LOKALNI IZBORI I EKONOMIJA PREŽIVLJAVANJA
6. svibnja 2021.

Otmica političkog uma: Stockholmski sindrom hrvatskih birača

Damjan Stanić
Student četvrte godine studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Politika se u Hrvatskoj poima redukcionistički – doživljava je se kao puku borbu za vlast. Jednom kad izbori završe, birači ponovno postaju neslobodni i o njihovim sudbinama odlučuju neki drugi ljudi, „mjerodavniji“ odlučivati o tome što je dobro za građane od građana samih. Parafrazirajući Rousseaua, mogli bismo ustanoviti da su hrvatski građani slobodni jedino onog dana u godini kad koristeći institut glasanja odlučuju tko će upravljati njihovom „slobodnom“ voljom u vremenima koja slijede. Ipak, stvarnost je drugačija i od toga. Hrvatski građani nisu do kraja slobodni niti u trenutku glasanja – oni žive u permanentnom stanju, kako bi to rekao Herbert Marcuse, uhodane demokratske neslobode.

Kako bismo u potpunosti uvidjeli zašto su hrvatski građani, koji su ujedno i birači, istinski onesposobljeni realizirati vlastitu političku slobodu, potrebno je analizirati kakva se vizija politike, ali i obuhvatnog političkog sustava i aparata vlasti (bilo da se radi o državi, županiji, gradu ili općini), pokušava prezentirati kao jedina ispravna. Dapače, ona ne samo da se pokušava prikazati kao jedina ispravna, ona već više od trideset godina uspješno opstaje kao vizija bez alternative. Radi se o viziji koja na društvo gleda kao na irelevantan faktor nevezan s političkim – političko pripada, samo i jedino, onima na vlasti te oni time raspolažu po vlastitom nahođenju. Iako se radi o privremenim vršiteljima vlasti, oni na ovaj način uspijevaju impersonalni aparat vlasti u potpunosti personalizirati te vlastitu de iure privremenost pretvaraju u de facto trajnost.

Kako oni to čine? Osim što vlast razumiju kroz prizmu feudalnog sustava vazalskih odnosa, naši su „vrli vođe“ na svim razinama vlasti sebe pozicionirali kao one koji nama daju nešto što nama ne pripada i što nam, ustvari, niti ne bi trebali dati, ali, eto, oni su odlučili biti milosrdni te su nam, smilovavši se nad našim bijednim životima, podarili, da se poslužimo rječnikom Frane Petrisa, blagodate rajskih izvora – istih onih izvora s kojih samo oni imaju pravo piti. Drugim riječima, sustav pripada njima i samo njima, a mi smo oni koji, ne samo da moraju egzistirati onkraj sustava, nego osjećamo dužnost i obvezu da, u zahvalnost onima kojima dugujemo privid slobode, političko uistinu doživljavamo kao nešto onostrano, potpuno odvojeno od našeg bitka. No, koliko god mučno to djelovalo kad se ogoli do suštine, činjenica jest da takav oblik dominacije predstavlja našu političku i društvenu zbilju.

Logično je, stoga, upitati se zašto građani sami ne izvrše promjenu? Zbog čega, gotovo pa u hegelijanskoj dijalektici gospodara i sluge, opstaju konstantno podjarmljeni i još pritom sretni i zahvalni jer su podjarmljeni? Odgovor na ta pitanja je jednostavan, bez obzira na njegovu nepopularnost. Hrvatski građani pate od uznapredovalog oblika Stockholmskog sindroma. Razne okljaštrene strukture su kroz godine izvršile kolektivnu otmicu društva u cjelini i svakog pojedinog pripadnika društva odvojeno te su anektirale politički realitet vlastitim partikularnim, bilo stranačkim, bilo privatnim, interesima. Radi se o otmici svijesti, koja je građanima otuđena. One koji odluče ustati protiv takvih uvrnutih praksi privatizacije javnog interesa označava se ludima – oni su ti koji krše norme društvene egzistencije, a ne oni koji osjećaju dužnost spram otmičara vlastite svijesti. Takav reductio ad absurdum logičan je slijed ekonomizacije politike koja se svodi na drevni, a nikad aktualniji quid pro quo – „ti meni osiguraj trajni i nesmetani ostanak na vlasti, a ja ću tebi i tvojoj obitelji podariti elementarne preduvjete egzistencije (kao što su sigurno radno mjesto i redovna plaća)“.

I dokle god će se ono što je vlasništvo sviju nas, opće dobro zajednice, percipirati kao iskaz dobre volje vladajućih koji raspolažu našim sudbinama, našim pravima i našim slobodama, koje su izvitoperenim oblikom društvenog ugovaranja predane našim „suverenima“, kao građani nećemo biti u stanju realizirati političku slobodu. Upravo zbog toga sam čin glasanja na izborima nije iskaz naše slobodne volje, već čin konačnog podvrgavanja onome ili onima koji našim životima upravljaju putem daljinskih upravljača. Ukoliko ne želimo da se ta nit egzistencije prekine, slobodan izbor je privid. Ono malo svijesti što nam nije oteto jasno šalje poruku da glas protiv vlastite egzistencije nije moguć jer on poništava nas kao osobu i samim time izbor, zapravo, uopće ne postoji.

No, da bi paradoks bio veći, mi permanentnim pokušajima očuvanja vlastite egzistencije uokvirene u prostor trajne političke neslobode, podrivamo vlastitu osobnost i izjedamo vlastitu egzistenciju. Kako otpetljati taj gordijski čvor antipolitičkog modusa operandi, kako onih na vlasti, tako i nas samih? U našoj percepciji politike potreban je radikalan rez – nije dovoljan odmak od perpetuiranih koncepcija nametnutih protiv naše volje i interesa, ali uz naš blagoslov, već je potreban potpuni otklon od onoga što je bilo i što jest. Ključna je participacija građanstva, ali ona ne podrazumijeva puki odlazak na biračko mjesto. Potrebno je uvidjeti da država, županija, grad i općina, pripadaju građanima, i ne mogu biti nešto nama izvanjsko, bez obzira što nam se takva koncepcija konstantno pokušava podvaliti. Kad nam u izbornim kampanjama sa svih televizija i plakata brojni kandidati uzviknu nebrojna obećanja o tome kako će nam netom po osvajanju vlasti dati „brda i doline“, moramo uzviknuti natrag: ta „brda i doline“ nisu vaše da biste nam ih dali. Tek tada je moguće odškrinuti vrata političkoj slobodi koja strpljivo čeka povratak kući.

Ukoliko budemo čekali da se sustav sam od sebe izmijeni, ili još gore, ukoliko budemo čekali da „oni“ izmijene taj sustav, ostat ćemo u sužanjstvu. Kad Marko Vučetić kaže da je Zadar robovlasnički grad tamo vladajućeg HDZ-a, tada se radi o slici koja je svima poznata, makar nikad ne posjetili Zadar u svojem životu. Svako od nas ima neki primjer iz svoje lokalne sredine u kojem je neki HDZ, IDS, SDP ili neka deseta stranka, podčinila cijeli jedan grad (ili općinu ili čak županiju ili državu, potpuno je svejedno) sebi i svojem preživljavanju kojeg se ne bi posramile niti Darwinove ptice s Galapagosa. Dokle god ostajemo vjerni ovako skrojenom sustavu nudit će nam se „izbor“ kandidata za koje je taj sustav konstruiran – moći ćemo „izabrati“ između nekoliko različitih spasitelja koji će nam mrak zamijeniti tamom i obrnuto. Prava promjena dolazi tek onog trenutka kad svatko od nas uspije osloboditi vlastiti politički um iz dugotrajnog ropstva i spozna da politika pripada njemu jednako kao i svakom drugom pripadniku društva – tek kad oni koji nude stvarnu promjenu, a kojima ovako postavljeni sustav nije naklonjen, uvide da je kucnuo čas za promjenu, moguće je očekivati postepene pomake nabolje jer je tek s otklonom od dosadašnjih praksi moguće započeti oporavak bolesnika imena politika.

Stoga, ovi lokalni izbori nisu presudni jer se na njima, prihvaćajući pervertirani jezik ekonomizacije politike, „izborna ponuda“ suštinski uglavnom ne razlikuje (čast izuzecima kojih nedvojbeno ima), ali moraju biti prva stepenica izbavljenja našeg uma kako bismo mogli povratiti vlastitu političku slobodu. Iskoristite ove izbore da, koliko god ste u stanju, udarite po vlastitoj, nametnutoj vam, egzistenciji, i odaberete one ljude za koje vjerujete, u dubini vaše duše, da ne pripadaju strukturama koje vas drže taocima, nego da imaju, pa makar trunčicu, dobrote u sebi koja se manifestira u naličju brige za opće, a ne pojedinačno. Ukoliko smo, uistinu, kao što je tvrdio Aristotel, društvene i političke životinje, tada ove izbore shvatimo kao samu supstanciju onoga što jesmo i neka nam oni budu nit vodilja u skidanju okova koji nas sputavaju u ontološkoj realizaciji nas samih.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram