Nakon malog bloka iz povijesti ideja, korisnoga za promišljanje problema današnjice, Anali vam donose dva teksta iz suvremene političke teorije koji problem poretka, zajednice i slobode smještaju u kaotični suvremeni kairos, pokazujući da je tekst ujedno znak vremena i pokušaj da ga se osmisli, simptom i dijagnoza. Kao i „postistina“ o kojoj je ovdje umnogome riječ – na razini kritike diskursa i njegova prakticiranja, jednako u akademskom svijetu i političkoj areni.
Tekst Tončija Kursara Rat, mir i nomos: o nemogućnostima šmitovske transgresije prostora kritizira neobičan i uporan pokušaj skupine autora na teorijskoj ljevici da apropriraju Schmittovo učenje. Schmitt u čitanju nekih nije Schmitt osim u praznom imenu, izbušen iznutra i lišen svih bitnih obilježja njegova diskursa koji pripada prošlome svijetu država i njihovih legitimnih sukoba kada su se ministarstva obrane još mogla zvati ministarstvima rata. Tekst Vedrana Jerbića Naslijeđe postmodernizma u eri post-istine: nova inačica krize upravljivosti demokracija kritizira pak diskurs kritike postistine kao reakcionarnu političku nostalgiju za izgubljenom hijerarhijom: „Njegova ideološka struktura mnogo je bliža Sokratovoj bojazni o prevelikoj slobodi pjesnika i tvoraca mitova nego liberalnom diskursu o slobodi“, piše Jerbić, oživljavajući drevne bojazni političke misli.
S jedne se strane ukazuje nemogućnost šmitovskog postnomosa, s druge strane nemogućnost povratka u disciplinarno industrijsko društvo. Društvena previranja, unutarnja i vanjska nestabilnost na granicama civilizacija i geopolitičkih blokova sugeriraju doba međuvlađa. Čitatelji će u ovim tekstovima dobiti poticaj da promisle o mogućnostima poretka i slobode u vremenu društvenih promjena koje prate istovremene žalbe na ekscese demokracije i njezin posvemašnji manjak. U pozadini se, kako je naznačeno, nalazi pitanje koje progoni političko mišljenje od Platona naovamo, a to je odnos istine i politike, epistemologije i političke znanosti. Je li tumačenje samo dio borbe za proizvoljno značenje – politički, a ne epistemološki rad? Može li bilo koja aleturgija kao skup političkih procedura i nadmetanja različitih točaka svijesti, znanja i moći izmijeniti istinu? Ili je njezin „epistemološki monopol“, da se poslužim Jerbićevim riječima, upravo u tome što nema nijednog, a ne samo jednog gospodara, jer ga i ne može imati pa se politička laž, kao i svaka druga, nerijetko vraća kao veliki bijes činjenica?
Ako je tako, platonistički strah za republiku opravdan je kao i uvijek, a guslanje dok Rim gori neka je vrsta pjesništva, poezija propadanja, sastavni dio ljudske komedije ili tragedije koja se ne ponavlja kao farsa nego kao ciklus povijesti s prepoznatljivim, tipiziranim likovima s obje strane podjele koji žive sudbinu političkog sukoba jednako u društvenoj i političkoj stvarnosti i novim inačicama platonističkih dijaloga između sofista i filozofa na stranicama društvenoznanstvenih i humanističkih časopisa.
Drugim riječima, dva su tekst skroman prinos uredništva užitku u kairosu nakon još jednog propalog kraja povijesti.
