„Čovjek je problem.“ Ove riječi prožimaju diskurs FinTech industrije, poslovnog sektora koji se odlikuje društveno disruptivnom kombinacijom financija i tehnologije. „FinTech“, skraćenica pojma „financijska tehnologija“, predstavlja tvrtke koje koriste tehnologiju za poboljšanje, digitalizaciju ili automatizaciju financijskih usluga i procesa. Ova brzo rastuća industrija, koja nominalno teži služiti i tvrtkama i potrošačima, nudi lepezu aplikacija koje se kreću od mobilnog bankarstva i osiguranja do kriptovaluta i aplikacija za ulaganje. Unatoč obećanju efikasnosti i inovacije, revolucija FinTecha uvela je eru protuljudskog diskursa u kojemu težnja za tehnološkim „napretkom“ i profitom zasjenjuje intrinzičnu vrijednost ljudskog angažmana i odlučivanja u području financija. U skladu s time, ovaj esej teži kritički ispitati kako financijska tehnologija, preoblikovanjem pojma financijske autonomije, napada poimanje vrijednosti ljudskog odabira.
Središnja filozofija FinTecha očitovala se na jednoj FinTech konferenciji koju sam pohađao prošlog proljeća, a njezina je glavna ideja bila ubrzanje optjecaja novca u ekonomiji. Ova ideja, sadržana u nazivu konferencije (Money Motion), sugerira gotovo prezirno gledanje na tradicionalno rukovanje novcem, gdje se čuvanje novca u bilo kojem statičkom obliku, a posebno u onom fizičkom (gotovinskom), smatra lošim. Iako zbog utjecaja inflacije čuvanje novca u madracu nije najbolja ideja, diskurs FinTecha nije toliko orijentiran na prednosti koje može donijeti u borbi protiv inflacije, koliko na apsolutnu nužnost prepuštanja vlastitog novca na upravljanje za to specijaliziranim FinTech tvrtkama. Nasuprot njima, nalaze se tradicionalne financijske institucije, najčešće tradicionalne banke koje još nisu sasvim prigrlile FinTech eru, koje imaju svoje fizičke poslovnice te u kojima je ljudski kontakt još uvijek dio poslovnog modela. Sudeći prema nekim govornicima konferencije, takve su banke na rubu izumiranja, a na njihovo će mjesto doći neobanke, koje su u cijelosti ili većinom digitalne, te čiji je najpopularniji predstavnik Revolut. U svakom slučaju, dojam je da diskurs i prakse FinTecha suptilno prisiljavaju pojedince na povjeravanje svoje financijske autonomije korporativnim entitetima. To odražava širi narativ konferencije u kojemu se ljudska intervencija u financijskim poslovima vidi kao problem koji treba riješiti, a ne kao pravo koje treba sačuvati.
U srcu FinTech revolucije je obećanje – obećanje povjerenja, sigurnosti i praktičnosti. Na konferenciji je to tada naglasila Sandra Švaljek iz HNB-a, koja je poetično istaknula da je „duša novca povjerenje“. Ovaj princip, ključan u financijskim transakcijama, suočava se s paradoksom unutar digitalnih financija. Dok FinTech platforme obećavaju neusporedivu razinu privatnosti i sigurnosti, istovremeno potiču i trend prema centralizaciji. Ova centralizacija u FinTechu, utjelovljena terminom „super-aplikacija“, označava koncentraciju kontrole i podataka u rukama nekoliko dominantnih entiteta, odstupajući tako od disperzije moći kroz širi spektar usluga i tvrtki. Pitanje koje se postavlja je: iskorištavaju li te platforme, pod krinkom digitalne praktičnosti i sigurnosti, povjerenje pojedinaca i kako? Ova sumnja predstavlja kritičnu dilemu u vezi FinTecha te izaziva sam etos povjerenja koji se toliko propagira. Drugim riječima, je li temeljno povjerenje korisnika FinTech platformi manipulirano kako bi se potaknula nova era digitalne oligarhije umjesto demokratizacije financija?
Drugi temelj industrije FinTech je težnja prema „besprijekornom“ korisničkom iskustvu. U tom pogledu, najbolje korisničko iskustvo u slučaju financijskih troškova je – nevidljivo. Zašto? Zato što korisnici FinTecha, prema riječima predvodnika te neoindustrije, ne žele biti podsjećani da troše novac. Cilj je, dakle, smanjiti broj klikova potrebnih da novac korisnika prijeđe iz njihovih novčanika u „novčanike“ FinTech poduzetnika. Ova strategija teži uklanjanju pojedinca iz procesa financijskih transakcija koliko je god to moguće. Iako se to može činiti kao korak prema praktičnosti, radi se o značajnoj i negativnoj promjeni u načinu na koji pojedinci stupaju u interakciju sa svojim financijama i tehnologijom općenito. Drugim riječima, minimiziranjem aktivne uloge korisnika, postoji rizik od smanjenja financijske pismenosti, svijesti i osjećaja odgovornosti. Financije postaju igra, igra u kojoj postoji samo jedan pobjednik: vlasnici sredstava za proiz… ovaj, vlasnici FinTech platformi. „Besprijekorno“ korisničko iskustvo stoga nije utemeljeno u efikasnosti financijskih procesa, već u odvajanju čovjeka od autonomnog i svjesnog upravljanja vlastitim novcem, čime se suptilno potiče kultura pasivnijih potrošača.
S druge strane FinTecha, nalaze se kriptovalute, čija je izvorna ideja ležala u njihovom obećanju financijske decentralizacije, u odvajanju novca od tradicionalnog centralnog entiteta (države, odnosno središnje banke). U suštini, izvorna je ideja kriptovaluta težila povećanju čovjekove autonomije. Imajući to na umu, poprilično je paradoksalno da danas kriptovalute često dovode do novih oblika centralizacije, kontrole i smanjenja ljudske slobode. Kripto tržište nije lišeno procesa okrupnjavanja moći, a tehnološke kompleksnosti blockchaina i trgovine kriptovalutama daju značajnu moć onima s tehničkim znanjem, često na štetu prosječnog korisnika. Ovakvo stanje nameće kritički zaključak o FinTech revoluciji: obećanje demokratizacije financija zasjenjeno je pojavom novih hijerarhija i struktura moći koje nisu ništa manje elitističke i isključive od onih koje pokušavaju zamijeniti.
Dodatni zabrinjavajući elementi kriptovaluta jesu njihova volatilnost i spekulativna priroda njihovim trgovanjem. Tzv. day trading kriptovalutama i fokus na brze dobitke potkopavaju tradicionalni koncept novca kao stabilnog sredstva razmjene i čuvanja vrijednosti. Ovo spekulativno okruženje potiče odvajanje čovjeka od stvarnih implikacija financijskih odluka, smanjujući tako složene ekonomske interakcije na puke brojeve na ekranu. Kripto tržište na taj način postaje igralište za algoritme i automatizirane trgovačke sustave, gdje ljudski sud i etička razmatranja ostaju u drugom planu pred hladnom, tvrdom programerskom logikom. Obećanje decentralizirane financijske utopije postupno se zaboravlja dok se ljudski element progresivno izuzima iz jednadžbe.
Protuljudski pristup koji zagovara industrija FinTech-a ima duboke implikacije za društvo i individualnu autonomiju. Riječima s konferencije, „problem nije u tehnologiji, već u ljudima“. Ova perspektiva predstavlja zabrinjavajući pomak u fokusu – od zadovoljavanja ljudskih potreba do preoblikovanja ljudskog ponašanja kako bi se ono prilagodilo tehnološkim modelima i stvaranju profita. Implikacija da su ljudi problem u financijskim transakcijama vodi do umanjivanja čovjekove autonomije i redefiniranja financijskog djelovanja prema uvjetima postavljenim tehnološkim sustavima.
Ovaj pomak ima dalekosežne posljedice te doprinosi rastućem ekonomskom jazu u društvu. Oni koji su tehnološki pismeni ili imaju pristup naprednim financijskim alatima nerazmjerno profitiraju, dok ostali zaostaju. K tome, naglasak na besprijekornim, automatiziranim transakcijama može dovesti do i nedostatka transparentnosti i odgovornosti. Kada financijski procesi postanu previše složeni ili nejasni za prosječnu osobu da ih razumije, potencijal za iskorištavanje i manipulaciju raste. Odnosno, kako financijske transakcije postaju apstraktnije i odvojenije od svakodnevnog iskustva, sposobnost ljudi da donose informirane financijske odluke nužno se smanjuje. Ova odvojenost ne utječe samo na individualno financijsko ponašanje, već ima i šire društvene implikacije, jer će financijski nepismena populacija biti manje opremljena za politički angažman, dakle utjecaj na ekonomske politike i prakse.
Zagovornici FinTecha i kriptovaluta mogli bi tvrditi da ove tehnologije donose neusporedivu efikasnost i demokratizaciju financija. Oni tvrde da FinTech snižava barijere pristupu financijskim uslugama, čineći ih dostupnijima široj populaciji. Kriptovalute se pak promoviraju kao alati financijske slobode, nudeći alternativu tradicionalnim bankarskim sustavima i državno-kontroliranim valutama. Iako ovi argumenti imaju svoju osnovu u stvarnosti, često zanemaruju šire implikacije tehnologijom vođenih financija. Efikasnost i dostupnost ne bi trebale doći po cijeni ljudske autonomije i društvenog blagostanja. Demokratizacija financija mora biti inkluzivna i mora osigurati osnaživanje, a ne otuđivanje čovjeka. Štoviše, potencijal kriptovaluta da služe kao instrumenti financijske slobode je podriven njihovom spekulativnom prirodom i koncentracijom moći u rukama nekoliko tehnoloških elita. Ključ je u postizanju ravnoteže – iskorištavanju prednosti FinTecha i kriptovaluta uz zdravu dozu pozornosti o njihovom dehumanizirajućem potencijalu. To zahtijeva svjesni napor za (re)dizajniranje financijskih tehnologija koje su transparentne, odgovorne i usklađene s ljudskim vrijednostima i potrebama.
Zaključno, srž FinTech „revolucije“ ne nalazi se u unapređenju tehnologije, već u promicanju zabrinjavajuće protuljudske ideologije. Ova ideologija, primjetna u diskursu konferencije, daje prednost tehnološkoj efikasnosti i financijskom profitu nad ljudskim vrijednostima i potrebama. Obećanje besprijekornih, automatiziranih financijskih transakcija, naizgled privlačno u svojoj praktičnosti, riskira eroziju financijske pismenosti, osobne autonomije i društvenih vrijednosti.
I dok društvo jedva drži korak s ovom erom brzih tehnoloških promjena, povremeno se potrebno prisjetiti da tehnologija treba služiti čovjeku, a ne obrnuto. Međutim, ono što danas imamo jest društvo koje služi vlasnicima tehnologije. Izazov, stoga, leži u razvoju (financijskih) tehnologija koje povećavaju – a ne umanjuju – ljudsku autonomiju. Ako je tako nešto uopće moguće. Ako i jest, jedino pristupom koji je usmjeren na čovjeka, a manje na izvlačenje profita, možemo osigurati da financijsko-tehnološke inovacije pozitivno doprinose društvu, promičući ne samo financijsku efikasnost, već i financijsku jednakost, transparentnost i, najvažnije, ljudsku slobodu.
