2016. godina je po mnogočemu bila politički prijelomna. Te godine val populizma ostvaruje dvije značajne pobjede – izglasavanje Brexita i pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u. Nastaje panika u društveno-političkom establišmentu liberalne demokracije. Traže se odgovori, objašnjenja i krivci za ono što se smatra sumrakom demokratskog političkog poretka i začetkom doba post-istine. Oči su ubrzo uprte u platforme društvenih mreža, poglavito Facebook, a zatim Twitter i YouTube, optužene da omogućavaju intenzivno raspačavanje lažnih informacija, narušavajući integritet javne sfere, a time i demokratski proces. Te mogućnosti zloupotrebljavaju populistički i autoritarno nastrojeni političari, ciljano stvarajući i šireći lažan i manipulativan sadržaj. Nakon 2016., naglo raste svijest o društvenoj, političkoj i kulturnoj moći društvenih mreža, koje su se kroz prethodno desetljeće postupno razvijale od internetskih niša do gotovo neizbježnih komunikacijskih i ekonomskih infrastruktura. One više ne mogu biti shvaćene kao neutralna tehnološka sredstva. Riječ je specifično konfiguriranim tehnološkim sustavima koji milijardama korisnika određuju svakodnevnu ponudu informacija, a iza kojih stoje interesi najbogatijih svjetskih kompanija.
U ovom tekstu pod platformama uglavnom mislim na nekolicinu velikih platformi orijentiranih na javnu objavu tematski raznolikih informacija – Facebook, Instagram, X (bivši Twitter), YouTube – a pod sintagmom 'lažne informacije' okupljam pojmove dezinformacija (svjesno lažne) i misinformacija (nesvjesno lažne). Platforme drže pravni status posrednika i negiraju uredničku ulogu, što znači da de jure nisu odgovorne i ne utječu na sadržaj koji se na njima objavljuje. No žestoke kritike njihovih permisivnih stavova prema lažnim informacijama rezultirale su pokušajima regulacije. U prvom redu je to samoregulacija, gdje same platforme dizajniraju i implementiraju metode s ciljem suzbijanja lažnih informacija i informiranja korisnika o opasnostima njihovog širenja te o tome kako ih identificirati. Neke zemlje (npr. Francuska i Njemačka), odlučuju se za izravnu regulaciju koja pokušava uspostaviti ograničenu pravnu odgovornost platformi za sadržaj koji objavljuju, uvodeći obvezu uklanjanja određenog ilegalnog ili lažnog sadržaja uz moguće kazne ako se ta obveza ne izvrši. Dosljednost provedbe takvih zakona zasad varira, i među zemljama i unutar njih. S druge strane, Sjedinjene Američke Države, gdje se nalaze centrale svih velikih platformi, nemaju nikakve regulacije protiv lažnih informacija te općenito na polju regulacije platformi kaskaju za ostatkom svijeta (iako je bilo pokušaja donošenja federalnih zakona u tom području, te je jedan trenutno aktualan).
Važan trenutak dolazi 2018. kada Europska unija poduzima niz koraka prema reguliranju internetske komunikacije. Europska komisija prepoznaje širenje lažnih i manipuliranih informacija putem online platformi kao jedan od ključnih izazova suvremenim demokracijama. Iste godine komisija u suradnji s predstavnicima platformi i sektora mrežnog oglašavanja donosi Kodeks dobre prakse u suzbijanju dezinformacija, ključan dokument koji definira samoregulacijske standarde. Kodeks su prihvatile sve veće platforme, time obećavajući djelovanje protiv lažnih informacija kroz nekoliko općih mjera, poput uklanjanja i demonetizacije korisničkih računa koji šire dezinformacije, povećavanja transparentnosti oglašavanja, osiguravanja veće vidljivosti vjerodostojnim izvorima, te suradnju s istraživačima kojima će osigurati pristup podacima, uz redovno izvještavanje EK o poduzetim mjerama. Dodatne mjere su dogovorene 2020, u jeku pandemije COVID-19. Platforme se sastaju sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom te dogovaraju pristup borbi protiv „infodemije“. Platforme tada prvi put počinju samostalno određivati što važi kao vjerodostojan izvor, potez koji je još jednom polučio kritike i upozorenja da samoregulacijski pristup platformama daje neopravdano veliku moć pri kontroli tokova informacija.
Ubrzo postaju jasne manjkavosti ovog modela, te Kodeks dobre prakse u suzbijanju dezinformacija u 2022. dobiva novu unaprijeđenu varijantu s ciljem da bude integriran u Zakon o digitalnim uslugama (Digital Services Act, DSA), novu uredbu EU-a koja stupa na snagu početkom 2024. Uz osnaživanje prethodnih obaveza, regulacijski noviteti uključuju povećanu transparentnost sustava preporuke sadržaja, suradnju platformi sa fact-checkerima, uspostavu robusnijeg sustava nadzora provedbe Kodeksa i DSA, te u slučaju nepoštivanja, mogućnosti novčane kazne u visini do 6% godišnjih prihoda platformi. Sustav samoregulacije evoluira u sustav koregulacije – pod novim kodeksom i DSA, u provedbi i nadzoru sudjeluje i čitav niz dionika, poput državnih vlasti, udruga civilnog društva, istraživačkih institucija i medijskih organizacija. No uz koregulaciju postoji i element izravne regulacije – iako je Kodeks i dalje nominalno dobrovoljan, uz DSA i mogućnost kazne, on ustvari postaje obavezan.
Razlog za intenziviranje regulacije EU-a su slabi rezultati modela samoregulacije. Dogovorene mjere protiv lažnih informacija često nisu bile konzistentno provođene – uklanjanje ili označavanje sadržaja je često izostalo ili je dolazilo prekasno, korisničke prijave spornog sadržaja su često ostale neobrađene, uklanjan je sadržaj koji zapravo ne krši pravila, platforme su šturo obrazlagale izvješća o provedenim mjerama, itd. Istina, izravno suzbijanje lažnih informacija je tehnički i organizacijski vrlo zahtjevan posao koji je nemoguće dosljedno provesti kod enormnog dnevnog prometa platformi. Ljudski moderatori mogu pokriti samo određenu količinu sadržaja, a detekcija putem tehnoloških metoda je sklona greškama.
No postoji još jedan važan čimbenik manjkavosti mjera protiv lažnih informacija – platformama jednostavno nije u interesu da ih provode. Njihovi poslovni modeli ovise o što intenzivnijem toku razmjene i konzumacije informacija, bez obzira bile te informacije istinite ili ne. Poanta je u što većoj ponudi informacijskog sadržaja koji se precizno dostavlja korisnicima, sadržaja što ga algoritamski preporučitelji utvrđuju kao najvjerojatnijeg da će ga korisnik konzumirati. Korisnike se potiče na što veću konzumaciju sadržaja i sudjelovanje u aktivnostima platforme, što prati prikupljanje što veće količine podataka o ponašanju i osobinama korisnika. Što korisnik više sudjeluje, to se više saznaje o njegovim preferencijama. Ti podaci se ponovno vraćaju u algoritamski sustav koji zatim dostavlja sadržaj s još većom preciznošću. No prikupljanje korisničkih podataka se ne provodi samo u svrhu dostave sadržaja, već i dostave reklama. Što više informacija – to preciznije reklamiranje. To je suština poslovnog modela platformi koje veliku većinu prihoda zarađuju od reklamiranja. Primjerice Meta, kompanija koja drži Facebook, Instagram i WhatsApp, na taj način trži čak 97% prihoda. Funkcija istine je posve nebitna za opisani ciklus informacija. Važan je njegov najveći mogući intenzitet. Ako profitno orijentirane platforme u potpunosti ovise o tom ciklusu, razumljivo je da nemaju interesa za implementaciju sustava koji će taj ciklus sputavati na bilo koji način (a lažne informacije su se u više navrata pokazale iznimno privlačnim sadržajem). U skladu s time, platforme se redovito opiru i lobiraju protiv bilo kakve regulacije, dok na samoregulaciju pristaju kako bi izbjegle potencijalne buduće obaveze i restrikcije. Pravdajući se da brane slobodu govora, platforme tvrde da ne žele djelovati kao arbitri istine.
Bez obzira na tvrdnje da je problem rješiv samoregulacijom, periodične eksplozije lažnih informacija, manipulacija, i općenito komunikacijskog kaosa, dokazuju da platforme ili nisu dorasle zadatku ili nisu zainteresirane – ili oboje. Posljednja epizoda informacijskog kolapsa desila se u listopadu ove godine s Hamasovim napadom na Izrael te posljedičnim vojnim uzvratom. Ljudi su pohrlili na društvene mreže kako bi uživo pratili najnovije vijesti o konfliktu. Umjesto toga, dočekala ih je poplava kontradiktornih, dvojbenih, i pogrešnih informacija. Dakako, dijelom je posrijedi i informacijskog ratovanje obaju strana, no sveukupni kaos nije objašnjiv bez uzimanja u obzir strukturnih svojstava platformi koje omogućuju i potiču brzo širenje svježih informacija, lažnih ili istinitih. Među komentarijatom se brzo obnovio diskurs o propasti društvenih medija. Dok su nekoć omogućavali priključivanje u globalne komunikacijske tokove, dostavljajući najsvježije informacije iz svih kutaka svijeta, društveni mediji postaju jedva upotrebljivi. Ne radi se samo o lošoj informacijskoj ponudi, već o općenitom padu kvalitete usluge. Kvaliteta sadržaja se srozala na dezinformacije, internetske prevare i prikrivene reklame, a korisničko iskustvo pati od konfuznih sučelja, agresivnog oglašavanja, zaključavanje nekoć besplatnih funkcija iza pretplata, itd.
Iako diskurs o propadanju društvenih mreža nikako nije nov, niti je sukob Izraela i Hamasa prvi rat koji je prouzročio pomutnju na platformama, trenutna situacija ipak drukčije odzvanja kada se uzmu u obzir određeni kontekstualni faktori. Prvi ključan faktor su ekonomske prilike i njihove posljedice. Tvrtke koje drže platforme su za vrijeme pandemije COVID-19 ostvarile ogroman rast kada su mnoge komunikacijske i društvene aktivnosti preseljene na same platforme. S vremenom se pandemija smirila, ljudska se aktivnost vratila u stvarni svijet, a ekonomski rast platformi se strmoglavio. Uz to, ovogodišnja inflacija i posljedični rast kamatnih stopa zaustavili su dotok jeftinog novca o kojem je ovisila dosadašnja ekspanzija. Očekivano, slijedilo je stezanje remena. Na površini platforme, to uključuje kanaliziranje korisnika prema profitabilnim aktivnostima (na vrlo primjetnu štetu korisničkog iskustva). Interno, dešava se reorganizacija tvrtki, što uključuje sveobuhvatno otpuštanje radne snage. U toj seriji otpuštanja su u gotovo svim platformskim tvrtkama stradali odjeli zaduženi za sigurnost, etiku, i suzbijanje lažnih informacija. Uz smanjene kapacitete, platforme se dijelom vraćaju ranijim permisivnim pristupima lažnim informacijama. X (bivši Twitter) je otišao toliko daleko da je povukao svoju suglasnost sa Kodeksom EU, te štoviše, novi vlasnik Elon Musk i sam aktivno sudjeluje u raspačavanju lažnih informacija. Dok se situacija X-a može objasniti Muskovim ekscentričnim i personaliziranim pristupom upravljanju platformi, Facebook i YouTube također opuštaju uzde. Facebook je odlučio dopustiti političke reklame koje tvrde da su predsjednički izbori u SAD-u 2020. bili namješteni, te je i YouTube objavio da neće više uklanjati takve tvrdnje.
U budućnosti možemo očekivati otvoreni sukob između platformi i regulatora. Doista je neobičan korak smirivati mjere protiv lažnih informacija u trenutku kada na snagu stupa do sada najobuhvatniji regulacijski okvir zajedno sa najžešćim novčanim kaznama. Europska komisija nije trošila vrijeme te je iskoristila novi alat koji joj omogućava DSA – Meta, X, i TikTok su od komisije primili formalne zahtjeve za informacijama što znači da su dužni obrazložiti koje mjere, sukladno DSA, poduzimaju kako bi suzbili ilegalan sadržaj i lažne informacije o sukobu Izraela i Hamasa. Europska komisija i ostali dežurni regulatori su također u više navrata izrazili zabrinutost da platforme ne shvaćaju ozbiljno svoje odgovornosti u kontekstu predstojećih izbora. Naime, 2024. godina je uistinu „superizborna“, gdje više od 30 zemalja očekuju neka vrsta nacionalnih izbora, uključujući SAD, Indiju, Meksiko, Ujedinjeno Kraljevstvo, Hrvatsku, itd., sveukupno obuhvaćajući više od 2,5 milijarde birača. Izbori su se pokazali kao najplodnije tlo za lažne informacije te su iste postale uobičajen alat za pokušaje ostvarivanja prednosti u kampanji. Lažne se informacije na društvenim mrežama smatraju prvoklasnim političkim problemom, ne samo među političarima, već i među samim biračima. Iduća godina, kao i 2016., bi mogla biti politički prijelomna. Ostaje za vidjeti koliko će regulatori, oboružani novim pravnim i nadzornim alatima, pritisnuti platforme na djelovanje protiv lažnih informacija, koliko će same platforme ustuknuti pred pritiscima te koje će mjere poduzeti? Hoćemo li vidjeti čitav niz informacijskih katastrofa pred izbore te hoće li i koliko to utjecati na same rezultate? Ova i mnoga druga pitanja zasad su otvorena, te će odgovori na njih utvrditi buduću konfiguraciju moći na polju politika istine.
Na koncu valja spomenuti još jedno otvoreno pitanje – koji će biti utjecaj generativne umjetne inteligencije (UI)? Modeli za generaciju slike, zvuke i teksta su već preko godinu dana dostupni javnosti i nastavljaju se razvijati, kao i alati za treniranje „kućnih“ modela. Iako egzistencijalne strahove o tehno-apokalipsi svakako treba smiriti, ostaje pitanje socijalnih, ekonomskih i kulturnih posljedica korištenja UI-a. Ne može se puno zaključiti iz širih obrazaca javnog diskursa o umjetnoj inteligenciji, gdje se ona redovito shvaća kao veliki prevratnik ljudske civilizacije, iako put do toga nije uvijek jasno obrazložen. Dio se svakako odnosi na komercijalni hype pokušaj da se UI prikaže što moćnijim i neizbježnim, pa time i poželjnim proizvodom i investicijom. Teško je razlučiti kako će se u konačnici ustaliti prakse upotrebe UI-a te koje će biti njihove posljedice, no jedna stvar je sigurna – UI je već sad sposoban automatski proizvoditi ogromnu količinu tekstualnih, vizualnih, i zvučnih informacija koje nemaju nikakvo uporište u stvarnom svijetu, te sam ne može procijeniti koliko su one istinite.
Drugim riječima, UI je savršen alat za proizvodnju lažnih informacija, te je izvjesno da će se za tu svrhu koristiti. Naravno, ostaje otvoreno pitanje kako. To je zasad, kao i njegove legitimne upotrebe, u fazi eksperimentiranja. Neke dezinformacije generirane pomoću UI pojavile su se u kontekstu sukoba Izraela i Hamasa, ali tek marginalno. No možda njihova upotreba većinom neće biti u proizvodnji i širenju specifičnog lažnog sadržaja, tj. „guranju“ specifičnog narativa. Vjerojatnije je da će se koristiti kao tehnika „poplave“, gdje se komunikacijsko polje preplavljuje premoćnom količinom raznorodnih informacija te postaje nemoguće donijeti ikakvu razumnu i činjenično utemeljenu prosudbu o aktualnim događajima. Slična bi mogla biti upotreba UI-a u publikacijske svrhe – ako trošak proizvodnje sadržaja postaje gotovo nikakav, barem u usporedbi s ljudskom proizvodnjom istog, Internet bi mogao postati poplavljen niskokvalitetnim generiranim sadržajem koji, opet, nema nikakvog uporišta u stvarnosti (jer ga niti ne može imati), nego je isključivo orijentiran na zadovoljavanje poticaja i signala sustava oglašavanja, tj. nastoji maksimizirati monetizaciju jeftino proizvedenog sadržaja. Drugim riječima, odnos buke i signala u komunikacijskom sustavu interneta bi se mogao značajno preokrenuti u korist buke.
