Na internetskim stranicama Anala Hrvatskog politološkog društva nedavno je objavljen tekst "Od pada nadstrešnice do pada režima?" mog dragog kolege Stefana Gužvice (Gužvica, 2025). Iako sam veliki ljubitelj njegovog — široj javnosti, nažalost, nedovoljno poznatog — smisla za humor, smatram da je u rečenom napisu njegova jetka ironija ipak zauzela preveliki udio u analizi društveno-političke situacije u Srbiji u posljednja tri-i-kusur mjeseca. Ovdje ću izložiti nekoliko metodskih problema za koje smatram da od njih Gužvičin rezon pati, ne osporavajući perspektivu političkog cilja iz kojeg je pisao.
Rekao bih da je korijenski problem taj da Gužvica odmah na početku postavlja diskusiju u "svjetsko-historijskom smislu." Htjeli-ne htjeli, da bismo neki proces promatrali i ocjenjivali sa svjetsko-historijskog stanovišta, moramo pretpostaviti ne samo telos svjetske povijesti nego i procesnu putanju od sada do ostvarenja tog telosa. Budući da je ta procesna putanja satkana od neizmjernog niza varijabli, da bismo je pretpostavili moramo barem implicitno odgovoriti na čitav niz pitanja na koja naprosto nemamo odgovore. Silom logike ta metoda vodi nas do zaključka temeljenog na neovjerenim pretpostavkama. Ne kaže uzalud Hegel u Osnovnim crtama filozofije prava da "Minervina sova uzlijeće u sumrak" (Hegel, 1989).
Druga greška koju Gužvica pravi tiče se organizacijskog pitanja i ima tri aspekta koja ću pokazati na njegovom tekstu. Komentirajući organizaciju studenata putem plenuma, on prigovara sljedeće: "[z]bog niske razine političkog obrazovanja i organizacije među studentima čini se da nitko nije bio svjestan ničega što se dogodilo u posljednjih šezdeset godina." U nastavku na prvi prigovor koji sam iznio, ovdje se čini da Gužvica svjetsko-historijsko kretanje konceptualizira kroz linearnu progresiju, kao slijed međusobno ireverzibilno povezanih događaja. To otkriva fundamentalno racionalističku perspektivu, koja sama po sebi nije problematična, no pitanje je da li je primjenjiva na materiji koja je itekako živa, odnosno na historijskom procesu koji se još nije odvio do kraja.
Naprosto, inzistiranje na racionalnom i pojmovnom zanemaruje uvide koji su tom aparatu nedostupni, empiriju koja nije samo racionalna nego je i afektivna. Racionalistička redukcija koju Gužvica provodi bila bi moguća i opravdana da je nad studentski pokret pao sumrak i da je Minervina sova uzletjela. Međutim, dok još traje metaforički studentski dan i dok se logika prosvjeda razvija, njegov pristup zanemaruje bitan konstitutivni element te logike — oslobađanje od straha koje prelazi granice studentske generacije.
Nadalje, Gužvica kaže da se plenumi "uglavnom bave uobičajenim gubljenjem vremena" za što pretpostavlja "da je to pomoglo Vučiću jer samim svojim postojanjem barem donekle stišće kočnicu studentskom pokretu." Tu već radi ozbiljnu grešku u zaključivanju. Ranije u tekstu točno ukazuje da u Srbiji ne postoji organizacijska struktura radničkog pokreta koja bi imala kapacitet artikulacije klasne politike. Tome se može dodati i to da ni tzv. građanska opozicija, a kamoli studenti, nema organizacijsku infrastrukturu koja bi mogla održati pokret živim nakon inicijalne mobilizacije. Stiskanje kočnice, što znamo empirijski iz niza studentskih i radničkih štrajkova u svijetu, tu ima ključnu ulogu da izgradi funkcionalnu organizaciju u pozadini koja omogućuje da energija prosvjeda ne izgori u brzoj mobilizaciji nakon koje se stanje vraća na ono od prije prosvjeda.
U ovom slučaju, s obzirom na razvoj i širenje studentskih blokada fakulteta pa onda i na razvoj pratećih (građanskih, radničkih, poljoprivredničkih) prosvjeda, moglo bi se argumentirati upravo suprotno Gužvici. Naime, da je spori tempo studentskog pokreta oslabio podršku režimu i potpomogao razvijanje masovnog pokreta. A pokret u Srbiji upravo jest masovan pogledamo li kartu koju izrađuje bivši novinar Bojan Radović (@amfibolije, 2025) i podatke koje je uspio prikupiti Arhiv javnih skupova (2025).
Time dolazimo do pitanja: što slijedi? Gužvica tu nastavlja s nizanjem pretpostavki i hipotetskih zaključaka pa nudi predviđanja kako bi Srbija mogla izgledati u scenarijima u kojima Vučić ostaje ili gubi vlast. Koliko je to bitno? Koliko je to pouzdano? Prvo i prvo, moramo biti izuzetno oprezni oko predviđanja unutarnjepolitičkih kretanja u Srbiji. Niti su nam poznate interne dinamike studentskog pokreta u trima velikim univerzitetskim centrima (Novi Sad, Beograd, Niš), niti nam je poznata interna dinamika vodstva SNS-a i odnos njegova vodstva s lokalnim organizacijama SNS-a. Nisu nam poznati ni detalji previranja unutar različitih državnih službi. Utoliko, oprostit će mi Gužvica usporedbu, razlika između njegovih predviđanja i emisija Vidovitog Milana je u tome što se Milan šali.
Drugo, Gužvica bez velike zadrške spekulira oko vanjskopolitičkih utjecaja na razvoj situacije i buduće orijentacije Srbije, i u slučaju da režim opstane i u slučaju da padne. Pritom po mom sudu pogrešno pretpostavlja da može predvidjeti poteze nove američke administracije, kao i stav eventualne nove srbijanske vlasti prema EU. S obzirom na podršku koju je Vučić posljednjih mjeseci dobivao od ključnih vanjskopolitičkih pokrovitelja (prije svega EU i SAD, zatim Rusije i Kine), vidimo da se u prosvjednom pokretu razvija neka ogorčenost prema tim akterima. Koja je raširenost i intenzitet toga — budimo pošteni i priznajmo da ovaj čas nemamo pojma. Ali baš zato ne možemo budući razvoj situacije svesti na tezu: na vlast će doći pro-EU opozicija koja će maksimalno približiti Srbiju euroatlantskim integracijama. Ne da ne znamo kako će unutarnjepolitička dinamika izgledati nakon eventualne smjene vlasti, nego ne znamo ni kako će izgledati euroatlantske integracije nakon prvih nekoliko mjeseci Trumpove administracije.
Najveća greška koju Gužvica čini je da ignorira društvene novitete koje su aktualni studentski i masovni društveni pokret donijeli u Srbiju. Pogledamo li ponovo Radovićevu mapu, vidimo da osim Preševa nema općine u Srbiji u kojoj se dosad nije dogodio prosvjed. Kada su studenti doveli 100 tisuća ljudi na Slaviju krajem prošle godine, malo tko je vjerovao da mogu i više od toga. Međutim, nakon toga proveli su cjelodnevnu blokadu beogradske Autokomande,tj. raskrsnice kod Franša, dvodnevni marš do Novog Sada i blokadu novosadskog Mosta slobode koja je trajala 27 sati. Dok mi vršimo analizu dosadašnjih aktivnosti, "primitivni, površni i pretpolitički oblik samoorganiziranja" priprema akcije kojima će obilježiti 190 godina "Sretenjskog ustava." Generacija koja predvodi ovaj pokret prošla je, kako piše Svetlana Slapšak, svoj "ritual prelaska" (Slapšak, 2025). Ona se politički socijalizirala na način koji je drastično različit od socijalizacije prethodnih generacija.
Tu socijalizaciju karakterizira neviđena ekspanzija socijalnih interakcija. Ono što smo imali prilike vidjeti je da su studentima prvo prišli građani individualno, onda i neki sindikati, strukovne komore pa čak i dio malih poduzetnika. Koliko god bilo točno da je polazišna pozicija bila ona atomiziranih i neorganiziranih pojedinaca — otuđenih, ako koristimo marksističku terminologiju — toliko moramo konstatirati da se djelovanjem ovog pokreta ta otuđenost dokida. Također, ako ćemo govoriti o mjestu i ulozi organizirane radničke klase u ovom pokretu, onda ne možemo zanemariti činjenicu da studentski pokret radničkim sindikatima ne zabranjuje da na prosvjedna okupljanja dolaze pod svojim obilježjima dok isto zabranjuju drugim udruženjima i političkim strankama.
Dakle, ako želimo govoriti o artikulaciji klasnih pozicija radničke klase u okviru postojećeg masovnog pokreta, onda pitanje nije kako nekoga "privući marksističkim idejama." Pravo pitanje bilo bi kako u okviru postojećeg pokreta organizacijski i akcijski ojačati sindikalni pokret te na sindikalnoj platformi graditi društvenu organizaciju koja će neminovni završetak pokreta nadživjeti. Sindikalni pokret u Srbiji sada ima priliku da se emancipira od sindikalne birokracije i da sudjeluje u izgradnji novog društvenog ugovora. Na taj način može ispraviti grešku koju je napravio 2000. godine, kada ga je DOS iskoristio za smjenu vlasti da bi ga nakon toga izigrao i prodao. No, odgovornost za to ne može biti na studentima ili njihovim pojedinačnim podržavateljima. Nju moraju preuzeti organizatori i organizacije radničke klase.
Literatura:
@amfibolije. 2025. "Bolje ne ustaj, Aco, dete mamino, izašla nova #MapaProtesta i na njoj sve crveno." X (bivši Twitter), 8. veljače 2025. https://x.com/amfibolije/status/1888087131001967001.
Arhiv javnih skupova. 2025. "Mesta u kojima su održane akcije posle rušenja nadstrešnice." Arhiv javnih skupova, 1. veljače 2025. https://javniskupovi.org/index.php/2025/02/01/gradovi-u-kojima-je-odrzana-akcija-zastani-srbijo/.
Gužvica, Stefan. 2025. "Od pada nadstrešnice do pada režima?" Blog Anala hrvatskog politološkog društva. 4. veljače 2025. https://analihpd.hr/od-pada-nadstrešnice-do-pada-rezima/.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. 1989. Osnovne crte filozofije prava: s Hegelovim vlastoručnim marginama u njegovu priručnom primjerku Filozofije prava. Sarajevo: Veselin Masleša.
Slapšak, Svetlana. 2025. "300.000 x 2." Peščanik, 5. veljače 2025. https://pescanik.net/300-000-x-2/.
