Ovaj tekst je odgovor marksističkog povjesničara iz Srbije na upit kolege iz Turske u kojem ga je zamolio da mu prenese svoje dojmove trenutnih antivladinih prosvjeda u Srbiji te širih implikacija ovog pokreta. S obzirom na to da su i autor i njegov izvorni sugovornik marksisti, što znači da je njihov primarni politički cilj globalna socijalistička ekonomija, njihov se horizont očekivanja može značajno razlikovati od većine prosvjednika i prosvjednica na terenu. Ipak, smatrali smo da su izneseni argumenti zanimljivi i da zaslužuju objavljivanje.
Moje mišljenje je da su prosvjedi započeli iz dobrih razloga i neću uopće plakati ako Vučić padne, ali nakon njega neće uslijediti velika promjena. Možda iz sasvim parohijalne srpske perspektive stvari mogu biti malo bolje ako Vučić padne, ali to je veliko možda. U svjetsko-historijskom smislu, koji me zanima i koji je orijentiran prema ukidanju klasnog društva, ovom prosvjednom pokretu nedostaje organizacijskog i političkog znanja da proizvede išta osim neke klice koja bi se mogla razviti u relevantnu klasnu politiku. Nadam se da pritom nisam previše optimističan.
Počelo je, kao što je poznato, padom dijela fasade na željezničkoj stanici u Novom Sadu, pri čemu je ubijeno petnaest ljudi. Potom se razvilo u standardni "antikorupcijski" prosvjed kakav se u Srbiji događa barem jednom godišnje u zadnjih deset godina na temelju anti-politike i nejasne predpolitičke ideje: "Vučić – loše." Nisam očekivao da će išta biti od toga i smatrao sam da će se raspasti nakon mjesec dana repetitivnih protestnih šetnji bez kraja, kao što se dosad dogodilo sa svakim prosvjedom. Međutim, sada smatram da postoji potencijal da se Vučića zaista skine s vlasti, i to zbog nekoliko faktora.
Jedan je taj da su studenti reagirali blokadom sveučilišta. Među poginulima na željezničkoj stanici bilo je i nekoliko studenata. Kao česti putnici, čini mi se, studenti su bili posebno emocionalno pogođeni i doživjeli ovu tragediju veoma osobno. Brojni mladi ljudi, uključujući i mene, tako su to doživjeli. S obzirom na to da je ovo druga najprometnija željeznička stanica u zemlji, na de facto jedinoj funkcionalnoj pruzi u Srbiji, mnogo je koristimo. Vučićeva stranka, koja je obično mirne glave kod ovakvih stvari, počela je reagirati veoma mahnito. To uključuje već prokušanu praksu zabijanja automobila u prosvjednike. Daljnja je eskalacija dovela do ozbiljnih ozljeda nekoliko studenata u naletima automobila kojima su upravljale osobe očito povezane s vladajućom strankom. Naravno, ovo im se obilo o glavu i samo je povećalo broj prosvjednika. Osim toga, studentima su se nedavno pridružili brojni inače plahi sindikati. To uključuje učitelje, vozače u javnom prijevozu, čak i uredske radnike u privatnom sektoru. Svi su pogođeni povećanim troškovima života posljednjih godina, tako da je i to plodno tlo za nezadovoljstvo. Vlast odgovara sve jačom represijom, što je po meni ozbiljan znak da gube kontrolu nad situacijom. Čak su počeli raditi i bizarne stvari poput hapšenja nasumičnih Hrvata u Beogradu kako bi mediji pod kontrolom vlasti mogli tvrditi da "hrvatske tajne službe" pokušavaju organizirati puč protiv srpske vlasti.
Neki su lijevi studenti pokušali prisvojiti slogan "generalnog štrajka" iako većina njihovih kolega i ljudi na ulici imaju tek mutnu ideju što to znači. Taj "generalni štrajk" koji se dogodio 24. siječnja bio je definiran od strane organizatora kao "opći građanski neposluh." Nisam siguran što je to trebalo značiti, ali opet, činjenica je da mnogi radnici štrajkaju i da se događaju blokade velikih prometnica u Beogradu i Novom Sadu. Sve to doprinosi daljnjoj destabilizaciji režima. U svakom slučaju, mislim da sada više ljudi ima predodžbu o tome što štrajk znači te da se on više ne ograničava samo na članove sindikata. Naravno, štrajkove koji se događaju na terenu vodi sindikalna birokracija. Ovdje mislim na prave organizirane štrajkove, a ne na demonstrativna otvaranja bolovanja atomiziranih i neorganiziranih pojedinaca.
Strategija većine lijevih grupa jest da interveniraju u prosvjede, što uglavnom znači da dođu na studentske prosvjede. Na kraju krajeva, sve ove grupe se sastoje većinom od studenata i nešto uredskih radnika koji iz raznih razloga ostaju članovi tih organizacija nakon diplome, a potom pokušavaju pronaći ljude koji su politizirani poput njih kako bi mogli proširiti svoju organizaciju s dvanaest ljudi na četrnaest ili petnaest. Samo se nekoliko ljudi uključuje u organiziranje na radnom mjestu, a i među njima ionako nema interesa za političko usmjeravanje organiziranih radnika. Premda ne vrijedi mnogo, treba u njihovu obranu reći da je to češće rezultiralo time da alijeniraju sindikate nego da ih privuku bliže marksističkim idejama.
Većina studenata je podjednako izgubljena kao i šire stanovništvo, tako da ponekad argumentiraju protiv toga da se povećavaju stipendije i protiv besplatnog obrazovanja jer bi to, kako su tvrdili, bilo sebično te da se takvi zahtjevi ne tiču glavnog "antikorupcijskog" motiva prosvjeda. Drugi misle da je glavni cilj studenata da spriječe opoziciju i prozapadne nevladine udruge da se uključe. To bi mogao biti plemeniti cilj kada ne bi dolazio od strane studenata kojima su također isprani mozgovi pa na nacionalistički način misle da su ljudi ljuti jer je Vučić "prodao Kosovo."
Mnogo je radnika u državnim tvrtkama počelo s pravim neposluhom i štrajkovima. To nisu samo učitelji, koji su i prije bili skloni štrajkovima, već primjerice i radnici na državnoj televiziji te državnoj elektroprivredi. To je jedna od zadnjih tvrtki u državnom vlasništvu koju je Vučić pokušavao prodati. Sve ovo signalizira da je ovo veoma loša situacija za njega. Jedino što mu ide u prilog je da, kao i sa svakim prosvjedom dosad, on može računati na otvorenu i multilateralnu podršku SAD-a, Rusije i Kine. Postoje znakovi da gubi kontrolu nad dijelovima policije i vojske, što je naravno i jedino važno. Vidjet ćemo, ali mislim da bi mogao pasti. U svakom slučaju, ovo su prvi prosvjedi u gotovo trinaest godina njegove vlasti za koje se vidi ozbiljna vjerojatnost da njegova stranka bude svrgnuta. Doduše, on ima na svojoj strani nogometne huligane, dilere droge i druge lumpen elemente koji su povezani s tajnom policijom.
Evo mojih previđanja mogućih scenarija.
Prvi scenarij: Vučić ostaje na vlasti. Ljudi postaju demoralizirani, loše organizirana oporba postaje još lošije organizirana nego prije i Srbija postaje autoritarnija nego prije, uglavnom slijedeći turski put u smislu unutarnje i vanjske politike. Do prije godinu dana bilo je potpuno nezamislivo da u Srbiji nekoga uhapse zbog političkih razloga. Sada mi se čini da bi to moglo postati sve češće ako Vučić uspije ostati na vlasti. Podrška koja Vučiću dolazi od SAD-a, Rusije, EU-a i Kine u tom scenariju postaje snažnija, eventualno uključujući nove oblike suradnje među represivnim aparatima. Uostalom sva četiri aktera to sa zadovoljstvom rade već godinama.
Vučićeva vanjska politika, čini mi se, utemeljena je na nadi u Trumpovo udaljavanje od Europe, koje je već i najavio. To bi Srbiji dalo više moći za ponovno pregovaranje o granicama na Balkanu, a to bi se ticalo Bosne i Hercegovine tj. Republike Srpske, Crne Gore i Kosova. Urnebesno mi je da neki zaluđeni nacionalisti misle da je Vučić "izdajica" i ne vide ovo što sam opisao. Oni čak misle da im je najbolja šansa da skinu Vučića iz razloga koje ću uskoro navesti. Doduše, mislim da se i Vučiću također pričinjava jer taj Trumpov gambit možda ima smisla kada je riječ o Rusiji, koja može ići protiv EU-a, sa SAD-om ili bez njega, ali ne i za nevažan i ovisan teritorij kao što je Srbija, koja ne može ići protiv EU-a – niti sa SAD-om, niti bez njega.
Drugi scenarij: Vučić gubi vlast. Činjenica da ga navedena "velika četvorka" podržava je nevažna ako izgubi domaću kontrolu zbog krivog upravljanja i sve nepredvidljivijeg ponašanja (slično kao i Bashar al-Assad). U tom će slučaju nastati kratkotrajno razdoblje kaosa. Dominantna perspektiva prosvjednika, koja se po meni može opisati kao horizontalističko-tehnokratska fantazija "prijelazne vladavine stručnjaka" je naravno glupa i ne bi se mogla dugo održati. Nakon toga bi svu moć prisvojila najbolje organizirana snaga. To znači da ugrubo definirana "proeuropska oporba" preuzima vlast. Dakle, geopolitički rečeno, zemlja bi izgubila manevarski prostor koji je imala i morala bi konačno odabrati stranu, uvodeći sankcije Rusiji i povezujući se bliže s Europskom unijom. Tada bi se nastavio beskonačni ciklus praznih obećanja europskih integracija, vjerojatno bez članstva u NATO-u, jer bi to bilo protuustavno i općenito neprihvatljivo za Srbe. Kina i drugi igrači poput Turske i zaljevskih država koje imaju interes u Srbiji nisu previše zainteresirani za geopolitički smjer Srbije ili za unutarnja pitanja. Konačno, Rusija, unatoč europskim liberalnim i ruskim nacionalističkim fantazijama, nema niti meku moć, niti organizacijsku sposobnost da Srbiju pretvori u nekakvu "prorusku" utvrdu na Balkanu.
Ovdje se je potrebno ograditi pa reći da je taj drugi scenarij ujedno i argument pametnijih nacionalista i raznih "antiimperijalističkih" ljevičara koji zbog toga ne podržavaju prosvjede. S tim se argumentom ne slažem i mislim da se njegovim podržavanjem različiti ljevičari de facto svrstavaju na Vučićevu stranu. Na neki je način pravo čudo da je Vučićev režim uspio održati neutralnost Srbije u posljednje tri godine, što je možda i jedini istinski impresivan uspjeh njegovog politikantstva. Ali, u svakom slučaju, Srbija po niti jednom relevantnom mjerilu nije uistinu nezavisna zemlja. Nije posebno važno uz koju se kapitalističku silu ta nevažna kapitalistička zemlja veže. Ako padne, neka padne. Cijelo to regresivno distopijsko razdoblje od posljednjih tridest i pet godina zaslužuje da bude bačeno na smetlište povijesti, uključujući i Vučićevu vladavinu.
Hoće li na unutarnjem planu biti bolje ako Vučić bude svrgnut? Mislim da je tu jedini legitimni argument onaj kojeg sam čuo od jednog svog inteligentnog liberalnog prijatelja. Glavni je problem, iz liberalne perspektive, taj da se država upušta u nasilje putem paradržavnih struktura i da Vučić zato mora otići. Ako bude svrgnut, takve prakse će vjerojatno prestati i to će sigurno biti jedan od zahtjeva. Dakle, Srbija može dobiti standardniju liberalnu vladavinu prava. Hoće li zemlja time postati manje korumpirana ili bogatija? Sumnjam, sistem nije slomljen, on funckionira točno kako treba u jednoj zavisnoj perifernoj kapitalističkoj zemlji.
Vidim nešto nade u ponovnom uspostavljanju proleterskog klasnog organiziranja na temelju činjenice da su neki važni koncepti, kao što je štrajk, postali vidljivi u mislima opće javnosti po prvi put u nekoliko desetljeća. Nadam se da će drugovi koji se bave stvarnim organiziranjem na terenu, a ne samo okupljanjem čudnih grupa studenata koje se nazivaju "strankama", moći nešto napraviti iz toga. Nadalje, tu je i veoma uspješna akcija bojkotiranja supermarketa u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, motivirana sve višim troškovima života. Razumije se da je to rješenje individualističko i potrošačko, a ne klasno, ali barem pokazuje rastuću svijest o tome da ljudi imaju probleme zbog konkretnih društveno-ekonomskih fenomena, a ne zbog apstraktnih i mutnih koncepata kao što je korupcija.
Na kraju, bilo je i plenuma koji su omiljeni refleksni studentski oblik organiziranja. Zbog niske razine političkog obrazovanja i organizacije među studentima čini se da nitko nije bio svjestan ničega što se dogodilo u posljednjih šezdeset godina. Plenumi se uglavnom bave uobičajenim gubljenjem vremena, direktnom demokracijom i beskonačnim diskusijama koje osiguravaju da svo studentsko odlučivanje traje što je moguće duže, čak i kada je riječ o tako banalnim stvarima poput odluke o tome tko će govoriti s medijima. Pretpostavljam da je to pomoglo Vučiću jer samim svojim postojanjem barem donekle stišće kočnicu studentskom pokretu. No, mislim da je sve što se događa po važnosti desetorostruko nadraslo ovaj primitivni, površni i predpolitički oblik kvaziorganiziranja za hipstere.
