Strah je konstanta ruske vanjske politike. Počevši od saveza s Francuskom i Britanijom prije Prvog svjetskog rata zbog bojazni od Njemačke i Austro-Ugarske, preko iskustva sa stranim vojnim intervencijama na svom tlu tijekom građanskog rata, do sovjetskog podčinjavanja Istočne Europe poslije Drugog svjetskog rata kako bi služila kao tampon-zona prema Zapadu, Kremlj se nikad nije riješio straha za rusku nacionalnu sigurnost od ugroze koja bi potjecala sa od tamo. Čak i približavanje Jeljcinove Rusije zapadnim zemljama nakon raspada SSSR-a bilo je kratkotrajno jer su kreatori ruske vanjske politike ubrzo prema njima zauzeli oprezan stav. To se pojačalo u Putinovo doba. Strah je dobio dodatnu dimenziju.
Nakon kaosa iz 1990-ih u kojemu je Rusija umnogome sličila propaloj državi, Putin je obećao promjene. Državne službe trebale su bolje funkcionirati, u zemlji je trebala biti uspostavljena „diktatura prava“, a odnosi između centra i federalnih jedinica trebali su se redefinirati i tako izbjeći dezintegracija Rusije. No, obećanja su bila jedno, a politička praksa drugo. Iako je dio promjena ostvaren, Putin je počeo jačati i svoju političku moć te je umjesto daljnje demokratizacije zemlje provodio njezinu ponovnu autokratizaciju.
Osim otpora u Rusiji, to je nailazilo na kritike zapadnih medija i zapadnih vlada. Rusija i Zapad ponovno su se počeli sve više idejno razilaziti. Osim „tvrde moći“ i „meka moć“ Zapada postala je opasna. Percipirana prijetnja ruskoj nacionalnoj sigurnosti postala je prijetnja protiv samog režima. Ta opasnost nije postojala tijekom sovjetskog razdoblja kada su boljševici čvrsto kontrolirali vlast i nijedna strana sila nije mogla utjecati na unutarnje prilike. Ali u suvremeno doba, otvaranje Rusije prema svijetu i puno veća dostupnost informacija građanima učinili su ruske vlasti ranjivijima na ideje koje dolaze izvana. Trebalo je stoga pojačati kontrolu nad zemljom i spriječiti vanjski utjecaj, a za to su postojala dva načina. Jedan je bio povećanje represije protiv političkih protivnika, daljnje suzbijanje slobode medija i zakonsko označavanje nevladinih organizacija financiranih izvana kao „stranih agenata“. Drugi način bio je da se zapadni utjecaj odbaci što dalje od ruskih granica. Da bi se to učinilo, trebalo je od postsovjetskog prostora stvoriti novu tampon-zonu prema Zapadu u kojem će Rusija de facto ograničiti suverenitet država koje ga čine.
Širenje utjecaja i kontrole po „bliskom inozemstvu“ Putin je ponajprije pokušao ostvariti preko regionalnih organizacija, od kojih su neke osnovane još u Jeljcinovom razdoblju. Zajednica neovisnih država (ZND), Organizacija Sporazuma o kolektivnoj sigurnosti (OSKS), Euroazijska ekonomska unija (EEU) i dr., kremaljski su pokušaji da vežu postsovjetske zemlje uz Rusiju. Jedan dio tih država pristao je na to zbog nužde da surađuju s Rusijom, a drugi zbog sličnih strahova koje njihove vlasti dijele s Kremljom.
U prvom slučaju, Armenija, Tadžikistan i Kirgistan imaju ruske vojne baze na svom teritoriju jer im one povećavaju sigurnost u odnosu prema nesigurnom susjedstvu, a zemlje poput Kazahstana moraju pristati na blisku suradnju s Rusijom ako žele imati fizički kontakt s vanjskim svijetom. U drugom slučaju, većina tih država su nedemokratske pa njihovi režimi kao i Kremlj nastoje što više ograničiti zapadni utjecaj kako bi se spriječilo širenje demokratskih ideja i ojačao politički pluralizam u njihovim zemljama. Ako imaju Putina za saveznika, koji im ni najmanje ne prigovara zbog stanja političkih prava i građanskih sloboda, njihovi režimi će također biti sigurniji iznutra i moći će računati na rusku potporu u slučaju pobune. Kada je, primjerice, početkom 2022. izbila pobuna u Kazahstanu, snage OSKS-a priskočile su u pomoć predsjedniku Tokajevu. Nakon što su 2020. izbili prosvjedi protiv bjeloruskog predsjednika Lukašenka, on je dobio presudnu podršku od Putina koja mu je spasila vlast. Svaka vijest koja je nakon toga dolazila o sve čvršćem povezivanju tih dviju država zapravo je bila vijest o sve čvršćem povezivanju dvaju režima, u kojem je Putin principal, a Lukašenka njegov agent.
Dugoročno je oblik savezništva koji se temelji na nuždi ili interesima trenutnih vlasti, a ne na dugoročnim interesima država problematičan jer se vlasti i režimi mijenjaju, a države ostaju. Dogodi li se promjena i nove se vlasti okrenu prema suradnji sa Zapadom, Rusija to vidi kao opasnost pa država saveznica može postati neprijateljica. To se sada najbolje vidi u slučaju Ukrajine čije su vlasti u većini razdoblja od 1991. do 2014. blisko surađivale s Rusijom i vodile prorusku politiku. Ukrajina je u postsovjetskom prostoru za Rusiju bila ono što je Indija nekad bila za Britaniju: dragulj u njezinom imperiju. Etničke, kulturne, gospodarske i sigurnosne veze snažno su vezivale dvije zemlje. Otprilike šestina stanovništva Ukrajine izjašnjavala se kao etnički Rusi, a mnogi etnički Ukrajinci koristili su ruski u svojoj svakodnevnoj komunikaciji. Glavni plinovodi kojima se izvozio ruski plin na bogato europsko tržište prolazili su preko Ukrajine, ukrajinska vojna industrija bila je važna za opskrbu ruskih oružanih snaga, a ratna luka Sevastopolj bila je sjedište ruske Crnomorske flote.
Prva crvena krpa za Kremlj pojavila se nakon Narančaste revolucije i izbora 2004. nakon kojih je prozapadni političar Viktor Juščenko postao novi ukrajinski predsjednik. Razdoblje zategnutih odnosa, najpoznatije kod nas po plinskim krizama 2006. i 2009., završilo se nakon izbora proruskog političara Viktora Janukoviča za ukrajinskog predsjednika 2012. Taj je izbor ponovno ojačao suradnju između dviju zemalja, ali ona je trajala samo dvije godine. Razvoj događaja nakon pada Janukoviča početkom 2014., Kremlj je shvatio kao ponovno jačanje zapadnog utjecaja u zemlji. Tada je došlo do šizme između Rusije i Ukrajine koja još uvijek traje. Potonja je bila kažnjena aneksijom Krima i ruskim podupiranjem secesionističke pobune u Donbasu, a onda od veljače 2022. i općim vojnim napadom.
Rat je bio znak okolnim zemljama da će širenje zapadnog utjecaja i odustajanje od suradnje s Rusijom biti kažnjeno primjenom „tvrde moći“, te one sada strahuju da bi se to moglo dogoditi i njima. Brojna ruska manjina, koja još iz carskog i sovjetskog razdoblja živi u nekima od njih, može postati razlog Rusiji da se umiješa u njihove unutarnje prilike. Poslije Ukrajine, takva opasnost najviše prijeti Kazahstanu čiji je sjeverni dio naseljen etničkim Rusima među kojima postoji jak secesionistički osjećaj. Zbog toga svaki slučaj secesije u postsovjetskom prostoru nailazi na otpor kazahstanskih vlasti kojima prijeti isto u vlastitoj zemlji. Na Ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu u lipnju 2022. predsjednik Tokajev se javno i pred Putinom usprotivio priznanju odmetnutih regija u Donbasu kao samostalnih država. To je objasnio time da bi mnoga druga područja mogla proglasiti svoju neovisnost te bi svijet tada bio rascjepkan na 500-600 država. Ako bi Putin nastavio s politikom kojom nastoji pripojiti dio teritorija susjednih zemalja ne igraju li one po njegovim vanjskopolitičkim planovima, ta opasnost prijeti i Kazahstanu. I premda su odnosi nakon te Tokajevljove izjave naizgled ostali dobri, Rusija je počela opstruirati izvoz kazahstanske nafte na svjetsko tržište koji se većinom odvija preko ruskih naftovoda i luka, a Kazahstan je zabranio transport ruskog ugljena.
Drugi način na koji se Rusija miješa u unutarnje odnose u svom bliskom inozemstvu jest uplitanje u secesionističke ratove. Osim ukrajinskog rata koji izravno vodi, Rusija je posrednim putem umiješana u sve „zamrznute“ sukobe na postsovjetskom prostoru koje drugi vode: u njima ima svoje oružane snage, onemogućava državne vlasti da reintegriraju odmetnute pokrajine i sudjeluje kao glavna posrednica u pregovorima. Ona pritom ne nastupa kao nepristrani medijator, nego kao aktivni sudionik sukoba čiju volju sukobljene strane moraju poštovati ne žele li da se ona okrene protiv njih ili ih napusti. Tako ruske mirovne snage u Pridnjestrovlju omogućavaju da odmetnuta regija de facto postoji kao država unatoč težnji moldavskih vlasti da ponovo uspostave kontrolu nad njom. Zategnuti rusko-gruzijski odnosi i pokušaj predsjednika Sakašvilija da Gruziju približi Zapadu rezultirali su ratom 2008. i ruskim priznanjem odmetnutih gruzijskih pokrajina kao samostalnih država. Rusko savezništvo s Armenijom otežava Azerbajdžanu da vrati kontrolu nad cijelom odmetnutom regijom Nagorno Karabah, ali pokušaj armenskog premijera Pašinjana da se udalji od Rusije rezultirao je time da je Kremlj bio prilično hladan u pružanju podrške Armeniji tijekom njezinog ponovnog rata s Azerbajdžanom u jesen 2020.
Kremlj s takvom politikom uspijeva održati fizičko rastojanje od Zapada, ali zbog agresivne vanjske politike kojom se režim pokušava učvrstiti te ukloniti izvanjsku i unutarnju opasnost po sebe, ta borba pojačava opasnost za rusku nacionalnu sigurnost umjesto da je smanjuje. Ne samo da se povećava jaz između Rusije i Zapada, nego oslanjanje Kremlja na primjenu tvrde moći nad susjednim zemljama kako bi ih Rusija držala pod svojom kontrolom čini te zemlje tek prigodnim suradnicama, a ne istinskim saveznicama. Ruski postupci jačaju strah susjednih zemalja od Rusije, čine suradnju među njima nestabilnom i smanjuju rusku meku moć nad njima.
Zbog Putinovog straha za vlastiti opstanak, međunarodni položaj i sigurnost Rusije sve više se pogoršavaju. Potreban je radikalni zaokret u ruskoj vanjskoj politici kako bi se to zaustavilo. Jedan od načina da se to učini jest da nestane strah Kremlja od zapadnih zemalja. To bi se dogodilo ako bi Rusija nastavila s demokratizacijom koju je Putin zaustavio. Time bi se dvije strane idejno približile jer teorija o demokratskom miru jasno tvrdi: demokratske države međusobno ne ratuju. Kremlj više ne bi strahovao od širenja demokratskih ideja u svojoj zemlji, a postsovjetski prostor više ne bi trebao služiti kao tampon-zona koja razdvaja Rusiju od Zapada. Time bi nestala i potreba za primjenom tvrde moći u tom prostoru kada neka zemlja pokaže interes za okretanje prema suradnji sa zapadnim zemljama pa bi i sadašnji rat protiv Ukrajine za Kremlj bio nepotreban.
