Sto godina zagrebačkih izbora
4. lipnja 2021.

Između revolucije i reakcije: tko su bili zagrebački gradonačelnici?

Višeslav Raos
Docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Poslije žestoke kampanje između dva izborna kruga te prve smjene gradske vlasti nakon dva desetljeća, dobar je trenutak zaviriti u prošlost burnih posljednjih sto godina zagrebačkih izbora.

Oružništvom protiv komunizma: umjesto Delića Heinzel

Priča započinje izborima za gradsko zastupstvo, kako se tada zvalo gradsko predstavničko tijelo, u ožujku 1920. godine. Radilo se o prvim izborima na kojima više nije bilo obrazovnog i imovinskog cenzusa. No, žene, kao i vojnici i zatvorenici, bile su isključene iz biračkoga tijela. Liste su se natjecale za 50 zastupničkih mjesta, a mandati su se raspodjeljivali prema Hareovoj kvoti i metodi najvećeg ostatka, bez primjene izbornoga praga. Uz izlaznost od 77,1 posto, 40 posto mandata osvajaju komunisti pod vodstvom Svetozara Delića, formalno okupljeni u Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije. Delić je izabran za glavnog načelnika, no kroz manje od tjedan dana ban Matko Laginja poništit će njegov izbor, a komunistički zastupnici bit će suspendirani. Nesuđeni gradonačelnik bio se na par dana zabarikadirao u gradskoj vijećnici, no na kraju je uz pomoć oružništva iz nje izgnan. Ban se pozvao na predratni zakon koji zabranjuje rad revolucionarnih organizacija, a pripomogla je i nevoljkost komunista da polože prisegu kralju. Zanimljivo je spomenuti da je na istim izborima dva mandata osvojila i Židovska stranka. U lipnju je na dopunskim izborima za upražnjena mjesta pobjedu odnijela centristička Hrvatska zajednica, koja će nakon njih imati ukupno 28 od 50 mandata. Na ove izbore izašlo je samo 13,6 posto Zagrepčana s pravom glasa. Za prvog čovjeka Zagreba izabran je njihov kandidat Vjekoslav Heinzel, koji će na toj dužnosti ostati punih osam godina.

Nakon donošenja Vidovdanskog ustava 1921. održani su novi gradski izbori. Na njima je Heinzel reizabran kao kandidat Hrvatskog bloka, odnosno Hrvatskog narodnog zastupstva, koji je osvojio čak 36 od 50 mandata, uz izlaznost od 75,5 posto. Hrvatski blok bila je koalicija Hrvatske zajednice, Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke te Hrvatske stranke prava koja je za cilj imala federalni preustroj Kraljevine SHS.

Stanarski blok i Šestosiječanjska diktatura

Godine 1925. prema važećem izbornom zakonu održani su izbori za polovicu, odnosno 25 gradskih zastupnika, a Hrvatski će blok osvojiti 15 mandata, uz izlaznost od 47,1 posto. U međuvremenu se Radić razišao s Hrvatskim blokom te je predvodio samostalnu HSS-ovu listu u Zagrebu. Međutim, na izborima 1927. Hrvatski će blok osvojiti 25 od 50 mandata, uz izlaznost od 57,5 posto. Drugoplasirani će biti Radnički savez radnika i seljaka, stranka pomoću koje su se komunisti natjecali nakon zabrane KPJ 1921. godine. Židovska stranka, u kojoj su tada prevlast već imali podupiratelji osnivanja Države Izrael, osvojit će tri, a Stanarski blok, stranka koja je privlačila Zagrepčane koje su mučile visoke cijene najma i manjak stambenoga prostora, dva mjesta u gradskom zastupstvu.

Nakon uvođenja kraljeve šestosiječanjske diktature i zabrane rada svih stranaka 1929. godine, suspendirani su i daljnji gradski izbori, već je gradonačelnike izravno postavljao ban Savske banovine. Po uspostavi Banovine Hrvatske u ljeto 1939. predviđeno je i održavanje novih lokalnih izbora. Međutim, uoči izbora, održanih u svibnju i lipnju 1940. godine, ban Ivan Subašić u nizu urbanih sredina u kojima je postojala bojazan od pobjede komunista, između ostalog u Zagrebu, odgodit će održavanje izbora.

Od ustaške do narodne demokracije

Po proglašenju NDH, Pavelić će izravno imenovati novoga gradonačelnika. No, nakon što je u lipnju 1944. umro gradonačelnik Ivan Werner, ustaške će vlasti u kolovozu te godine organizirati nove gradske izbore, po korporativnom, staleškom principu. Režim je ovo zvao „ustaškom demokracijom“, alternativom buržujskoj, zapadnoj demokraciji. Svaki stalež (radnici, obrtnici, trgovci, namještenici i sl.) je imao određeni broj predstavnika koji su predložili imena zastupnika, no završni popis zastupnika napravio je državni savezničar, a odobrio sâm Pavelić.

Za vrijeme partizanske borbe kao civilni oblik vlasti organizirani su narodni odbori, a nakon rata će oni postati nova lokalna vlast, s time da će u prvo vrijeme funkcionirati kao transmisijski mehanizam republičke vlasti, a ne lokalna samouprava u pravom smislu riječi. Žene će dobiti pravo glasa, no građani označeni kao narodni neprijatelji izgubit će biračko pravo. Za dvije liste, no obje sastavljene od članova Narodnog fronta, predvođenog KPH, glasovat će na prvim poslijeratnim izborima u listopadu 1945. 85,4 posto birača, odnosno nešto preko 140 tisuća Zagrepčana. Gradonačelnik će postati Dragutin Saili, čiji je nom de guerre bio Konspirator. Formalna funkcija gradonačelnika bila je predsjednik Gradskog odbora. Kasnih četrdesetih i ranih pedesetih gotovo svakih godinu dana izmjenjivala se prva osoba grada, sve do Većeslava Holjevca, koji će na čelu Zagreba ostati od 1952. do 1963. Te godine formirana je Gradska skupština u sadašnjem obliku.

Od hegemonije HDZ-a prema Zagrebačkoj krizi

Od 1974. do 1990. godine provodit će se delegatski izbori, kod kojih će građani na radnim mjestima (organizacijama udruženog rada), kao i kroz društveno-političke organizacije (partija, sindikat, savez boraca i dr.) birati odbornike u trima vijećima (u ranijoj fazi čak pet vijeća). Tako je gradska samouprava zrcalila i strukturu samoupravnih izbora kakvima se bira Sabor. Na taj način izabrani su i gradski zastupnici 1990. godine, na lokalnim izborima koji su održani istovremeno s parlamentarnima, prema dvokružnom većinskom sustavu. HDZ je u gradskom Vijeću udruženog rada osvojio 49 od 66 odbornika, u Vijeću općina 51 od 56 mjesta, a u Društveno-političkom vijeću 39 od 40 mandata. Glumac Boris Buzančić, koji je u seriji Velo misto tumačio lik splitskog gradonačelnika Vice, izabran je za novog zagrebačkog gradonačelnika.

Godine 1993. gradski izbori provode se prema istom, segmentiranom izbornom sustavu kao i parlamentarni izbori. Od ukupno 60 gradskih zastupnika, pola je birano u jednomandatnim okruzima, a druga polovica s gradske liste, uz prag od tri posto i primjenu D'Hondtove metode. HDZ je uz izlaznost od 67,6% osvojio nešto preko 220 tisuća glasova, odnosno ukupno 35 mandata (17 od 30 listovnih te 18 od 30 izravnih). Gradonačelnik postaje Branko Mikša, ministar turizma i trgovine u Šarinićevoj vladi.

Međutim, 1995. godine će Zagreb biti pripojen Zagrebačkoj županiji, a gradonačelnik istovremeno i župan te županije. Skupština je smanjena na 50 zastupnika, uz dvije trećine listovnih i jednu trećinu izravnih mandata. Oporba, udružena u široku koaliciju, koja je sezala od ASH do HSP-a, pobjeđuje, osvojivši ukupno 34 mandata. Uslijedit će političko-pravna situacija poznata kao „Zagrebačka kriza“, koja će potrajati dvije godine. Tih godina po gradu su bile popularne bijele majice na kojima je stajalo „i ja sam zagrebački gradonačelnik“. Udružena oporba bira Gorana Granića iz HSLS-a za gradonačelnika, no Tuđman, koji je po zakonu trebao formalno potvrditi župana, odbija ga potvrditi. Gradska većina zatim predlaže Jozu Radoša (HSLS), nasuprot kojega Tuđman imenuje Marinu Matulović-Dropulić, ministricu prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja u Matešinoj vladi. No, Skupština ju odbija izglasati te bira Ivu Škrabala (HSLS). Predsjednik ponovno imenuje svoju kandidatkinju, a Skupština pak bira Dražena Budišu, kojeg Pantovčak također odbija te Banski dvori postavljaju Vladinog povjerenika Stjepana Brolicha. Zdravko Tomac to uspješno osporava ustavnom tužbom, a nakon savjetodavnog referenduma državna vlast popušta te ponovno izdvaja Zagreb iz županije.

Na novim izborima broj izravnih mandata smanjen je na jednu četvrtinu, a preostale tri četvrtine su činili listovni mandati. HDZ osvaja 24 mandata, jedan manje od polovice. Naposljetku dolazi do većine zahvaljujući dvojici HSS-ovih zastupnika koji su pretrčali iz oporbe, a Matulović-Dropulić ovaj puta biva izabrana u Skupštini za prvu gradonačelnicu.

Od Cvrce do Senfa

Okidač za prijevremene izbore 2000. bit će gubitak skupštinske većine, nakon što je Milan Bandić (kojega su u školi zvali Cvrco) kao oporbeni zastupnik prikupio ne samo potpise 24 oporbena zastupnika, već i dvojice HDZ-ovih. Grad kao vladin povjerenik preuzima Josip Kregar. Na ovim izborima, na koje je izašlo samo 33,7 posto građana, pobjedu će odnijet oporba predvođena SDP-om i HSLS-om, a Bandića će nova skupštinska većina ustoličiti za gradonačelnika. Iduće godine će SDP samostalno osvojiti 20 od 51 mandata, no uz izlaznost od 39,8 posto. Bandić je ponovno gradonačelnik, no zbog pokušaja podmićivanja prometnog policajca koji ga je zaustavio u pijanoj vožnji, on će, od 2002. pa sve do novih izbora 2005., morati kormilo grada prepustiti svojoj zamjenici Vlasti Pavić. Na tim izborima, ovaj put uz izlaznost od 36 posto lista predvođena SDP-om osvaja nešto preko 100 tisuća glasova, odnosno 25 od 51 mandata. Bandić će još jednom kolegici morati prepustiti dužnost, kada ga je od 2014. do 2015. mijenjala Sandra Švaljek dok je on izglađivao „nesporazume“ s pravosudnim i istražnim tijelima.

Prelazak na izravni izbor gradonačelnika povećat će interes građana, pa će tako 2009. u prvom krugu, u kojemu je Bandiću za dlaku izbjegla pobjeda (48,5 naspram Kregarovih 23,2 posto), glasovati 41,7 posto Zagrepčana. Za četiri godine to će se povećati na 44,2, a Bandić će u drugi krug otići s bivšim stranačkim kolegom Rajkom Ostojićem, ponovno ne dosegnuvši pobjedu u prvom krugu tek za nekoliko postotnih bodova. Svoj zadnji mandat, Bandić će 2017. godine osvojiti s nekih 30 tisuća glasova prednosti pred Ankom Mrak-Taritaš u drugome krugu. Mrak-Taritaš i aktualni gradonačelnik Tomislav Tomašević (u privatnim krugovima poznat kao Senf) jedini su gradonačelnički kandidati koji su sudjelovali i na izborima 2017. i ovogodišnjima. Kod njih dvoje zabilježena je dramatična promjena u broju i postotku glasova u četiri godine. Dok je prije četiri godine Tomašević u prvome krugu dobio nešto ispod 13 tisuća glasova, tj. 3,9 posto, sada je došao na skoro 150 tisuća i preko 45 posto. Nasuprot njemu, Mrak-Taritaš je 2017. godine dobila podršku nešto preko 80 tisuća Zagrepčana, odnosno jednu četvrtinu glasova, da bi ovoga svibnja bila predzadnja, s manje od tri tisuće glasova (0,83 posto).

Pogled u bolju budućnost

Nakon ovog na mahove tragikomičnog pregleda stotinu godina gradskih izbora, ostaje nam nadati se da će idućih sto godina donijeti nastavak i učvršćivanje tradicije slobodnih, poštenih i kompetitivnih izbora, koji će konačno privući veliku većinu, a ne tek polovicu zagrebačkih birača, na proljetna birališta.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram