Lokalni izbori i narodna glazba
Na slici: Enio Meštrović – Ričard. Izvor: eZadar.hr
13. svibnja 2021.

Ričard – turbofolk s predumišljajem

Bartul Vuksan Ćusa
Student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Postoji krug mene i drugih,
Pričest crnih svetaca

Merleau-Ponty, Znakovi

Turbo folk je gorenje naroda.

Rambo Amadeus, Oprem dobro

 

Diskurzivni šušur je postojan, ali je, valjda i sâm sklon simptomima elektoralne bolesti, nekako bez okusa. Kao da ostavlja dojam ispraznog adrenalina koji je, istinabog, prisutan, ali je i dalje najčešće izraz onoga što se želi prekriti, dakle, puke benignosti. Billboardske groteske tome daju vizuale, a prašnjava kajdanka je i ovaj puta bila izvorište notnog zapisa obećanjefonije. Riječju, potekla je istovjetnost – izborne muze su progovorile jezikom standardne izborne recepture. No, za time ne treba liti gorke suze kritike. Ovakav izborni uzus ima svoju publiku jer, najjednostavnije rečeno, lokalna politika Hrvatske nije samo Zagreb. Mjesto radnje naše politike nisu primarno društvene mreže niti je temeljno obilježje tuzemne politike kritička svijest onog urbanog.

Odmičući se od zgcentrizma kao analitički kratkovidnih ružičastih naočala, ovaj komentar se dotiče onoga što je u svakom smislu antipod dosadi izborne uštimanosti. Da bi to toga došli, moramo ići put juga u kojem je krajobrazna politička arhitektura kudikamo drugačija. Točnije, ako gore osluhujemo mile zvukove izborne rutine, dolje čujemo blejanje janjadi. Gore se radi o nedjeljnom brunch druženju supružnika, bakica, dedeka i rumenih nećaka s molim-izvolite-hvala pristojnosnim repertoarom, a dolje se radi o rođačko-kumskom sebeljubnom kuršlusu, lokanju domaćeg (mladog) vina, masnim usnama i obrazima sa svim bogatstvom imaginarija psovačke poezije na raspolaganju. Gore se jednorozi napajaju na fontanama, a dolje imamo lešine živina uz rijeku. Dakle, riječ je o zagorskom vlajlendu, mjestu gdje obitavaju dotepenci, došljaci, ukratko, oni drugi, čudaci s tvrdim č.

U takvim prilikama je politički evoluirao Ričard, jedan od likova iz galerije performera Enija Meštrovića. Bradat i zapušten, modno ruralan, narodno lukav i dosjetljiv, vjerodostojno odašilje sliku vlaškog težaka koji je, nakon nekoliko ispodcenzusnih Meštrovićevih izbornih pohoda, postao, kako to ono kažu novinari, prava Internet senzacija. Iako se za Meštrovića, takoreći, zna u Zadru i okolici, ipak mu je tek Ričard osigurao, čini se, prvi ozbiljniji politički rezultat. Naravno, oko toga da je Meštrović vrsni kroničar zadarske seoskogradske zbilje ne treba dvojiti. Većina njegovih performansa, ispod sloja autentičnog humora, zapravo odašilje bolno seriozne i promišljene crtice koje se nadovezuju u kritičku nit spram onoga što ga okružuje. No, svejedno, on je uspio tek s Ričardom koji osim virtualne slave ima i onu stvarnosnu. Takoreći, Ričard je zaživio u narodu, štoviše, on je to učinio na sasvim specifičan način. On je uspio zbog toga što je narodu pred oči bacio ono što on najviše voli – sebe samoga, kao jedini preostali opijum za narod. I ta je ljubav veća time što ju personificira Ričard, kao svojevrsni lik-narod, što puk smješta na poziciju sigurne distance, točnije, narod najviše voli prepoznati sebe u liku nekoga drugoga jer to ujedno znači da taj lik na sebe preuzima sva ona ismijavanja ili spočitavanja koja se mogu uputiti njima. Radi se o jednoj vrsti kolektivnog zrcala koje na sebe preuzima odgovornost za ono prikazano. Istovremeno, Ričard je objekt koji izvlači osmijehe na lica jer prikazuje narod točno onakav kakav on jest – što inače nije popularno – ali se ovdje radi o objektu koji, osim što omogućuje komfornost folka pomoću lika nekoga drugoga, ujedno uvijek prikazuje i onoga drugoga, to jest, radi se o objektu lika-naroda koji djeluje poput zrcala za kojeg svi misle da se eto, baš oni u njemu ne vide, točnije, on se nadaje kao objekt koji uvijek vjernije zrcali onoga pored nas.

Pogrešno bi bilo Ričarda svesti na lik klauna, trola ili dežurne budale s jedne strane, ili ga nazvati populistom, s druge strane. Točnije, on stilski može biti populist (narod, janjetina i pare), ali to je samo fasada njegovog cilja koji je, više ili manje, izvorno demokratski. Meštrović zapravo smjera na „otvaranje prostora“, odnosno, na to da se i ostalima, dakle onima koji su izvan prostora kojeg obuhvaća postojeći poredak, omogući demokratska subjektivizacija. Riječ je, sukladno Rancièreu, o pomicanju granica koje poredak uspostavlja okvirima dopuštenog. Stoga, Ričard jest turbofolk, ali se radi o turbofolku s predumišljajem na demokratsko osuvremenjivanje, odnosno, Ričard od kutka za kakvu-takvu subjektivizaciju želi napraviti stvaran participativni prostor. Ovdje treba napomenuti da Ričard ne bi mogao postojati bez Enija koji je morao biti točno takav, to jest, ispod Ričardove zapuštene brade morao je postojati razočarani i gotovčevsko-sanjarski zanesen Enio koji, unatoč svemu, ipak vjeruje u dolazak Godota.

Ono što preostaje vidjeti jest hoće li se Ričard uspjeti odmaknuti od turbofolka koji on, stilski, jest. Točnije rečeno, treba vidjeti hoće li se publika uspjeti odmaknuti od konzumacije Meštrovićevog humora, odnosno, tek će budućnost pokazati je li lokalna zadarština spremna prihvatiti serviranu grotesku kao ono što ona jest – polazna točka za razmišljanje –, a time i prvi korak odmicanja od postojećeg. Sudeći po pučkim statistima koji su redovito prisutni u pozadini Meštrovićevih skečeva i performansa, ergo, onoj anonimnoj masi koja, uživajući udobnost kafićkog pole positiona, ne stigne doći dalje od praznog čuđenja, teško da je odgovor, za Meštrovića, optimističan.

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram