Dva tjedna prije izbijanja prosvjeda u siječnju 2022. Kazahstan je obilježio tri desetljeća svoje neovisnosti. Nakon raspada SSSR-a u prosincu 1991. našao se pred trostrukom tranzicijom. Sve tri bile su mukotrpne, ali samo se za onu koja se tiče izgradnje neovisne države može reći da je uspjela. Izgradnja demokracije nije bila ni namjeravana, a izgradnja tržišnog umjesto planskog gospodarstva čini se nedovršenim projektom. Za to se mogu tražiti mnogobrojni razlozi, no akteri koji su bili istaknuti u kazahstanskoj politici u posljednjih trideset godina i tome su pridonijeli široko su poznati. Najistaknutiji među njima bio je posljednjih dana često spominjani Nursultan Nazarbajev. On je na čelo Kazahstana došao u proljeće 1989. kada je postao prvi sekretar CK Komunističke partije Kazahstana, a nakon što je uvedena institucija predsjednika republike 1991., Nazarbajev je pobijedio na izborima i vladao narednih 28 godina. Za razliku od sovjetskog razdoblja kada je nositelj autokracije bila Komunistička partija, najjača figura u novom političkom režimu postao je predsjednik države, ali mu moć u prvim godinama nije bila zajamčena. S obzirom na to da se formalna pravila političkog života u nedemokratskim režimima uglavnom ne poklapaju s neformalnim pravilima, Nazarbajev se nije mogao osloniti samo na svoje moćne ustavne ovlasti, nego je morao uspostaviti takve odnose moći među političkim elitama koji će jamčiti sigurnost njegove vlasti.
Nazarbajev je djelovao u dva smjera. Jedan se ticao izgradnje političkog režima u kojem neće postojati učinkovita oporba protiv njega. Poput Lukašenka u Bjelarusu ili Kučme u Ukrajini, on se 1990-ih prvo obračunao s parlamentom, zatim je u ljeto 1995. mimo parlamenta, nakon što je već bio raspušten, na referendumu usvojen novi ustav koji je predsjedniku dodatno povećao moć, te je oporbu suzbio ili barem stavio pod kontrolu. No povremeno je nailazio i na pobunjenike u vlastitim redovima. Dio njih je 2001. osnovao Demokratski izbor Kazahstana, koji je istupio iz postojećeg okvira političke moći koji je uspostavljao predsjednik, no Nazarbajev se brzo i žestoko obračunao s njima. Do sredine 2000-ih marginalizirao je ili uništio oporbene stranke, a neke političare strpao u zatvor. Njegova stranka Nur Otan otada i dominira parlamentom i stranačkim sustavom.
Iako je to pomoglo učvršćenju Nazarbajevljeve vlasti, za današnje nezadovoljstvo građana vjerojatno je važniji drugi smjer Nazarbajevljeve politike koji se ticao bogaćenja njegove obitelji i političke elite okupljene oko njih. S obzirom na to da je zemlja bogata prirodnim resursima traženim na svjetskom tržištu, Kazahstan je imao dobre pretpostavke za gospodarski razvoj koji se trebao snažno odraziti na rast životnog standarda stanovništva. Umjesto toga, zbog rasprostranjene korupcije i nepotizma i autoritarnog režima koji je to omogućavao, razvoj je puno više išao u korist eliti nego građanima. Za neke od korupcijskih afera u koje je bio umiješan Nazarbajev doznala je čak i svjetska javnost. Jedna od najpoznatijih bila je tzv. Kazakhgate iz 2003. kada je američko tužiteljstvo optužilo svog državljanina Jamesa Giffena da je podmitio Nazarbajeva u vezi kazahstanskih naftnih polja. Drugi poznati primjer nepotizma jest uspon predsjednikove kćeri Darige Nazarbajeve. Ona je još 2000-ih zahvaljujući očevu utjecaju dospjela na neke od najviših političkih položaja u zemlji, a s godinama se i jako obogatila. Bogatstvo pak druge kćeri Dinare Kulibajeve Forbes je procijenio na čak 2,9 milijardi USD.
Životni standard stanovništva s godinama je rastao, ali nedovoljno da bi se zadovoljile čak i temeljne životne potrebe mnogih građana. U ogromnoj zemlji od oko 2,7 milijuna četvornih kilometara postoje ogromne razlike u razvijenosti kao i u troškovima života, ali postoji i svijest građana o tome kakva je razlika u bogatstvu između njih i elite. Dohodovna nejednakost u zemlji je velika te je prema podacima Svjetske banke statistička mjera dohodovne nejednakosti Ginijev koeficijent za Kazahstan 2005. iznosio 39.8, dok je do 2018. pao na 27.8. Prosječna kazahstanska plaća u 2021. od 570 USD ne čini se toliko loša za taj dio svijeta, ali minimalna plaća bila je tek nešto više od 100 USD. Posljednji prosvjedi, kao i iskustvo autora ovog teksta kad je prije sedam godina boravio u Astani, pokazali su da su mnogi građani zarađivali tek nešto više od toga. Nezadovoljstvo je zbog toga bujalo i građani su često prosvjedovali, ali ne u velikim razmjerima. Zbog krize uzrokovane pandemijom COVID-19, životni standard mnogih građana se još više pogoršao i njihovo je nezadovoljstvo eksplodiralo drugog dana 2022. u gradu Žanaozenu, a onda i u cijeloj zemlji.
Razlog zašto prosvjedi nisu bili zadržani samo u mjestu u kojem je povećana cijena ukapljenog plina, nego su se raširili po cijelom Kazahstanu leži u srži postojeće kazahstanske strukture moći. Politički sustav nije fleksibilan, nego elita sve probleme nastoji rješavati tako da građani nemaju bitnog upliva u politici. Slobodni i pošteni izbori koji omogućavaju da se volja birača pretvori u parlamentarne mandate i da se tom voljom odredi tko će biti predsjednik ne postoje. Građani stoga nemaju ni „ispušni ventil“ preko kojeg bi izražavali svoje frustracije osim da izađu na ulice ili da prigovaraju u svojem uskom krugu. O toj opasnosti mora voditi računa i elita koja nastoji učiniti postojeći režim održivim. S obzirom na to da članovi elite zbog starenja i smrti ne mogu vječno vladati, pokušavaju se činiti kontrolirane promjene kojima će se očuvati privilegije nasljednika i pristaša vođe na odlasku. Nazarbajev se nastojao pobrinuti za kontrolirani prijelaz vlasti prije svoje smrti te se u ožujku 2019. povukao s mjesta predsjednika, dobio je titulu „Elbasy“ (vođa nacije) i postao je predsjednik Vijeća sigurnosti Kazahstana. Za svoga nasljednika odabrao je predsjednika Senata i bivšeg premijera Kasim-Žomаrta Tokajeva.
Stara elita i nakon te promjene nastavila je poslovati i vladati, ali to ne znači da je ona bila homogena i jedinstvena u svojim stavovima. Nazarbajev je zadržao dio političke moći, vjerojatno kako bi zaštitio sebe i svoju obitelj od bilo kakve osvete i zadržao stečene privilegije, ali zbog toga novi predsjednik nije mogao postati neovisan vladar s vlastitom strukturom političke moći, što mu očito nije bilo po volji. To je ukazivalo na to da je nakon 2019. došlo do promjene unutar režima, ali ne i do promjene režima. Bitna promjena nastupila je tek s ovim prosvjedima u kojima se Tokajev pokazao makijavelistički vještim. S jedne strane, oni su ukazali na ranjivost njegove vlasti te je zbog toga bio vrlo brutalan u namjeri da građani i elita i dalje ostanu dva odvojena entiteta. Prosvjednike je nazvao banditima i teroristima obučenim izvana i tako pokušao stvoriti dojam da za prosvjede nije krivo stanje u državi, nego izvanjski elementi koji je pokušavaju destabilizirati. S druge strane, on je još tijekom prosvjeda iskoristio izvanredno stanje u zemlji da bi učvrstio svoj položaj i moć te se počeo rješavati Nazarbajevljeve stare garde: „prihvatio je ostavku“ Nazarbajeva s mjesta predsjednika Vijeća sigurnosti Kazahstana, uhitio je bivšeg Nazarbajevljevog premijera i dosadašnjeg šefa Odbora za nacionalnu sigurnost Karima Masimova pod optužbom za pokušaj svrgavanja vlasti, a zatim su počeli padati i neki drugi članovi sigurnosnih službi. Vrlo brzo udario je na samo srce bivšeg režima, na obitelj Nazarbajev. U danima do završetka ovog teksta 19. siječnja, neizravno je u javnom obraćanju kritizirao bivšeg predsjednika tako što je osudio pojavu unosnih poslova i bogataša za vrijeme njegove vlasti, smijenio je svu trojicu Nazarbajevljevih zetova iz uprava velikih kompanija te njegovog nećaka kao zamjenika predsjednika Odbora za nacionalnu sigurnost. U obraćanju javnosti 18. siječnja, Nazarbajev je negirao da postoje ikakve nesuglasice između njega i predsjednika te je najavio da će Tokajev postati novi čelnik Nur Otana. Iako do završetka ovog teksta očito još nisu izvršene sve promjene, već se sad čini se da je najveći dobitnik ovih prosvjeda postao Tokajev, a da se ruše moć i utjecaj bivšeg predsjednika i njegovih pristaša.
Razlog zašto se kazahstanski režim mijenja na ovakav leži u prirodi autoritarnog režima. Dok se demokratski režim konsolidira putem institucija te formalnih i neformalnih pravila koji su dugotrajniji od trenutnih nositelja vlasti, autoritarni režim temelji se na neformalnim strukturama moći te pojedincima i skupinama koje ih stvaraju za sebe. Da bi se stvorila baza autoritarnog režima u tom dijelu svijeta, potrebno se osloniti na društvene slojeve koji potječu još iz predsovjetskog razdoblja. To su klanovi, horde te obiteljske veze koji utječu na to tko će doći na vlast i gdje će graditi bazu svoj podrške. Uz to, suvremeni autokratski režimi ne temelje se na obvezujućoj ideologiji i parareligiji koja veliča državnog vođu. Dok su za vrijeme Staljinove represije ljudi bili strijeljani i pritom vikali „Živio Staljin!“, danas članovi režima ponajprije traže svoj osobni interes da bi sudjelovali u njemu, bez ikakve vjere u nadnaravnog vođu i povijesne zakone. Zbog toga, režim deklaratorno osuđuje korupciju, ali mu je ona i neophodna kao instrument kojim zadovoljava interese svojih pristaša i samim time dobiva njihovu podršku. No, u tome leži „kvaka 22“ za stabilnost režima. Ako korupcija i jest dio njegovog temelja, ona istodobno koči gospodarski razvoj i rast životnog standarda te zbog toga buja nezadovoljstvo među stanovništvom. Unatoč tome što autoritarni režim to pokušava prevenirati time što potiče političku neaktivnost stanovništva, on ne može očekivati njihovu trajniju podršku ako socijalna isključenost i osjećaj nepravde postanu prejaki. Stabilnost režima je stoga samo privremena te je potrebno pronaći novi balans kako bi se ona ponovno uspostavila ili će doći do njegovog pada. Tokajev je, prema tome, ranjiv ne samo sada, nego će to biti i u budućnosti ako ne promijeni postojeću politiku i ne da određene ustupke stanovništvu. Ali da bi do promjene došlo, ona isto tako ne smije biti preskupa za njega i elitu što znači i to da još uvijek neće biti uspostavljen demokratski režim niti će korupcija biti bitno smanjena. Prokletstvo autokracija jest u tome što su one inherentno nekonsolidirane. Prokletstvo demokracija jest u tome što ih je teško uspostaviti.
