedio članicama u problemima ponovo dolazi s uvjetima tako da se opet omogućuje veto "štedljivih" sjevernih članica. Drugim riječima, njemačka politika bi opet mogla nametnuti strogi "austerity" zemljama u problemima.
Dakle, nalazimo se na nepoznatom terenu gdje će tek trebati tražiti odgovore na buduće izazove. U kratkom roku to je inflacija zbog rata u Ukrajini i energetske krize, a u dugom roku to će zasigurno biti klimatske promjene. Europska središnja banka je u tom pogledu najavila neke pozitivne iskorake, ali moglo bi se i mnogo ambicioznije djelovati. Kao što argumentiraju u inicijativi Positive Money, monetarna politika je do sada hranila mjehure na financijskim tržištima koji su, među ostalim, destruktivni i iz ekološke perspektive. "Zeleno centralno bankarstvo" je prešlo u mainstream, ali za sada djela ne prate riječi (Eames, 2022). Doduše, to je mogla raditi i Hrvatska narodna banka, ali se ona nikada nije otvorila inicijativama koje dolaze iz društva. Bili su i ostali čvrsta tehnokratska institucija, čiji bi članovi tek ponekad sramežljivo priznali da centralno bankarstvo drugdje prolazi kroz "veliku rekonstrukciju" (Šošić, 2019).
Je li se moglo drugačije? Hrvatska je od samostalnosti u relativno nezavidnoj poziciji. Ako bi se išlo u devalvaciju, izvoz bi pojeftinio, što bi bilo dobro za izvoznu konkurentnost onih firmi koje prodaju strancima, barem nakratko. Međutim, uvoz bi poskupio, a s obzirom na to da se mnogo naših potreba, od hrane do energije, zadovoljavamo uvozom, takva bi devalvacija bila veoma nepopularna. Međutim, najvažnija prepreka pravoj autonomiji u monetarnoj politici oduvijek je bila zaduženost u stranoj valuti, kako građana tako i same države. Devalvacija bi otežala realni teret duga. U takvom kontekstu opcije su slijedeće: ili pokušati "de-euroizirati" domaću privredu ili se pridružiti eurozoni. Prva opcija je teža pa je zato odabrana druga. Odnosno, stihija nas je gurala u nju. Prvi, a i jedini strateški trenutak u domaćoj ekonomskoj politici bio je stabilizacijski program iz 1993. godine kada je uspješno pod kontrolu stavljena hiperinflacija. Nažalost, tadašnji je tečaj vjerojatno precijenio kunu, a od tada politika to nije uspjela korigirati.
Gdje onda tražiti izvore ekonomskog rasta koji bi omogućili proračunsku stabilnost i izbjegavanje težih distributivnih sukoba? Političari nade polažu u to da će ulazak u eurozonu privući investicije, ali to u ovom trenutku nije mnogo više od puke nade. Sigurno je da će turizam nastaviti privlačiti investicije, ali minusi takvog modela su dobro poznati: od prevelike izgrađenosti obale, preko pražnjenja gradskih jezgri do prevelikog opterećenja na lokalne resurse poput vode. Međutim, sirenski zov turizma je prejak i teško mu je odoljeti. Problem s turizmom jest i taj da on ne može, kao ni većina uslužnih djelatnosti, dati visoke plaće lokalnim radnicima. Dakle, izostanak prave industrijske politike je i dalje deficit koji tvrdoglavo ostaje, s eurom ili bez njega. Politika se ne brine o tome da imamo povoljnu sektoralnu strukturu (više profitabilne industrije), da imamo dovoljno konkurencije tamo gdje je potrebna (pa da cijene ne rastu toliko), da razvijamo sektore koji mogu dati visoke plaće (manje konobara i sobarica). Radi se pod pretpostavkom da tako nešto ni nije posao politike, već će se to samo od sebe dogoditi. A domaća ekonomska struka tako i tako gaji veliko nepovjerenje prema državi jer u svakoj njenoj intervenciji uvijek prvo traži korupciju i neefikasnost. Kao da se te pojave javljaju samo u javnom sektoru.
Drugim riječima, euro neće riješiti naše probleme. Oni će biti tu i kada se naviknemo na to da burek na placu više ne košta 16 kuna nego 2.20 eura.
Literatura
Baccaro, L., Blyth, M., i Pontusson, J., 2022. Diminishing Returns: The New Politics of Growth and Stagnation. Oxford: Oxford University Press.
Eames, N. 2022. "Green central banking goes mainstream, but words aren't yet matched by actions", Positive Money, https://positivemoney.org/2022/11/green-central-banking-goes-mainstream-but-words-arent-yet-matched-by-actions
Galgoczi, B., 2017. "2008: The year that East-West wage convergence came to a standstill", Social Europe, https://www.socialeurope.eu/2008-year-east-west-wage-convergence-came-standstill
Heise, M., 2015. "Should Germany leave the Euro", World Economic Forum, https://www.weforum.org/agenda/2015/09/should-germany-leave-the-euro
Stiglitz, J., 2017. Euro: kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe. Zagreb: Profil.
Streeck, W., 2022. "The age of German dominance is over", The Post, https://unherd.com/thepost/wolfgang-streeck-the-age-of-german-dominance-is-over
Šošić, V. 2019. "Vedran Šošić reagira: Mjesto Hrvatske u kontinuumu tečajnih režima relativno je napučeno, ali uglavnom nije radosno", Ideje.hr, https://ideje.hr/vedran-sosic-reagira-mjesto-hrvatske-u-kontinuumu-tecajnih-rezima-relativno-je-napuceno-ali-uglavnom-nije-radosno
Varoufakis, Y., 2015. Globalni Minotaur. Zagreb: Profil.
Varoufakis, Y., 2018. Ima li ovdje odraslih? Borba s europskim establišmentom. Zagreb: Sandorf.
