U malome bloku posvećenom povijesti političkih ideja posljednji broj Anala pod ovim uredništvom donosi tekst Nikole Noršića Luksuz ili nešto drugo? Uzroci raspada feudalizma i nastanka modernog trgovinskog društva u političko-ekonomskoj teoriji Adama Smitha i tekst Damjana Stanića Rousseauova skrivena teorija sukoba. Noršićev tekst interpretacijski se usmjerava na treću knjigu Smithova Bogatstva naroda da bi proniknuo u dublju dinamiku političko-ekonomskih kretanja okcidentalne povijesti, koja stavlja i danas aktualne izazove pred prosvjetiteljski fundirani normativni okvir moderne države. Stanićev tekst pak nalazi interpretacijski prostor za sukob u opusu državljanina Ženeve i samotnog šetača, nominalno poznatog kao zagovornika mira. U završnom krešendu teksta, Rousseauov eskapizam postaje politička pouka o izopačenosti modernog društva koje mijenja svoje sukobe umjesto da ih živi u istinskom republikanskom duhu. Što povezuje dva članka o tako različitim autorima i temama?
Prvo, riječ je o člancima mladih autora, njihovim prerađenim diplomskim radovima koji su preživjeli vatreno krštenje recenzijskog procesa u Analima. Oni su najsvježiji izraz tradicije izučavanja povijesti političkih ideja na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te kao takvi ogledalo znanstvenog i nastavničkog rada u okvirima jedne poddiscipline političke znanosti.
Drugo i važnije, sličnostima udesa u okvirima autorskog bildungsromana treba pridodati i paralele metodologije koje sugerira tradicijski identitet. Iako kontroliraju potreban kontekst i guste nanose tumačenja u sekundarnoj literaturi, oba su članka primjer snažno tekstualističkog pristupa posvećenoga bliskom čitanju tekstova u izvorniku na jeziku na kojem su napisani i fokusom na prijelomna hermeneutička mjesta. Ona za ove autore predstavljaju neku vrstu paradigmatskog prekidača kojim se na tragu štrausovske tradicije dolazi do ezoteričnog značenja teksta. Time se prekida dogmatski drijemež regurgitacije površnog diskursa koji sprječava dublje razumijevanje autora.
Treće, pritom među člancima postoji i određena sličnost u stilu, koja se logički ne mora poklapati sa sličnošću metode. Oba članka koja predstavljamo čitateljstvu imaju i snažan dramaturški moment izgradnje napetosti i njezina razrješenja. Slično kao što gesta – udarac ili dodir – prekidaju eskalaciju suvišnog površinskog brbljanja i donose izlazak iz komunikacijske pat pozicije u Melvilleovim filmovima, pažljivo čitanje jednog paragrafa, pa i samo jedne rečenice, otkriva nam vizure novih svjetova i dublju istinu teksta, bilo da je riječ o Smithovoj napomeni o luksuzu u Bogatstvu naroda ili Rousseauovu navođenju Machiavellijevih Firentinskih povijesti.
Time je najavljena i četvrta sličnost. Oba članka bave se čitateljima Machiavellija i pribjegavaju Machiavelliju da bi bolje razumjeli autore kojima se bave, pri čemu je Stanićeva studija barem u jednakoj mjeri studija Machiavellija kao i Rousseaua. Firentinčev fokus na sukob i odbacivanje naivnog moralizma kao slijepe ulice dobre politike i održive političke zajednice i danas su obveza za tumače političkoga.
Pritom, peto, operiranje članaka s određenim ontologijama subjekta u tradiciji hipotetskih homunkula teorije ugovora što ju je najpoznatije opredmetio Hobbesov rezolutivno-kompozitivni diskurs ne valja odbaciti kao epistemologijski arhaizam. Nije posrijedi ignoriranje interdisciplinarnog napretka znanosti kad je riječ o ljudskim bićima nego poniranje u bit stvari kroz hermeneutički mit o čovjeku, koji, kao ni Machiavelli, ne bježi od neugodnih istina o njegovoj prirodi.
U tom smislu je, šesto, indikativan fokus obojice autora na problem ekonomske i društvene dinamike onoga što nazivaju modernim trgovinskim društvima i odnosa takvog društva s prirodom ljudskog subjekta kroz povijest. Ta društva postavljaju izazov pred političku artikulaciju u gramšijevskom smislu filozofije prakse koja se može razvesti od specifičnih ideologijskih postavki marksističke ljevice. Kao globalna stvarnost ona su izazov za političku znanost suvremenosti koja može naći izvrsnu inspiraciju u vlastitoj povijesti.
Da zaključim, u čitanju koje nije ortodoksno, a takvo nude oba članka, stari tekstovi oživljavaju. Ti nam tekstovi često govore puno više od kakvog suvremenog metodologijskog labirinta koji iza tehničkog razmetanja krije političke banalnosti dana koje su dio problema, a ne njegovo rješenje. Ne samo da nas stari tekstovi mogu naučiti mnogočemu, pa i o sasvim konkretnim pitanjima poput migracija i služenja vojnog roka ako ih se pažljivo čita što Noršić i Stanić čine. U tradiciji kritičke ontologije nas samih, ponuđeni članci nam govore puno više, o naravi političke zajednice u kojoj živimo i u kojoj želimo živjeti. Oni nude (ne)moralne priče o ljudskoj prirodi, društvenoj dekadenciji i političkome kao mjestu svjetovne slobode.
Na koncu, jasno je da Rousseau nije liberal, a Smith jest, što i njihove tumače vodi ponešto drukčijem shvaćanju slobode, oblika i granica zajednice. Naglašene sličnosti među člancima ne brišu činjenicu razlika među njima pa se i tumači i tumačeni katkad čine svjetovima daleko. No, unatoč tome, obojica nas klasičnih autora, kompetentno i izazovno posredovana kroz ovdje ponuđena čitanja mladih tumača, kroz igru sličnosti i razlika, vode u samo srce političke znanosti koja se bavi problemom poretka i slobode.
