Irska i Izrael: dvije male zemlje, danas svjetovima daleko

Razilazeće političke povijesti
4. listopada 2024.
Piše: 
Brendan Humphreys
Docent, Aleksanteri Institute, Sveučilište u Helsinkiju

Neugodni susjedi

Kada se Republika Irska prvi put pridružila Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 1955. godine, irsku delegaciju srdačno su dočekala njihova dva susjeda, Irak i Izrael. Budući da su zemlje u Skupštini UN-a bile poredane abecednim redom, Irci su brzo shvatili da su svojim prisustvom uklonili vrlo neugodnog susjeda i za Iračane i za Izraelce.

Ova priča dolazi od jednog od članova irske delegacije, Conora Cruisea O'Briena, koji je, uz svoju diplomatsku, a kasnije i političku karijeru, imao vrlo istaknutu karijeru kao povjesničar i politički pisac. On je ovu situaciju opisao u svojoj knjizi Opsada: saga o cionizmu i Izraelu (1986). O'Brien je bio snažno proizraelski orijentiran, a i danas postoje neki vrlo proizraelski glasovi u irskim medijima i javnom životu. To vrijedi spomenuti jer je propalestinski sentiment u Irskoj vjerojatno najjači u bilo kojoj europskoj zemlji. Moglo bi se reći da je dio toga lokalna pojava isticanja vrlina i provociranja suparnika – u Belfastu je uobičajeno vidjeti palestinske i izraelske zastave uz irske i britanske.

Od 2024. odnosi između Irske i Izraela su na vrlo niskoj razini. Situacija se dodatno srozala u svibnju ove godine kada je Izrael povukao veleposlanike iz Irske, Španjolske i Norveške jer su te tri zemlje priznale palestinsku državu. No, i prije toga bilo je incidenata koji su ukazivali na pogoršanje odnosa. Jedan od njih bio je protjerivanje izraelskog diplomata iz Irske zbog krivotvorenja irskih putovnica. Neke od tih lažnih irskih putovnica iskoristili su ubojice Hamasovog funkcionara Mahmouda al-Mabhouha u Dubaiju 2010. godine.

Također, jedan trivijalan incident dogodio se kada se ženska košarkaška reprezentacija Irske odbila rukovati se sa svojim izraelskim protivnicama u veljači 2024. godine. Sukob je nastao nakon što je jedna od izraelskih igračica izjavila prije utakmice da je irski tim protusemitski. Incident je privukao pažnju na društvenim mrežama, pri čemu su proizraelski glasovi tvrdili da je ponašanje irske ekipe dokazalo da su protusemiti. Međutim, ništa posebno nije dokazano izuzev dubokog međusobnog nepovjerenja.

Povijesne sličnosti?

Postoje komentari o sličnostima između Irske i Izraela. Istina je da je otac predsjednika Herzoga, Chaim (koji je također bio predsjednik), bio Irac. Obje zemlje pokušale su oživjeti drevni jezik (vrlo uspješno u slučaju Izraela, ne toliko u Irskoj), a obje imaju veliku dijasporu, posebno u Sjedinjenim Državama. Ipak, odnos između američkih političkih elita i Irske uglavnom je bezopasno sentimentalan. Uključuje posjete "domovini" predsjednika Kennedyja, Reagana, Obame i Bidena. Godišnje proslave Dana svetog Patrika u Bijeloj kući nemaju političku težinu, dok je godišnje konferencije AIPAC-a (Američko-izraelski odbor za javne poslove) bez sumnje imaju.

Američki politički odnos prema Izraelu je strateški i militaristički, iako se, kako se to često dešava u američkoj politici, izražava polureligijskom retorikom. U svojoj knjizi Naš američki Izrael (2018.) pokojna Amy Kaplan tvrdi da se Izrael vidi kao "zrcalo Amerike", s kojom dijeli iznimnost i "fuziju moralne vrijednosti s vojnom silom". Mnogi pripadnici američke sigurnosne i obavještajne zajednice vrlo su kritični prema Izraelu, ali ne biti glasno proizraelski nastrojen političko je samoubojstvo za ambiciozne članove Kongresa ili Senata.

Irska i Izrael doista imaju sličnosti u povijesti britanskog imperijalizma. Obje zemlje mogu trasirati svoju državnost do događaja tijekom Prvog svjetskog rata. Irskoj, koja je još uvijek bila pod britanskom vlašću, bila je obećana ograničena neovisnost, tzv. "irska samouprava". Dva su pokušaja donošenja Zakona o samoupravi propala (1886. i 1893.), a treći je prošao 1912. godine, ali je bio suspendiran izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine. Na Uskrs 1916. irski nacionalisti uzeli su stvar u svoje ruke i nasilno se pobunili. Pobuna je bila vojni neuspjeh, ali je stvorila nacionalističko mučeništvo i snažan nacionalistički pokret.

Godinu dana kasnije, 1917., Velika Britanija je dala još jedno obećanje, čuvenu Balfourovu deklaraciju, koja je – namjerno nejasnim jezikom – izjavila da britanska vlada "gleda s naklonošću na uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini". U isto vrijeme, Britanci su vodili arapsku pobunu protiv Osmanskog Carstva. Arapima je obećana vlastita država čim rat završi; to je bila njihova cijena borbe za Britance.

Ovdje je postojala suštinska kontradikcija: nije bilo načina da se uravnoteže cionističke i arapske nacionalističke težnje. Nadalje, Britanci, kao i njihovi francuski saveznici, željeli su vršiti vlastiti utjecaj u regiji nakon što Osmanlije budu poražene. Njihove imperijalističke aspiracije dogovorene su u tajnom sporazumu Sykes-Picot iz 1916. godine. Povjesničar Anthony Bruce piše: "...Britanci su poduzeli još jedan odlučujući korak koji će postaviti trajnu prepreku arapskim ciljevima i izazvati političku i vojnu nestabilnost koja je mučila to područje u razdoblju nakon 1945., a vjerojatno će se tako nastaviti i u budućnosti" (Posljednji križarski rat: palestinska kampanja u Prvome svjetskom ratu, John Murray, 2002).

Britanski mandatna uprava na Palestinom uspostavljena je dijelom 1920. godine, a potvrđena 1923. godine. Trajala je do 1948. godine, kada je je naslijedio Plan UN-a za podjelu Palestine. Otprilike u isto vrijeme, Irska je vodila svoj gerilski Rat za neovisnost (1919. – 1921.), a zemlja je podijeljena 1922. godine. Podjeli su se suprotstavile neke snage, što je dovelo do žestokog građanskog rata. Podjela traje i danas, stoljeće kasnije.

Do sredine 1940-ih, Jišuv (židovska zajednica u vrijeme britanske mandatne uprave nad Palestinom) borila se u vlastitom gerilskom ratu protiv Britanaca, čak posuđujući irske taktike. Budući premijer Yitzhak Shamir (1915. – 2012.) uzeo je svoje gerilsko ime "Michael" po irskom gerilskom vođi Michaelu Collinsu (1890. – 1922.). Obje su zemlje vodile borbu protiv britanskog imperijalizma, a obje su imale političke vođe s ambivalentnim odnosom prema političkom nasilju.

Šira perspektiva

U široj povijesnoj perspektivi upadljivo je vidjeti dvije zemlje slične veličine i nekim povijesnim zajedničkim točkama kako se kreću u dijametralno suprotnim smjerovima. Irska, sada znatno promijenjena zbog ekonomskog napretka i velikog broja migranata, gubi svoj povijesni osjećaj žrtve (govoreći vrlo općenito) i kreće se od duboko konzervativnog religioznog etosa prema socijalnom liberalizmu i sekularizmu.

Sukob u Sjevernoj Irskoj (1968. – 1998.), posljedica podjele, završen je prije 25 godina. Unatoč nekim tenzijama, mir je postao norma. Uz daljnje širenje NATO-a, odnedavno uključujući čak i "moralnu supersilu" Švedsku, u Europi je preostalo malo neutralnih zemalja. Irska je jedna od njih. "Borbeni Irci" (da upotrijebimo stari klišej) sada imaju neadekvatne obrambene snage s malo onih koji su voljni pridružiti se vojsci. U međunarodnim okvirima, Irci polažu povjerenje u institucije poput EU-a i UN-a (iako još uvijek ne i NATO-a).

Izraelski čelnici su otvoreno neprijateljski raspoloženi prema međunarodnim institucijama, posebno prema UN-u. "Um-šmum" je fraza koju je David Ben Gurion koristio za omalovažavanje UN-a. Premijer Netanyahu bio je manje uljudan, nazivajući Opću skupštinu "protusemitskom močvarom". Takve izjave proizlaze iz dubokog usađenog osjećaja žrtve prema čemu su glasovi poput Gideona Levyja veoma kritični.

Izrael je postao militariziran u izvanrednoj mjeri. Istina, to je u velikoj mjeri neophodno s obzirom na neprijateljstvo nekoliko susjednih država tijekom desetljeća. Ali čini se da je duboko internalizirao militarizam. IDF je glavna institucija socijalizacije u Izraelu, a vojni prestiž neprocjenjiv je za političku karijeru. No, veliki neuspjeh ovdje tiče se Palestinaca, gdje se preferira vojni odgovor nad diplomatskim ili političkim rješenjem.

Izraelska okupacija Zapadne obale i Gaze započela je otprilike u isto vrijeme kad i Sjevernoirski sukob. Jedan sukob je završen. Drugi nikada nije izgledao gore nego danas, 2024. godine.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb

email: anali@fpzg.hr
SCImago Journal & Country Rank
Anali Hrvatskog politološkog društva ℗ 2025 Sva prava pridržana
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram