U drugom krugu prijevremenih parlamentarnih izbora, naizgled se dogodio šokantan obrat – Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, koje je s trećinom glasova u prvome krugu bilo relativni pobjednik palo je na treće mjesto iza Macronove centrističke koalicije i prvoplasirane Nove pučke fronte koja okuplja široki blok od lijevog centra do krajnje ljevice. Je li se Macronov hazarderski potez isplatio i koje nove pustolovine očekuju zemlju Asterixa i družine?
Školski primjer strateškog glasovanja
Sustav relativne većine omogućava onoj stranci koja je pojedinačno najpopularnija u najvećem broju okruga, pa makar ne uživala podršku apsolutne većine birača, da i uz relativnu većinu glasova ostvari jasnu mandatnu većinu. U slučaju kada je puno natjecatelja po izbornom okrugu i uz vrlo tanke većine moguće je doći do ogromne mandatne prednosti, kao što smo vidjeli na britanskim izborima, gdje su Laburisti s trećinom glasova došli do gotovo dvije trećine mandata.
Francuski dvokružni sustav omogućava da se više od dva kandidata kvalificiraju za drugi krug te potiče birače da, kako se to u Heksagonu obično kaže, u prvom krugu glasuju srcem, a u drugom razumom. Drugim riječima, prvo će iskazati svoju istinsku preferenciju, a u drugome će krugu razmisliti kako spriječiti ishod koji im je najmanje po volji. Ovaj sustav, dakle, potiče strateško glasovanje koje često može značiti glasovanje protiv, umjesto glasovanja za. Upravo se to i dogodilo u nedjelju, s time da je bitan preduvjet za ovakav mehanizam i strateška prilagodba stranaka, odnosno raširena praksa odustajanja od kandidiranja u drugome krugu kako bi se spriječilo rasipanje glasova. U ovome slučaju, ponovno se aktivirala „republikanska fronta“ protiv Le Penove, pri čemu su kandidati lijevog bloka, kao i kandidati centrističkog bloka, uvelike odustajali od natjecanja u drugome krugu kako bi spriječili izbor kandidata Nacionalnog okupljanja koji su u dobrom dijelu zemlje u prvome krugu bili relativni pobjednici.
„Republikanska fronta“ odradila je posao strateškim odustajanjima koja su birači pak prepoznali kao signal da daju podršku preostalim kandidatima koji nisu bili iz Nacionalnog okupljanja. Prije odustajanja, u drugom krugu bio je predviđeno 190 dvoboja, 306 troboja te 5 četveroboja, tj. pripetavanja četvero kandidata, koji su osvojili barem 12,5 posto glasova od ukupnog broja registriranih birača u nekom izbornom okrugu. Nakon masovnog i koordiniranog odustajanja, u drugom krugu je naposljetku bilo 409 dvoboja, 89 troboja te dva četveroboja.
Nova pučka fronta ukupno je osvojila 47 mandata više nego isti skup stranaka na izborima prije dvije godine, no u drugom krugu su, usprkos pobjedi, ustvari dobili gotovo 2 milijuna manje glasova. Centristička koalicija Zajedno definitivni je gubitnik, s 95 mandata manje nego 2022., iako su u drugom krugu dobili tek sto tisuća glasova manje. Premda su na kraju trećeplasirani, Nacionalno okupljanje je u drugom krugu dobilo oko pola milijuna glasova manje, povećalo je glasovni udio s trećine na 37 posto te na ovim izborima ukupno osvaja 53 mandata više nego prije dvije godine.
Ispod radara je prošla vijest da će se Nacionalno okupljanje pridružiti Orbánovim Patriotima za Europu. U novu grupaciju u Europskome parlamentu ulaze i talijanska Lega, češki ANO koji je napustio liberale, kao i austrijski (FPÖ) i nizozemski slobodari (Wildersov PVV) te španjolski Vox. Braća Italije Giorgije Meloni te poljski PiS ostaju pak u Europskim konzervativcima i reformistima, dok Alternativa za Njemačku još uvijek traži dovoljan broj partnera među preostalim strankama desno od EPP-a kako bi formirala još jednu grupaciju.
Nova pučka fronta
Nova pučka fronta (NFP), čiju okosnicu čine četiri veće – Socijalistička stranka, EELV (Zeleni), Nepokorena Francuska Jean-Luca Mélenchona (LFI) te KP Francuske – i mnogo manjih stranaka, kao i nekoliko krovnih sindikata, ali i ATTAC, poznata udruga za nacionalno i međunarodno oporezivanje bogatih i ultrabogatih te alternativnu globalizaciju, izravni je nastavak koalicije NUPES koja je bila nastupila na izborima 2022. godine. Naziv „pučka fronta“ jasna je povijesna referenca na Pučku frontu socijalista, radikala (lijevih liberala) i komunista na izborima 1936. godine. Tadašnja Pučka fronta formirana je pod dojmom navodnog pokušaja puča koji su 1934. bile pokušale krajnje desne veteranske organizacije, kao i Španjolskog građanskog rata. Implicitna poruka je da je danas, kao i tada, republika suočena s ugrozom fašizma te da ju jedino široka lijeva koalicija, koja može značiti i suradnju s centristima, može spasiti od propasti. U NFP-u njeguju politiku kolektivnog vodstva, tj. nisu se prije izbora mogli dogovoriti oko toga tko će biti premijerski kandidat.
Program Nove pučke fronte započinje pozivom na radikalni prekid s Macronovim godinama „brutalizacije i malteratiranja“ te hitnim usvajanjem 20 zakonskih prijedloga koji bi trebali odgovoriti na „socijalnu, ekološku i mirovnu krizu“. Program predviđa usvajanje ovih zakona dekretom, odnosno pomoću iste one ustavne odredbe (članak 49, stavak 3) koju su kritizirali kada su ju koristili makronisti. Naime, radi se o vezivanju usvajanja zakona s glasovanjem o povjerenju vladi. Ako vlada ne padne, zakon je usvojen, premda ne postojala većina za njega (budući da ne postoji niti vladina većina).
Hitni potezi uključuju, među ostalim, zamrzavanje cijena osnovnih potrepština te benzina, ukidanje Macronove mirovinske reforme (uz vraćanje dobi umirovljenja ne na prethodne 62, već na 60 godina), povećanje minimalca za 10% (tj. na 1600 eura neto), porez na ekstraprofit velikih poljoprivrednih proizvođača, moratorij na daljnju izgradnju autocesta, 1,3 milijardi godišnje za socijalnu stanogradnju, odustajanje od ustavnih reformi vezanih uz Novu Kaledoniju, reformu Zajedničke poljoprivredne politike te odbijanje fiskalne discipline koju propisuje EU, zahtjev za trenutnim prekidom vatre u Gazi i priznanje Palestine sukladno rezolucijama UN-a. U daljnjem dijelu programa predviđaju se velika ulaganja u javno zdravstvo i školstvo, kao i opsežni programi protiv nasilja, rasizma i diskriminacije, uz istodobno apostrofiranje protusemitizma i islamofobije. Pored toga, programom je predviđeno dokidanje (relativno) restriktivnog zakona o imigraciji kojeg je bio progurao ministar unutarnjih poslova Darmanin (potencijalni predsjednički kandidat 2027.), kao i lakonsko obećanje da će svima, bez obzira na državljanstvo, svugdje biti dostupne sve javne usluge na trideset minuta od mjesta stanovanja.
Kamen spoticanja oko realizacije ovog prilično ambicioznog programa jest pitanje njegovog financiranja, koje se želi postići izrazito progresivnim oporezivanjem. Zadnji put kada je nešto slično pokušano, za vrijeme predsjednika Hollandea, došlo je do masovnog bijega bogatih poreznih obveznika u Švicarsku, Belgiju i Monako. Pored toga, dio programa bi zasigurno doveo do sukoba s Europskom komisijom jer se tiče zajedničkih europskih politika i preuzetih obaveza.
Na kraju, valja istaknuti kako program NFP-a predviđa Šestu Republiku koja bi išla prema transformaciji polupredsjedničkog u parlamentarni sustav, te bi uključivala uvođenje nacionalnih pučkih referendumskih inicijativa, kao i razmjernog izbornog sustava te dokidanje članka 49, stavka 3 Ustava. Paradoks leži u tome što bi hitne poteze („dekrete u okviru proglašenja izvanrednog socijalnog stanja“, kako program uvodno kaže) lijevi blok proveo upravo na temelju članka 49, stavka 3 te što oni ne bi osvojili ovoliko mandata u razmjernom izbornom sustavu. Godinama je Le Pen osvajala pregršt mandata na europskim izborima (razmjerni sustav), a niti jedan ili tek šaku na nacionalnima (većinski dvokružni sustav). Razmjerni listovni izbori doista su standardni preferirani izborni sustav lijevih političkih stranaka diljem Europe i svijeta, no u ovom slučaju se, s obzirom na odnos političkih snaga u društvu, radi o teškoj političkoj miopiji.
Nova vlada
Macron je odbio Attalovu ostavku, zamolivši ga da ostane na dužnosti u prijelaznom razdoblju. Međutim, budući da ustvari nema rokova u kojima bi predsjednik morao pozvati parlament da imenuje novoga premijera (pogotovo u situaciji u kojoj ne postoji parlamentarna većina), Macron je odlučio pričekati 18. srpnja kada bi se trebala konstituirati Nacionalna skupština (uz tajno glasovanje o predsjedniku Skupštine).
Cezarov Galski rat započinje poznatom rečenicom „Galija je cijela podijeljena na tri dijela …“, a preko dvije tisuće godina kasnije, sjajno sažima konstelaciju francuskog stranačkog sustava. Tri su glavna bloka u novoj skupštini (kao i u dosadašnjem, sazivu, nota bene) te za sada prije možemo reći tko s kime ne može, a ne tko s kime može. Macronovi centristi ne mogu zamisliti većinu s Nepokorenom Francuskom niti s Nacionalnim okupljanjem. Predstavnici Nove pučke fronte inzistiraju na tome da oni imaju jasan mandat za vladu te odbijaju uključiti predsjednikove centriste (stranka Renesansa i partneri, okupljeni u bloku Zajedno). Unutar lijeve koalicije postojao je načelni dogovor da bi najjača pojedinačna stranka trebala dati premijera. To je Nepokorena Francuska (74 mandata, jedan manje nego prije izbora), no njihov vođa Mélenchon nije po volji dobrom dijelu drugih partnera na ljevici, a svakako je crvena krpa makronistima. Olivier Faure, predsjednik oživjelih socijalista, koji su druga snaga na ljevici s 59 (skok s 31) bio bi puno prihvatljiviji kao premijer. Zeleni su osvojili 28 (+5 mandata), a komunisti 9 mandata (-2) te je teško očekivati da će netko iz njihovih redova biti kandidat ljevice za predsjednika vlade.
Macronova nada jest da centristička manjinska vlada može nastaviti jer neće biti većine da ju se sruši, no to pretpostavlja daljnju suradnju oslabljenih republikanaca, ali i pretpostavku da bi se mogao postići dogovor sa socijalistima mimo ostatka lijevog bloka. Što više vrijeme bude odmicalo, a maksimalistički se program Nove pučke fronte obijao o hridi sukobljenih ega i ideoloških razlika sastavnica bloka, situacija će biti povoljnija za aktualnog predsjednika.
Premda su francuski mediji počeli posezati za talijanskim primjerima koncentracijskih vlada predvođenih tehnokratskim premijerima, to nije baš u duhu francuske politike te bi zasigurno izazvalo gnjev pristaša lijevog bloka te dalo goriva za još jednu rundu politički motiviranog vandalizma. Dakako, Mélenchon može ponuditi nekoga drugoga iz svoje stranke koji će biti prihvatljiviji ili doista pristane da socijalisti daju premijera. Postoji i scenariji da Attalova vlada preživi idućih godinu dana te da Macron potom ponovno raspusti Skupštinu i raspusti izbore, čim prođe ustavni rok od 12 mjeseci od ovih izbora.
Premda Bardella neće biti premijer te je Nacionalno okupljanje tek na trećem mjestu, 2027. godina izgleda dosta blizu iz perspektive Le Penove, koja se ponovno namjerava kandidirati. Formira li lijevi blok doista vladu, bit će to dodatni vjetar u leđa desnici. Ako dođe do suradnje ljevice i centra, moći će dodatno mobilizirati pristaše dok joj najmanje odgovara status quo, odnosno daljnje tavorenje Attalove manjinske vlade. Nakon što je odtugovala zbog nenadanog poraza, Marine Le Pen već je idući dan samouvjereno najavila da je ovaj rezultat samo odgodio pobjedu njene stranke.
Ponekad se kaže – il faut reculer pour mieux sauter – potrebno je uzmaknuti da bi se bolje skočilo. Vrijedi li to za Macronov gambit s izborima za koje je znao da njegova stranka ne može dobiti ili pak za Le Pen koja je sada izgubila, ali će joj taj korak natrag omogućiti pobjedu u budućnosti, ostaje još za vidjeti.