Nacija kao društvenost? Prema nacionalnom blagostanju onkraj etničkog i građanskog nacionalizma

Teorije nacionalizma i bogatstvo naroda
30. travnja 2021.
Piše: 
Stevo Đurašković
Docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

U nedavnom intervjuu koji je dao Globusu povodom izlaska svoje knjige Transition to Nowhere (Tranzicija unigdje), filozof Boris Buden ocijenio je post-jugoslavenske etničke nacionalizme kao one koji su „uništili društvenu supstancu nacije“ te je ostavile kao „praznu identitetsku ljusku bez ikakvog društvenog sadržaja“. Istovremeno se referirao na društvenu supstancu nacije istaknuvši kako su nekada „karakterizacije kao 'austrijski filozof”, 'američka glumica', 'češki pivopija' itd., služile jednostavnoj geopolitičkoj, odnosno kulturnoj orijentaciji u svijetu. Garantirale su kakvu-takvu usporedivost razlika i njihovu relativnu ravnopravnost. Tko je spominjao nacionalnu pripadnost, uvijek je pod njom podrazumijevao i nekakvo društvo.“

Premda Buden u intervjuu nije precizno razrađivao pojam „društvene supstance nacije“, već ga je suprotstavio „dogmi da su Hrvati samo oni koji su rođeni od oca Hrvata katolika i od majke Hrvatice katolkinje, dakle logika krvi i tla na kojoj je uspostavljena suvremena hrvatska država“, možda je i nenamjerno otvorio mogućnost nove konceptualizacije nacije izvan dihotomije građansko-etničko.

Iako se posljednjih dvadesetak godina u studijama nacionalizma većinom napustila oštra dihotomija građansko-etničko putem dokazivanja kako i ideal-tipovi građanskih nacija, poput francuske i američke, nisu lišeni etno-kulturne komponente, ta je dihotomija još uvijek čvrsto ukorijenjena u društvenim znanostima i široj intelektualnoj javnosti. Međutim, u ovom bih osvrtu pokušao ukratko argumentirati kako nacija uz građansku i etnokulturnu komponentu može posjedovati i kategoriju društvenosti. Nju ću odrediti kao s jedne strane nužnu za postojanje nacije, budući da uključuje pojam solidarnosti bez koje ne može postojati niti jedna zajednica, a s druge strane ću je odrediti kao pojam koji može pomiriti kolektivni etno-kulturni identitet s liberalno-demokratskim političkim uređenjem.

Temeljna odrednica građanskog nacionalizma jest da su članovi neke političke zajednice u osnovi jednaki bez obzira na partikularne etno-kulturne identitete, a nacionalna država prostor ostvarenja slobode pojedinaca koji čine naciju. Koncept građanskog nacionalizma „unaprijeđen“ je 1980-ih godina konceptom ustavnog patriotizma, kojeg je u političku znanost i europsku javnost uveo Jürgen Habermas. Iako se koncept od tada do danas značajno razvio, on u osnovi podrazumijeva ideju kako pripadnost određenoj političkoj zajednici treba biti formirana na vezanosti uz norme, vrijednosti i procedure liberalne demokracije. Međutim, nejasno je kako se iz građanskog nacionalizma i ustavnog patriotizma razvija osjećaj solidarnosti članova nacije, koji je pretpostavka postojanja kolektivnog identiteta. I najpoznatiji teoretičar ustavnog patriotizma Jan Werner Müller priznaje kako je pojam deficitan za konstituiranje socijalne integracije i solidarnosti, te stoga naglašava kako se implementacija ustavnog patriotizma treba prilagoditi kontekstu svake zemlje.

Ako uzmemo u obzir gore navedena ograničenja građanskog pojma nacije, čini se da je etno-kulturna komponenta nužna za stvaranje osjećaja zajednice. Međutim, postavlja se pitanje stvara li etno-kulturna komponenta osjećaj solidarnosti? Konstitutivnim elementima kulture drže se društvene forme kao što su jezik, mitovi, tradicija, obredi, običaji. Više teoretičara nacije, od kojih je svakako najpoznatiji Anthony Smith, istaknuli su mitove (o slavnoj prošlosti nacije, o nacionalnoj samosvojnosti…) kao politički nužne nositelje integracije zajednice, te osnove za društvenu koheziju i političko djelovanje u modernim društvima unutar teritorija označenog kao domovina. Međutim, postavlja se pitanje kako npr. mit o tisućljetnoj zapadnoj uljudbi i predziđu kršćanstva stvara solidarnost pripadnika nacije za postizanje njezina blagostanja (za npr. određivanje strategije društveno-ekonomskog razvoja neke države), što bi trebao biti jedan od osnovnih ciljeva nacionalne države?

Dotični mitovi mogu stvoriti solidarnost u momentima izvanrednog stanja, primjerice u ratu, jer stvaraju solidarnost zajednice u relaciji ugroze iste od drugog. Osim što je takva solidarnost kratkotrajna, te može biti u sukobu s poretkom liberalne demokracije, mitovi i sjećanja nacije vrlo često – barem u srednjoj i istočnoj Europi – stvaraju mit povijesne žrtve nacije, koja stvara nedemokratski nacionalizam, kako je u svom eseju „Bijeda malih istočnoeuropskih država“ pokazao veliki mađarski povjesničar Istvan Bibo. Stoga se i slavna Renanova definicija nacije kao duhovnog principa gdje „zajedničko posjedovanje bogatog naslijeđa sjećanja“ određuje „današnji pristanak, želju za zajedničkim životom“ ispostavlja promašenom, iako je Renan svojom definicijom pokušao nadići etno-kulturno određenje nacije. Naime, Renan pod bogatim naslijeđem podrazumijeva društveni kapital herojske prošlosti, „činjenice da smo patili, nadali se i uživali zajedno“. Međutim, što je s nacijama koje nemaju herojsku prošlost? Nadalje, Renan osobito naglašava vezu između „osjećaja žrtve koju je čovjek podnio u prošlosti i one koje tek namjerava podnijeti u budućnosti.“ Kako projekcija povijesne žrtve inspirira kolektivno djelovanje najbolje je vidljivo na primjeru nacističke Njemačke, gdje su mitovi slavne teutonske prošlosti i patnje nacije pod židovskim i masonskim kapitalom, te nepravednim posljedicama versajskog mira, doveli do kolektivnog napora Njemačke nacije u stvaranju Volksgemeinschafta i Volksstaata koji je toj istoj narodnoj zajednici trebao donijeti blagostanje. Uz kakve posljedice za čovječanstvo, pa na kraju i za samu njemačku naciju, ne treba spominjati.

Svi pobrojani nedostaci građanskog i etničkog poimanja nacije vraćaju nas nazad na početak teksta, na društvenu komponentu pojma nacije, koja bi se mogla definirati kao djelovanje pripadnika zajednice na ostvarenju blagostanja, koje postaje dijelom njihova identiteta. Opet se možemo vratiti na primjer Njemačke: činjenica da njemačka industrijska proizvodnja u svijetu ima image jedne od najkvalitetnijih može potaknuti nacionalni ponos i Nijemaca i građana Njemačke. Umjesto naracija o tisućljećima, ponosni ste na Siemens, Bosch, blagostanje i socijalnu državu koja proizlazi iz Siemensa i Boscha… Dotična kolektivna postignuća djelo su napora cijelog društva te se ne referiraju na stvarne i navodne povijesne nepravde, ili na mitove o odabranosti. Čak i kada imaju neka uporišta u povijesti, poput francuskog mita zemlje-domovine nacije i slobode, ili britanskog kao svjetske nositeljice progresa industrijske revolucije, kakav odgovor oni daju na današnjicu? Hoće li se problemi britanskog gospodarstva riješiti isticanjem mita ili sadašnjim stvaranjem projekta zajedničkog djelovanja nacije? Uz to, mogu biti opasni i u konačnici destruktivni jer stvaraju osjećaj superiornosti, karakterističan za imperijalne identitete velikih nacija.

Zaključno, ovaj komentar ne negira građansku i etničku komponentu nacije, već ističe kako se na središnji koncept nacije kao društvenosti mogu vezati građanska i etnička komponenta nacije: građanska u smislu vezanosti uz norme, vrijednosti i procedure liberalne demokracije, a etnička u smislu da naciju kao društvenost izgrađuju pojedinci koji dijele zajednički jezik i kulturne obrasce svakodnevnog života. Pri čemu je dio etničke komponente i prošlost, društveno sjećanje, ali kao kultiviranje demokratske povijesne kulture koja se mora suočiti s tamnim stranama prošlosti kako se one ne bi ponovile u budućnosti.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb

email: anali@fpzg.hr
SCImago Journal & Country Rank
Anali Hrvatskog politološkog društva ℗ 2024 Sva prava pridržana
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram