(Ne)naučene lekcije

Nedavno održani parlamentarni izbori potaknuli su u hrvatskoj stručnoj javnosti analize i rasprave o brojnim pitanjima vezanima uz izborne procese i ishode. U ovom tekstu usredotočiti ću se na dva takva pitanja. Prvo od njih vezano je uz odaziv građana na izbore. Naime, u stručnim raspravama koje su se odvijale prije izbora, pojedini analitičari, uključujući i ovog autora, isticali su kako veći odaziv građana na izbore povećava šanse opozicije da „sruši“ HDZ, to jest da pobijedi na izborima. Dio analitičara tvrdio je, pak, da odaziv građana nije presudan za rezultate izbora. Što o toj temi možemo reći nakon održanih izbora?

Usredotočit ću se na odaziv u deset izbornih jedinica i na usporedbu s rezultatima iz 2020. godine. Izborima prije četiri godine pristupilo je 1 677 906 birača, od ukupno 3 643 765 birača s pravom glasa, što znači da je izborima pristupilo 46,1 posto birača. Rezultati su, gledano iz demokratske perspektive, puno bolji na netom održanim izborima, kojima je, od ukupno 3 482 150 birača, pristupilo 2 140 824 birača, što znači da odaziv bio 61,5 posto. Drugim riječima, nedavno održanim izborima pristupilo je 462 918 birača više nego onim održanim prije četiri godine, što svakako predstavlja značajan napredak. Prije nego što se posvetim pitanju mogućeg utjecaja na izborne rezultate, potrebno se osvrnuti na još dvije teme vezane uz odaziv.

Prvo, spomenuti odaziv od 61,5 posto izazvao je u Hrvatskoj gotovo pa jednodušno oduševljenje, što je možda i razumljivo ukoliko ga se usporedi s odazivom iz 2020. godine. Međutim, nešto širi pogled, na druge države članice Europske unije, sugerira da nemamo baš toliko razloga za samozadovoljstvo. Primjerice, na parlamentarnim izborima održanim u Poljskoj u studenom 2023. godine, koji su označeni kao ključni za liberalno-demokratsku perspektivu te države, odaziv je bio čak 74 posto, pri čemu je to bio veliki skok u odnosu na odaziv od 61,7 posto na izborima održanim 2019. godine. Pritom je najveći broj tih „novih“ birača svoj glas dao opozicijskim strankama što je omogućilo smjenu vlasti, to jest kraj osmogodišnje vladavine desno populističke stranke Pravo i pravda.

Drugo, jedini važan politički akter koji je javno izrazio nezadovoljstvo s porastom odaziva građana na izbore je dugogodišnji predsjednik hrvatske vlade i predsjednik najsnažnije političke stranke, Andrej Plenković. U kakofoniji mogućih scenarija o formiranju nove parlamentarne većine, u javnosti je nedovoljno tematizirana Plenkovićeva izjava koja je, iz perspektive demokratske političke kulture, duboko problematična. Objašnjavajući rezultate izbora, Plenković navodi kako bi da je na izbore izašlo manje birača HDZ imao 66 mandata i već formiranu parlamentarnu većinu i vladu, čime javnosti implicitno poručuje da bi mu bilo draže da je odaziv na izbore bio manji. Stranački interesi ispred političkog sudjelovanja građana – ružna je to poruka, zbog koje bi se Plenković trebao što prije ispričati.

Plenković, dakle, smatra da je odaziv birača utjecao na rezultate izbora i onemogućio HDZ u brzom sastavljanju nove većine. S druge strane, u javnosti su se počeli pojavljivati i komentari kako su izbori od 17. travnja razbili mit prema kojemu HDZ ne može pobijediti kada je izlaznost birača na izbore visoka. Ukoliko se umjesto parlamentarnih mandata usredotočimo na broj birača, onda je ukupan odaziv 2024. godine bio 27,6 posto veći nego na izborima 2020. godine. Kako se taj veći postotak raspodijelio po strankama, to jest po njihovim koalicijama? Jedan mogući smjer analize prikazan je u tablici.

Rezultati, po mom sudu, sugeriraju da viši odaziv birača na izbore ipak bolje odgovara opozicijskim političkim opcijama. Tako je Možemo! svoj rezultat poboljšao za čak 65,8, Most za 39,4, a SDP za 29,9 posto, dok je povećanje u slučaju HDZ-a bilo manje i iznosilo 15,7 posto. Dodatno, u posljednjem stupcu prikazan je postotni udio svake od stranaka u ukupnom povećanju broja birača. Primjerice, HDZ je povećanju pridonio s ukupno 94 711 „novih“ birača, što je, ako znamo da je ukupan broj „novih“ birača 462 918, postotni udio od 20,5 posto. I takav izračun jasno sugerira da je viši odaziv pogodovao opozicijskim strankama.

Dakle, od ukupnog broja „novih“ birača 20,5 posto je dalo glas HDZ-u, čak 58 posto nekoj od četiri glavne opozicijske stranke, dok je 21,5 posto glasovalo za neke od ostalih političkih opcija. Svi ti podaci jasno sugeriraju da viši odaziv na izbore odgovara opoziciji, a ide na štetu HDZ-a, što je lekcija koju opozicijske stranke trebaju naučiti. Osim što trebaju intenzivno raditi na mobilizaciji dodatnog broja birača, možda je vrijeme da počnu razmišljati i o reformama koje bi mogle zajednički zagovarati, a koje bi išle u smjeru demokratizacije hrvatskog političkog sustava, u smislu stvaranja preduvjeta za još viši odaziv birača. Pritom te reforme mogu uključivati uvođenje elektroničkog i dopisnog glasovanja, spuštanje dobne granice za stjecanje aktivnih političkih prava na 16 godina ili uvođenje obaveznog glasovanja.  

Očito je, međutim, da povećani odaziv nije doveo do jasnog „rušenja“ HDZ-a, pri čemu su razlozi za takav ishod višestruki. Jedan od njih zasigurno je činjenica da je HDZ, u smislu organizacijskih i mobilizacijskih kapaciteta, daleko najsnažnija hrvatska politička stranka. O tome svjedoči činjenica da su, nakon osam godina vlasti, uz sve korupcijske skandale u koje su neki vodeći članovi stranke bili uključeni, uspjeli mobilizirati, u odnosu na izbore prije četiri godine, gotovo 100 000 novih birača, što je vrlo respektabilan rezultat. Jedan od razloga zbog kojih je HDZ uspio zadržati status, bar relativnog, pobjednika, odnosi se na drugo pitanje koje želim tematizirati, a to su koalicijske strategije opozicijskih stranaka, pri čemu se u ovom radu usredotočujem na stranke ljevice.

Dvije glavne stranke ljevice, SDP i Možemo!, odlučile su na izborima nastupiti odvojeno, nakon što su pregovori o zajedničkom izlasku u pojedinim izbornim jedinicama završili neuspješno. Pokazalo se da je takva odluka, o zasebnom izlasku na izbore, nenaučena  lekcija s izbora 2020. godine, jer su analize nakon tih izbora pokazale da bi zajedničkim nastupom SDP i Možemo! tada ostvarili pet mandata više. Na tim izborima SDP je sa svojim koalicijskim partnerima osvojio 41, a Možemo! 7 mandata. Pod pretpostavkom da njihova koalicija ne bi imala niti pozitivne niti negativne učinke na odluke birača, u slučaju zajedničkog nastupa osvojila bi 53 mandata, pri čemu bi dodatne mandate osvojila u prvoj, trećoj, četvrtoj, šestoj i desetoj izbornoj jedinici. Navedeni mandati bili bi osvojeni na račun HDZ-a (2), DP-a (1), koalicije okupljene oko stranke Centar (1) i Narodne stranke – Reformista (1). HDZ bi u tom slučaju osvojio 61, odnosno 64 mandata, pa se može tvrditi da to ne bi imalo većeg utjecaja na formiranje parlamentarne većine i vlade.

Međutim, situacija nakon nedavno održanih izbora još dramatičnije potvrđuje potrebu zajedničkog nastupa glavnih lijevih stranaka na parlamentarnim izborima. Naime, u slučaju da su zajedno nastupili na izborima SDP i Možemo! ostvarili bi šest mandata više, odnosno 58 umjesto 52 koliko su ostvarili zasebnim izlaskom. Dodatne mandate ostvarili bi u prvoj, drugoj, četvrtoj, osmoj, devetoj i desetoj jedinici, pri čemu bi tri mandata „oduzeli“ HDZ-u, a tri DP-u. Ukupan rezultat bio bi, bar što se tiče deset izbornih jedinica, bitno drugačiji. U tom slučaju SDP i Možemo imali bi 58 mandata, a HDZ 55, što bi i puno bolje odražavalo činjenicu da su SDP i Možemo! zajedno ukupno ostvarili oko nešto više od 30 000 glasova od HDZ-a. U slučaju takvog, zajedničkog nastupa na izborima, viši odaziv birača došao bi do punog izražaja.

Naravno, ovakvome načinu izračuna može se uputiti i jedan prigovor, koji smo u predizbornom razdoblju kontinuirano slušali, ponajprije od čelnika stranke Možemo!. Prema njihovim procjenama, zajednički izlazak na izbore sa SDP-om „otjerao“ bi dio birača koji inače glasuju za Možemo! od glasovanja za tu koaliciju, pa je veliko pitanje kakav bi bio konačan rezultat. O tome bi li učinci stvaranja takve koalicije bili pozitivni, negativni ili, kao što pretpostavlja ovdje predstavljeni izračun, neutralni, vjerojatno će se još raspravljati. Međutim, lekcija nedavno održanih izbora, kao i onih 2020. godine, je da glavne stranke ljevice, ukoliko žele smijeniti HDZ, trebaju zajednički nastupiti na izborima. To je lekcija koju prije svih treba proučiti stranka Možemo! i pritom se moraju odlučiti je li im važnije pred svojim biračima očuvati ideološku čistoću stranke ili je glavni cilj ipak „rušenje“ HDZ-a i osvajanje vlasti.

Svi korišteni podaci preuzeti su sa službenih stranica Državnog izbornog povjerenstva: www.izbori.hr. Zahvaljujem kolegi Goranu Čularu na sugestijama oko načine obrade podataka.  Interpretacija podataka isključiva je odgovornost autora.