Profesor Allan Lichtman razvio je 1981. inovativan model predviđanja rezultata američkih predsjedničkih izbora, koji se temelji na 13 „ključeva“. Oni daju odgovor na pitanje o stanju američke politike te sukladno tome pokušavaju predvidjeti pobjednika izbora. Prema njegovim riječima, ključevi sagledavaju širu sliku politike i ne ovise o anketama i događajima tijekom kampanje. Ključevi analiziraju kratkoročno i dugoročno stanje ekonomije, postojanje snažnih kandidata treće stranke u utrci, uspjeh predsjednikove stranke na prošlim međuizborima za Kongres, natječe li se trenutni predsjednik za novi mandat, je li bilo snažnih izazivača predsjedniku na unutarstranačkim predizborima, karizmu kandidata – i izazivača i trenutačnog predsjednika, odnosno kandidata njegove stranke, eventualni vanjskopolitički/vojni uspjeh i neuspjeh predsjedničke administracije, velike promjene u nacionalnoj politici, postojanje dugotrajnih društvenih nemira, te eventualne političke skandale vezane uz predsjedničku administraciju. Trinaest ključeva zapravo je skup pitanja na koja se može odgovoriti s „Točno“ ili „Netočno“, te ako je na osam ili više pitanja odgovor „Točno“ kandidat stranke koja je trenutačno na vlasti u Bijeloj kući osvaja novi mandat, dok u suprotnom slučaju mandat osvaja izazivač.
Lichtman u svojim analizama i medijskim nastupima ističe kako se njegov model ne temelji na anketama, već na tome kako birači percipiraju stanje američke politike. Samo dva ključa se temelje na kandidatima (karizma kandidata vladajuće stranke te karizma izazivača), stoga je biračima nevažno što su kandidati izjavili ili učinili tijekom kampanje, već analiziraju uspjeh ili neuspjeh politika predsjedničke administracije. Ako su zadovoljni radom trenutačne administracije dodijelit će stranci novi mandat, u suprotnom će se odlučiti za protukandidata. Na kritiku kako su analize pojedinih ključeva subjektivne, Lichtman odmahuje rukom i tvrdi da su one utemeljene na činjenicama.
Ovim modelom je do 2024. uspješno predvidio rezultate 9 od posljednjih 10 predsjedničkih izbora – pogriješio je jedino u predviđanju izbora 2000. kada je prognozirao da će pobijediti Al Gore. Ipak, valja napomenuti kako je ova utrka bila izrazito neizvjesna, te je konačan pobjednik George Bush dobio manje glasova birača od Ala Gorea. Interes šire javnosti Lichtman je zaokupio nakon što je 2016. predvidio pobjedu republikanca Donalda Trumpa, iako su ankete davale znatnu prednost demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton (prosjek anketa je davao prednost Clinton od 3,2%). Od tada redovito gostuje u medijima koji su ga ove godine nazvali „Nostradamusom predsjedničkih izbora“. U analizi pred ovogodišnje izbore prognozirao je pobjedu demokratske kandidatkinje i aktualne potpredsjednice Kamale Harris.
Stvarni izborni rezultati nisu mogli biti dalji od njegova predviđanja. Donald Trump odnio je pobjedu u glasovima birača i u glasovima izbornog kolegija, te time Kamala Harris nije uspjela postati prva žena na čelu najmoćnije zemlje svijeta. Nakon izbjegavanja medija nekoliko dana, Allan Lichtman ponovno se pojavio u medijima s priznanjem kako je pogriješio u svome predviđanju, te je iznio cijelu listu uzroka koji su krivi zbog njegove pogrešne prognoze – od dezinformacija, utjecaja Elona Muska i njegove platforme X (bivši Twitter) i Fox Newsa u širenju lažnih vijesti, do činjenice da su američki birači mizogini, rasisti, ksenofobi i šovinisti koji nisu htjeli da na čelu države bude žena crnkinja indijskog i jamajčanskog porijekla. Svoje prvo pojavljivanje u medijima nakon izbora zaključio je činjenicom kako njegov model nije u potpunosti pogrešan, ali da će ipak poraditi na reformi „ključeva“ do idućih izbora za četiri godine.
Pogreška u ključevima ili pogreška u procjeni?
I dok se ne može odbaciti činjenica da su dezinformacije, rasizam i mizoginija imali utjecaja na određeni dio birača, smatrati da su oni glavni krivci za poraz Kamale Harris, a time i krivo predviđanje Allana Lichtmana, potpuno je pogrešno. Njegov model 13 ključeva može poslužiti kao dobar presjek predsjedničke administracije pred američke izbore, jer nudi pogled na niz pitanja koja su biračima važna. Problem nije u ključevima, već u Lichtmanovom „čitanju“ ključeva i predviđanju rezultata ovogodišnjih izbora. U intervjuu za The New York Times, Lichtman je u rujnu prognozirao pobjedu Kamale Harris na temelju osam ključeva koji odgovaraju „Točno“. Tada je zaključio, između ostalog, da su kratkoročno i dugoročno stanje američke ekonomije povoljni, da je Bidenova administracija ostvarila vanjskopolitički uspjeh okupljajući koaliciju zapadnih saveznika u nametanju sankcija Rusiji i prikupljanju financijske i vojne pomoći Ukrajini, te da izazivač – Donald Trump nije karizmatičan. Od ključeva koji odgovaraju „Netočno“ valja izdvojiti dva: ključ koji odgovara postoji li vanjskopolitički/vojni neuspjeh (rat Izraela protiv Hamasa), te je li kandidat trenutačne stranke na vlasti u Bijeloj kući karizmatičan (zaključio je kako Kamala Harris unatoč pozitivnom ozračju koje je u početku pratilo njezinu kampanju ipak nije karizmatična).
Lichtman u predviđanju ovogodišnjih izbora nije uspio sagledati širu sliku stvari – odnosno nije učinio ono za što tvrdi da je doprinos njegova modela. Iako su ekonomski pokazatelji u SAD-u povoljniji posljednjih nekoliko mjeseci nego na početku Bidenova mandata, činjenica je da građani i dalje osjećaju posljedice inflacije i visokih cijena goriva i energenata općenito. Dokaz tome su rezultati mnogobrojnih anketa u kojima su birači kao glavni problem navodili upravo ekonomiju. Stoga kategorizirati oba ekonomska ključa kao pozitivne za Demokrate zbog pukih ekonomskih brojki potpuno je pogrešno. Drugi problematičan ključ je vanjskopolitički/vojni uspjeh Bidenove administracije koje je Harris dio. Činjenica je da je SAD okupio zapadne saveznike kako bi financijski pomogli Ukrajinu, donirali joj vojnu opremu i oružje te nametnuli sankcije Rusiji, ovaj sukob daleko je od završetka i pozitivnog ishoda za američkog predsjednika. Dakle nikako ne može biti okarakteriziran kao pozitivan. Treći ključ koji je važan spomena je karizma izazivača. Postoji nešto u Trumpovu karakteru što masovno privlači birače već treći izborni ciklus zaredom, te zbog čega kontinuirano uživa podršku unutar Republikanske stranke, u prosjeku od 90 posto.
Model trinaest ključeva zanimljivo je „osvježenje“ u svakom predizbornom ciklusu u SAD-u jer se ističe u moru anketa kojima mediji svakodnevno zamaraju javnost. Nudi jedinstven pogled na široku lepezu tema koje utječu na svakodnevne živote birača i ne varira ovisno o događajima u predsjedničkoj kampanji. No već malo dubljim razmatranjem moguće je prepoznati dvije velike manjkavosti. Prva je da su odgovori na pitanja „ključeva“ vrlo subjektivni, a jedini koji odgovara na njihova pitanja u svakom predizbornom ciklusu je njihov kreator. Ovu manjkavost prepoznali su već brojni kritičari, od kojih su brojni istraživači javnog mnijenja i politolozi. Druga manjkavost ogleda se u činjenici da svi „ključevi“ nose istu težinu, odnosno daju binarne rezultate koje možemo prikazati brojevima 0 i 1. Dugoročno i kratkoročno stanje ekonomije nikako ne može vrijediti isto kao i broj mandata koje je predsjednikova stranka osvojila na posljednjim međuizborima ili postoji li u predsjedničkoj utrci kandidat treće stranke. Ekonomija je najvažnije pitanje svakog izbornog ciklusa, a kandidat treće stranke zadnji put je bio relevantan čimbenik na izborima 1996.
Ako sagledamo širu sliku političkog i ekonomskog stanja u SAD-u i primijenimo Lichtmanov model bez subjektivne procjene, možemo doći do odgovora zašto je Donald Trump ponovno pobijedio, unatoč svim kontroverzama koje ga prate. Dovoljno je „okrenuti“ dva ekonomska ključa i vanjskopolitički/vojni uspjeh prema odgovoru „Netočno“ da bismo dobili šest negativnih ključeva, što bi po Lichtmanovom modelu značilo poraz bilo kojeg kandidata Demokratske stranke.
