Propada li zaista stara politička Hrvatska?*

Politička apatija i prazna prijestolja
20. kolovoza 2021.
Piše: 
Berto Šalaj
Redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Razmjere političkih promjena na lokalnim izborima održanima u svibnju ove godine može se analizirati na različite načine. Za početak, na rezultate izbora možemo primijeniti relativno jednostavan model njemačko-američkog ekonomista Alberta Hirschmana, koji u svojoj studiji Exit, Voice, and Loyalty, izvorno objavljenoj 1970. godine, koristi pojmove 'izlazak', 'glas' i 'lojalnost' kako bi opisao načine na koje se članovi poduzeća, organizacija i država, odnosno političkih sustava, ponašaju u situacijama suočavanja s problemima ili krizama u njihovim zajednicama. 'Izlazak' označava povlačenje iz skupine koja se suočila s problemima, 'glas' opisuje stanje u kojemu članovi iznošenjem svojih stavova i razmišljanja nude rješenja za prevladavanje krize, dok 'lojalnost' označava izražavanje potpore i privrženosti vodstvu skupine. Ta tri tipa reagiranja mogu se primijeniti i na ponašanje građana u politici, primjerice u odabiru političkih stranaka na izborima. Opcija 'izlaska' podrazumijeva političku apstinenciju, glasovanje za nove stranke i opcije može se razumjeti kao 'glas', dok glasovanje za etablirane stranke znači 'lojalnost'.

Primjena tog modela na rezultate lokalnih izbora ne sugerira da se dogodila izrazito bitna promjena u hrvatskom političkom prostoru. Najveći broj hrvatskih građana odlučio se za opciju 'izlaska', to jest za političku apstinenciju, pa tako, oslonimo li se na službene popise birača, dva milijuna građana nije iskoristilo mogućnost glasanja na nedavnim izborima. Jedan dio tih građana vjerojatno je izabrao fizički 'izlazak' i napustio Hrvatsku potraživši svoju sreću u drugim državama, no veći dio tih građana očito se odlučio za mentalni 'izlazak' iz hrvatske politike, vjerojatno uslijed osjećaja da se vlastitim političkim angažmanom ništa bitno ne može mijenjati.

Takva situacija, u kojoj se najveći dio hrvatskih građana odlučuje za političku apstinenciju i apatiju, ne predstavlja novost i traje kroz duže razdoblje, pri čemu je ta kategorija građana prošle godine na parlamentarnim izborima po prvi puta „osvojila“ apsolutnu većinu, odnosno prešla 50 posto. Takvim rezultatom Hrvatska se, nažalost, svrstala na drugo mjesto u Europskoj uniji, iza Rumunjske, po najnižem odazivu građana na parlamentarne izbore. Druga po veličini skupina na lokalnim izborima u koju možemo svrstati građane je 'lojalnost', pod čim razumijevamo glasanje za HDZ i SDP, ali i za druge etablirane stranke kao što su IDS, HNS, HSS, HSLS, HSP, PGS itd. Rezultati izbora za županijske i zagrebačku skupštinu pokazuju da se za ovu opciju odlučilo blizu milijun građana koji su pristupili izborima. Najmanju grupu čine građani koju su izabrali 'glas', pod čim razumijevamo glasanje za nove političke pokrete, platforme i stranke, kao što su Možemo!, Domovinski pokret, Centar, FOKUS, ali i za nezavisne kandidate.

Opća slika koju nam nudi Hirschmanov model ne sugerira, dakle, velike političke promjene. To potvrđuje i broj osvojenih pozicija župana i gradonačelnika od strane dvije najveće hrvatske stranke koji se, posebice u slučaju HDZ-a, nije bitno mijenjao u razdoblju od 2009. do 2021. godine. Tako je HDZ na izborima 2009. osvojio 10 mjesta župana, isti broj 2013., 12 mjesta 2017. te 13 mjesta 2021. godine. Slično tome, najveća hrvatska stranka na izborima 2009. osvojila je 59 gradonačelničkih mjesta, četiri godine kasnije taj broj je bio 56, 2017. osvojili su 62 mjesta, a 55 gradonačelničkih pozicija 2021. godine.

Jesu li onda ocjene o velikim promjenama potpuno neopravdane? Drugi mogući način pristup rezultatima izbora i opsegu promjena je analizirati u kojoj su mjeri građani na neposrednim izborima za gradonačelnike i župane odbacili ili potvrdili obnašatelje tih dužnosti. Analiza kao polazišnu točku uzima lokalne izbore 2009. godine na kojima su prvi puta direktno birani gradonačelnici i župani. Potom je za svake sljedeće lokalne izbore – 2013., 2017. i 2021. godine – promatrano jesu li građani na izborima odbacili ili potvrdili obnašatelje funkcija gradonačelnika i župana. Moguće su, naravno, bile i situacije u kojima se aktualni obnašatelji nisu natjecali za novi mandat. Taj tip analize primarno se usredotočuje na personalnu razinu promjena i govori o tome koliko su zaista građani skloni novim političkim licima, naročito u situacijama u kojima se ta nova lica natječu s aktualnim, vrlo često dugogodišnjim, obnašateljima dužnosti.

Rezultati za izbore župana i gradonačelnika Zagreba sugeriraju da se, na toj razini, najveća promjena jest dogodila 2021. godine, ali da ni ona nije bila ogromnih razmjera. Naime, 2013. godine 15 aktualnih župana branilo je svoju poziciju na izborima, dok u šest županija to nije bio slučaj. Od navedenih 15 utrka obnašatelji su izborili novi mandat čak u 14. Slična situacija dogodila se na izborima 2017. godine, kada 16 aktualnih župana brani svoje pozicije na izborima, u pet jedinica to nije slučaj, a od navedenih 16 utrka obnašatelji su svoj mandat obranili u 14. Najveći broj poraza obnašatelja dogodio se na nedavnim izborima kada je ponovo 16 obnašatelja branilo svoje pozicije, ali ih je ovaj puta pet doživjelo izborne poraze.

Istovjetni tip analize za gradonačelničke izbore nudi slične rezultate, to jest ne sugerira da hrvatski građani vole česte personalne političke promjene, pri čemu se to posebice odnosi na nedavno održane izbore. Na izborima 2013. godine od 127 tadašnjih gradonačelnika, 100 ih je branilo svoju poziciju, pri čemu ih je  78 bilo uspješno, dok je 22 doživjelo poraze. Četiri godine kasnije, nešto manji broj, 86 od 127 gradonačelnika, je branilo svoje pozicije, pri čemu ih je uspješno bilo 66, a neuspješno 20. Na nedavnim izborima od 127 gradonačelnika čak ih je 106, najveći broj do sada, branilo svoju poziciju, a također je i najveći broj do sada, čak 90, obranilo svoje pozicije, dok ih je neuspješno bilo 16.

Niti ova personalna razina ne navodi, dakle, na zaključak da su se građani zaželjeli političkih promjena i novih lica. Zapravo, jedan dio novih gradonačelnika čije se pobjede navode kao glavni dokaz da u Hrvatskoj pušu novi politički vjetrovi nije se na izborima suočio s aktualnim obnašateljima dužnosti, nego su pobijedili u utrci za 'ispražnjeni tron'. Primjerice, ukoliko analizom obuhvatimo 10 najvećih hrvatskih gradova, onda se niti u jednom od njih nije dogodio poraz aktualnog obnašatelja dužnosti. U četiri slučaja (Zadar, Slavonski Brod, Karlovac i Šibenik) aktualni gradonačelnici obranili su svoju poziciju, a šest slučajeva su te pozicije zbog različitih razloga -  smrt (Bandić), odlazak u političku mirovinu (Opara Krstulović, Obersnel i Vrkić), optužbe za političku korupciju (Barišić) i natjecanje za drugu političku funkciju (Miletić) – bile ispražnjene. Sve to nam sugerira da se dio promjena na nedavnim lokalnim izborima treba pripisati smjeni generacija, a ne isključivo velikoj želji građana za promjenama.

Dojam o novim licima i o uspjesima drugačijih političara vjerojatno je najviše potaknut pobjedama Tomislava Tomaševića i Ivice Puljka u dva najveća hrvatska grada, no jedan dio objašnjenja vjerojatno je i u daljnjem jačanju nezavisnih kandidata. Primjerice, na izborima 2009. godine tek je šest nezavisnih kandidata uspjelo osvojiti pozicije gradonačelnika, četiri godine kasnije taj broj je bio 13, 2017. godine gradonačelnicima je postalo 22 nezavisna kandidata, dok je na nedavnim izborima tu poziciju izborilo čak 30 nezavisnih kandidata, što otprilike čini jednu četvrtinu od ukupnog broja gradonačelnika u Hrvatskoj.

Opseg političkih promjena koje su se dogodile na lokalnim izborima 2021. ne treba, dakle, precjenjivati. Ni u kojem slučaju ne može se govoriti o tektonskim poremećajima političkog prostora, tako da, za sada, stranački sustav u Hrvatskoj ostaje, naročito ukoliko se usporedi s onim što se u proteklom razdoblju događalo u Slovačkoj, Češkoj ili Sloveniji, stabilan. Ipak, lokalni izbori bili su pozornica za predstavljanje i/ili etabliranje različitih novih političkih opcija, pri čemu su neki od tih aktera ostvarili vrlo dobre ili odlične rezultate. Ostaje za vidjeti mogu li u predstojećem razdoblju neki od njih zadobiti još veću potporu građana, pri čemu im svojevrsnu otegotnu okolnost predstavlja činjenica da će Hrvatska iduće ozbiljne političke utakmice vidjeti, najvjerojatnije, tek za tri godine.

* Tekst je dio šire analize o populističkom rascjepu, napisane u suautorstvu s Marijanom Grbešom, objavljene u tiskanom izdanju Večernjeg lista od 2. srpnja i na mrežnoj stranici Večernjeg lista 7. srpnja 2021.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb

email: anali@fpzg.hr
SCImago Journal & Country Rank
Anali Hrvatskog politološkog društva ℗ 2025 Sva prava pridržana
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram