Više od desetljeća je hrvatska javnost medijski bombardirana iskrivljenom slikom o tobožnjoj nekvaliteti hrvatskih javnih sveučilišta. Uz prekomjerno eksploatiranje pojedinih afera, uglavnom selektivno vezanih samo za zagrebačko i osječko sveučilište, najveći dio tih često namjerno plasiranih dezinformacija o nekvaliteti temeljio se na pogrešnoj „analitici“, odnosno tobože lošem plasmanu naših najvećih sveučilišta na nekoj od svjetskih rang-lista sveučilišta. Autori takvih medijskih misinterpretacija redovito nisu shvaćali da uopće nije riječ o lošem plasmanu, jer biti u tri posto najboljih na svijetu uopće nije loše, a nisu shvaćali niti to da su te rang-liste sveučilišta metodološki potpuno neprimjenjive za međusobnu usporedbu različitih tipova institucija koje te rang-liste nazivaju sveučilištima. Da su to liste na kojima su subjekti kruške i jabuke, a plasman ovisi o tome koliko subjekt ima okus, miris i oblik kruške, pri čemu jabuke, eto - nemaju sreće s metodologijom. O tome sam dosta pisao te se nadam da sam razjasnio osnovne probleme s neozbiljnim listama sveučilišta kao i metodološke probleme scientometrijskog mjerenja znanosti.[i]
Druga linija promašene ideološke kritike naših javnih visokih učilišta u novije vrijeme proizlazi iz tipične neoliberalne perspektive, pri čemu se odjednom, kad kritika na temi znanosti više ne uspijeva, fokus prebacuje na obrazovnu komponentu. Ili bolje rečeno, na ekonomiku obrazovne komponente. Pojmovi kao što su efikasnost, učinkovitost i racionalnost isturaju se u prvi plan, a uloga sveučilišta se reducira na tvornicu kadrova potrebnih trenutnom tržištu rada, odnosno gospodarstvu. Sveučilišta po takvoj ideologiji ne bi trebala biti idejni i znanstveni pokretač niti društveni i javni autoritet, nego bi uglavnom trebala biti na usluzi gospodarstvu. To znači da trebaju osluškivati što to gospodarstvo u pojedinom trenutku treba te se odazivati na taj poziv pa svoje znanstveno, stručno i obrazovno djelovanje prilagoditi onom što gospodarstvo zadaje.[ii]
Takav ideološki refleks u pretvaranju sveučilišta iz glasnog društvenog predvodnika u tihu uslužnu djelatnost ima brojne eksponente u privatnoj sferi, koja ima izravni materijalni interes u redukciji javnog obrazovanja te u profitu privatnih visokih učilišta. Međutim, takvih eksponenata ima i u politici te među pojedinim istaknutim pojedincima u samoj javnoj akademskoj zajednici. Čak i pojedini čelnici javnih učilišta ili istaknutiji profesori ne priznaju društvenu ulogu javnih sveučilišta, i ponekad zapadnu u jeftinu demagogiju. „Treba ukinuti sve programe koji ne obrazuju kadrove koji su trenutno potrebni!“ Ili pak: „Zašto bi porezni obveznici plaćali obrazovanje filozofa, sociologa ili kipara?“ Pri tome ne shvaćaju da takvim pristupom nisu pokazali veću pamet i moral od okoline, već nešto sasvim drugo. Nešto blisko birtijaškom cinizmu „Jel taj profesorčić socijologije zna iskopat' šanac?“
Problem s takvim idejama je taj što mu, pogotovo ako dolazi iz sfere politike ili akademske zajednice, vidljivo nedostaje analitička podloga. Ponekad i dramatično nedostaje. Čudno je da čak i pojedini STEM-ovski znanstvenici koriste „argumentaciju“ o neracionalnosti u vidu „dokaza“ kao što je teza: „Broj studenata pada, a broj nastavnika raste, ne može to tako!“[iii]
Racionalizacija je pojam koji se u Hrvatskoj zbog autorasističkog i kolonijalnog mentaliteta uopće ne preispituje. Intuitivno je racionalizacija uvijek i u svemu cilj koji se podrazumijeva. Smatra se da smo mi, za razliku od mitskog Zapada, uvijek i u svemu neučinkoviti i preskupi. Igrom slučaja, takvo shvaćanje savršeno korespondira s neoliberalnim stajalištima o javnim službama. Takvih stajališta ima vrlo mnogo u našim medijima, pogotovo u izlaganjima i tekstovima libertarijanskih lobista, koji su nerijetko ujedno i predavači na privatnim učilištima kojima je u interesu reducirati javna. Ti se stavovi mogu vidjeti u anonimnim komentarima čitatelja ili botova ispod tekstova na portalima i društvenim mrežama.
Zbog toga nadležni niti ne ulažu puno napora u argumentaciju kako je racionalizacija potrebna, primjerice kada ju najavljuju u „Nacionalnom planu oporavka i otpornosti“ ili resornim zakonima. Vjeruju da ona uvijek pada na unaprijed ideološki pripremljeno plodno tlo u javnosti, pa argumentacija i može biti slaba, možda i realno nepostojeća. Samo nekoliko čudnih grafikona i tvrdnji kojima se proklamira da je nešto u sustavu prekobrojno i neučinkovito te da treba „postići više s manje novca.“
Je li to zaista tako? Čini se da nije, a moguće je i da bi sustav trebao ići u obrnutom smjeru, tj. u smjeru obogaćivanja, povećavanja te jačeg financiranja. Prikazujem ovdje nekoliko grafikona koji pokazuju stanje 2020. godine ili kasnije.[iv] Na njima sam zelenim strelicama označio nama najsličnije države, Slovačku i Litvu, kao i Sloveniju s kojom dijelimo tradiciju. Prvo pitanje je jesmo li znanstveno loši i neučinkoviti? Rekao bih da nismo. Kao što pokazuje prvi grafikon, najnoviji dostupni podatci pokazuju da smo u vrhu Europe po broju znanstvenih članaka koje jedan znanstvenik objavljuje, međunarodno vidljivih i recenziranih.
Četiri najjača hrvatska sveučilišta – zagrebačko, splitsko, osječko i riječko – od 2010. do 2020. godine su po željama politike pomaknula težišta prema znanstvenom radu i povećala broj relevantnih međunarodno recenziranih znanstvenih članaka za enormnih 60 do 70 posto. U mojoj je knjizi prikazana i velika produkcija citata, a posebno je očita snaga znanstvene produkcije u odnosu na uloženi novac (Stanzer 2023a). I tu smo kao i kod broja znanstvenih članaka praktički na vrhu Europe.
Dakle, koštamo li kao visokoobrazovni javni sustav našu državu i porezne obveznike previše? Ja bih rekao da ne, jako smo jeftini. Kao što pokazuju drugi i treći graf, Hrvatska za visoko obrazovanje izdvaja manje u odnosu na Europu. Vjerojatno bi trebalo ulagati i više.
Koliko država ulaže u visoko obrazovanje po glavi nastavnika-znanstvenika na sveučilištima? To se posredno može približiti financiranjem u odnosu na broj FTE istraživača.[v] Kao što pokazuje četvrti graf, čini se da država po visokoškolskom istraživaču troši malo.
Troši li se na plaće nastavnika na visokim učilištima previše? U Hrvatskoj, gdje je hrana ponekad skuplja nego u Njemačkoj, profesor tu hranu kupuje s dvostruko manjom plaćom nego profesor u Njemačkoj. Kao što pokazuje peti graf, plaće visokoškolskih nastavnika su relativno niske.
I konačno, uz sve te navodne „prekobrojnosti“, uz taj „porast broja zaposlenih unatoč padu broja studenata“, uz sav taj „teret proračunu“ i uz sve ostale tvrdnje iz neozbiljne argumentacije u medijima i pojedinim dokumentima, moguće je da bi zapravo trebalo povećavati broj zaposlenih na visokim učilištima, a ne ga smanjivati. Kao što se vidi na šestom i sedmom grafikonu, visokoškolskih istraživača je relativno malo.
Čini se, ili je bar moguće, da imamo manje visokoškolskih nastavnika-znanstvenika odnosno akademskih zaposlenika visokih učilišta od prosjeka Europe. Možda čak i od sličnih zemalja.
Na pitanja kao što su „što je neučinkovito?“ ili „gdje gori?“ te zašto bi nešto u Hrvatskoj trebalo još dodatno racionalizirati tj. rezati do sad nije došao neki utemeljeni odgovor. Ali tvrdnje postoje, one su čak i u strateškim dokumentima. Na primjer u „Nacionalnom planu oporavka i otpornosti“ se najavljuje da će se novim zakonima tijekom reforme visokoškolskog sustava „omogućiti veća znanstvena i nastavna produktivnost koristeći iste ili manje resurse“ (sic!) (Vlada RH 2021, 879). A u obrazloženju nacrta „Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti“ se riječ „racionalizacija“ spominje neobično često, prečesto s obzirom na to o kakvoj je tematici riječ (e-savjetovanja 2022).
Iako postoje određeni slučajevi u kojima to možda ima smisla povezivati (npr. okrupnjavanje), ipak je logično da povećanje kvalitete u znanosti i nastavi ide ukorak s povećanjem, a ne smanjivanjem financiranja. Ionako premalog financiranja. Pri tome ne treba biti zbunjen određenom količinom novca koja je za potrebe recentne reforme ušla u sustav preko „Nacionalnog plana oporavka i otpornosti“ jer današnje stanje s tim jednokratnim novcem ne mora biti referentno. Čak i to trenutno financiranje možda je komparativno preslabo u odnosu na Europu, a stanje nakon iscrpljivanja tog novca može biti još gore.
Cilj ovog kratkog pregleda samo nekih detalja o racionalnosti i učinkovitosti jest dati poticaj kolegama u akademskoj zajednici da ozbiljnije pristupaju tematici. Ne samo da sami pokušaju raditi relevantnije analize nego i da s prilično velikim zrnom soli odnosno skepsom upijaju ideje koje se serviraju preko medija ili unutar sustava. Puno je, i previše, neutemeljenih teza, pogrešnih interpretacija podataka, pa čak i pogrešnih podataka u naoko ozbiljnim dokumentima i tablicama. Dugoročniji cilj bio bi osvještavanje javne akademske zajednice o vlastitoj kvaliteti, usprkos pojedinim problemima. Pri tome treba ponovno uspostaviti samopoštovanje, društveni ugled i dostojanstvo koji će zatim voditi poboljšanju uvjeta rada. Nije riječ samo o poštovanju u medijima ili u politici, niti o većoj suradnji s društvenim i ekonomskim subjektima, već i u vidu većeg (a ne manjeg!) financiranja. Osim toga, važno je osvijestiti da su neoliberalne teze o reduciranoj ulozi i poziciji sveučilišta u zemlji kao što je Hrvatska neprimjerene. Hrvatskoj treba jača i glasnija, a ne slabija i tiša akademska zajednica.
Literatura
e-savjetovanja. 2022. Zakon o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/Slicing/GetDocx/20721.
Eurostat. 2024. R&D Personnel by Sector of Performance, Professional Position and Sex. Eurostat. 2. prosinca 2024. https://ec.europa.eu/eurostat/databrowser/view/rd_p_persocc/default/table?lang=en.
Eurydice. 2024. The European Higher Education Area in 2024: Bologna Process Implementation Report. Eurydice. 27. svibnja 2024. https://eurydice.eacea.ec.europa.eu/publications/european-higher-education-area-2024-bologna-process-implementation-report.
Glassdoor. 2025. https://www.glassdoor.com/index.htm.
Scopus. 2025. Scimago Journal & Country Rank. https://www.scimagojr.com.
Stanzer, Damir. 2023a. Mjerenje hrvatske znanosti. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Mika Tripalo. https://tripalo.hr/knjiga-mjerenje-hrvatske-znanosti-2022.
Stanzer, Damir. 2023b. Kako metodologija pojedinih rangiranja sveučilišta utječe na našu poziciju na njima? Universitas Portal. 9. listopada 2023. https://www.universitas-portal.hr/kako-metodologija-pojedinih-rangiranja-sveucilista-utjece-na-nasu-poziciju-na-njima/.
Vlada RH. 2021. Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Zagreb: Vlada Republike Hrvatske. https://planoporavka.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Plan%20oporavka%20i%20otpornosti%2C%20srpanj%202021..pdf?vel=13435491
[i] Moja knjiga Mjerenje hrvatske znanosti (Stanzer 2023a) i članak „Kako metodologija pojedinih rangiranja sveučilišta utječe na našu poziciju na njima?“ (Stanzer 2023b) dostupni su besplatno.
[ii] Da ne bude zabune, jedna od važnih uloga sveučilišta doista jest i pomoć gospodarstvu, i to ne samo u vidu obrazovanja kadrova već i u vidu istraživanja i razvoja s primjenom u gospodarstvu. Ja i moje kolegice i kolege s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta to jako dobro razumijemo jer kontinuirano održavamo suradnju s gospodarstvom, neraskidivo smo i neposredno s njim vezani. Problem nastaje kada ta zadaća sveučilišta u redukcionističkoj ideologiji postaje jedina ili najvažnija, a u sustavnoj primjeni takve ideologije postane opravdanje za rezanje drugih važnih uloga sveučilišta.
[iii] Čudno je da znanstvenik, posebno STEM-znanstvenik, može svoja razmišljanja zaustaviti na razini „ne može broj nastavnika rasti ako broj studenata pada.“ Naime, sama činjenica da nešto pada, a nešto raste ne znači ništa u smislu informacije o opravdanosti tog rasta u odnosu na taj pad. Potrebno je znati: a) ishodne vrijednosti i b) ciljane ili referentne vrijednosti. Ne postoji imperativna proporcionalnost, moguće je da nešto mora rasti iako nešto drugo pada.
[iv] Izvori podataka za izradu ovih grafova su: Eurostat (2024), Eurydice (2024), Scopus (2025), Glassdoor (2025). Podatke za plaće s internetske stranice Glassdoor treba uzeti s rezervom jer se ne temelje na egzaktnim statistikama država. To vrijedi i za europske izvore: niti njima ne treba slijepo vjerovati. Stvaraju ih nezainteresirani „eurokrati“ne provjeravajući što im koja država šalje. No za okvirni dojam ti podaci mogu poslužiti.
[v] FTE (Full time equivalent) posredno i približno ukazuje na broj znanstveno-nastavnih zaposlenika visokih učilišta (profesora, docenata), donekle i suradnika. U Hrvatskoj znanstveno-nastavna radna mjesta nose oko 50 posto radnog vremena za znanost. Iako to nije jednako u svim zemljama, usporedba FTE-istraživača visokih učilišta približno ukazuje na odnos broja akademskih zaposlenika u cijelosti. Osim činjenice da znanstveno-nastavna radna mjesta u Hrvatskoj nose većinu nastave, dodatan smisao ovakvom prikazu daje i činjenica da se u Hrvatskoj glavnina znanstvene aktivnosti obavlja upravo na najvećim javnim sveučilištima. Zbog toga mali udio sveučilišnih istraživača (u odnosu na druge zemlje) ukazuje ne samo na manji udio visokoškolskih nastavnika, nego i na još veći manjak znanstvenika u zemlji.
