Pandemija i zdravstvena politika
4. studenoga 2021.

Treba nam obvezno cijepljenje, a čak ni ono neće biti dovoljno za pobjedu nad COVIDOM-19

Piše: 
Ana Petek
Izvanredna profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

U uglednom medicinskom časopisu The Lancet nedavno je objavljen urednički komentar o tome kako se COVID-19 ne može pobijediti samo cijepljenjem. To je stajalište obrazloženo novim pojmom. Korona-kriza nije pandemija nego „sindemija“ (eng. syndemic). Riječ je o umrežavanju i međusobnom pojačavanju biološko-medicinskih i društvenih faktora koji zajednički negativno utječu na ljudsko zdravlje. Pandemije niza nezaraznih bolesti i stanja koja utječu na zdravlje, poput pretilosti, dijabetesa, bolesti štitnjače, tumora u raznim oblicima i različitih kroničnih bolesti, čine populaciju podložnijom najtežim posljedicama zaraze koronom, a ona su pod utjecajem ne samo ukupne zdravstvene politike, nego cijelog niza društvenih faktora koji determiniraju postojanje ranjivih skupina. Dugoročno rješenje korona-krize stoga nije isključivo bio-medicinsko, zaključuje urednik Lanceta Richard Horton.

Ovaj komentar pišem kako bih snažno zagovarala cijepljenje. Uz mnogobrojne mane zapadne medicine, preventivne mjere cijepljenja za razne bolesti i zaštita populacije tzv. kolektivnim imunitetom jedno su od najvećih postignuća ove znanosti. S obzirom na poražavajuće rezultate dobrovoljne procijepljenosti u Hrvatskoj, obvezno cijepljenje čini mi se kao jedino rješenje. Pravne prepreke za to nema. Osim što u Hrvatskoj već postoji praksa obveznog cijepljenja, Europski sud za ljudska prava u travnju ove godine potvrdio je da države imaju pravo uvesti obvezno cijepljenje, što se može primijeniti i u slučaju COVID-a. Slobode i prava pojedinaca u zajednicama, i kada je riječ o odlučivanju o vlastitu tijelu i zdravlju, moraju biti ograničena kako bi se zaštitili sloboda, zdravlje i sigurnost drugih ljudi. Slikovito se isto može reći na sljedeći način – sloboda mahanja rukama ograničena je položajem tuđe glave. Izostanak cijepljenja udara u tuđe glave.

Protivnika cijepljenja općenito (tzv. antivaksera), a i protivnika nošenja maski i drugih epidemioloških mjera u Hrvatskoj nema tako mnogo. Istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu na temelju anketnog ispitivanja građana pokazuje kako je kod nas prisutno oko 13% tzv. antimaskera, građana koji se protive epidemiološkim mjerama jer smatraju da korona ili ne postoji ili nije toliko opasna. Obvezno cijepljenje usmjerilo bi se na veliku skupinu neodlučnih građana koji su u kakofoniji informacija o koroni opravdano zbunjeni i zabrinuti. Treba ih sustavno informirati u sklopu programa cijepljenja. Prednost obveznog cijepljenja nije samo u potencijalno većoj konačnoj procijepljenosti, nego i u jednakom tretmanu svih građana. COVID potvrde i niz kombinacija njihove primjene, osim što traže vrlo komplicirane implementacijske mehanizme, građane dijele u neravnopravne skupine, tzv. građane prvog, drugog, trećeg reda, itd.

Iako cijepljenje sa sobom nosi i određeni rizik, čini se da je ono jedino rješenje akutne korona-krize. A obvezno cijepljenje protiv COVID-19 virusa jedini je način da se ono u Hrvatskoj provede efikasno, uz to što ima i dodatne pozitivne posljedice koje sam istaknula. No, čak kad bi i postojala vlada s dovoljnom političkom hrabrošću da propiše obvezno cijepljenje svih građana, ovim komentarom, kako naslov sugerira, zapravo želim istaknuti da ni ono neće biti dovoljno da se problem korona-krize riješi. Zar je zaista jedina mogućnost koja nam je na raspolaganju da se cijela populacija protiv korone docjepljuje svake godine? Cijepljenje je rješenje za akutnu fazu krize, ali ipak nije njeno cjelovito i dugoročno rješenje.

Ono što želim naglasiti, na tragu urednika časopisa The Lancet, jest da se korona-kriza može riješiti samo radikalnom transformacijom zdravstvene politike, a onda i niza drugih javnih politika. Trenutno u Hrvatskoj osnovu zdravstvene politike čini zdravstveni sustav, a ne zdravlje. Temeljna pitanja naše zdravstvene politike su organizacija bolnica, dugovi veledrogerijama, broj respiratora i udio koji plaće zdravstvenih djelatnika zauzimaju u državnom proračunu. Građani su za aktualnu zdravstvenu politiku pacijenti koje treba liječiti, kojima treba nešto dijagnosticirati te kojima trebaju nalazi i lijekovi. Hrvatska zdravstvena politika bavi se prvenstveno tretmanom bolesti, a ne zdravljem.

U Hrvatskoj dvije trećine odraslih ima prekomjernu težinu. Europska zdravstvena anketa, na temelju pokazatelja za 2019. godinu, dodatno pokazuje i da u Hrvatskoj tek 50% populacije alkohol pije rijetko ili nikad, da oko 25% populacije puši, a oko 35% naših građana dnevno sedam i više sati provodi sjedeći ili ležeći (bez spavanja). Sve su to rizici za zdravlje, vjerojatno mnogo veći od cijepljenja. Kako bi pobijedili koronu, moramo umanjiti broj ranjivih skupina i/ili njihovu osjetljivost na koronu, odnosno povećati opću razinu zdravlja cijele populacije, a ne samo pacijenata. Za to je potrebno da se zdravstvena politika bavi zaštitom i unaprjeđenjem zdravlja – zdravstvenom prevencijom i promocijom zdravlja, odnosno smanjenjem prisutnosti rizičnih faktora koji negativno utječu na zdravlje i zagovaranjem zdravijih navika kod svih građana.

Kada bi osnovni cilj zdravstvene politike, umjesto liječenja bolesti, bila kvaliteta zdravlja cijele populacije, zdravstvena politika i rješavanje korona-krize izgledali bi posve drugačije. Instrumenti javnih politika utemeljeni na informacijama, oni koji osvještavaju, educiraju i uvjeravaju građane trebali bi postati neusporedivo brojniji i važniji u zdravstvenoj politici. To uključuje, primjerice, javne-zagovaračke kampanje, sa širokim dosegom, koje se bore protiv pretilosti, pušenja ili konzumacije alkohola i koje pomažu u sprečavanju razvoja dijabetesa, ovisnosti ili kroničnih bolesti. Zatim, trebalo bi uključiti instrumente osvješćivanja građana o važnosti samopregleda za, primjerice, sprečavanje razvoja tumora dojke ili testisa. I česti i obuhvatni preventivni pregledi posebno osjetljivih društvenih skupina mogli bi pomoći. Posebice mi se važnima čine kampanje poticanja što učestalijeg bavljenja tjelesnom aktivnosti svih dobnih skupina, te skretanje fokusa s profesionalnog sporta na rekreativni sport.

U opću edukaciju o zdravlju, razvoj zdravih navika i promoviranje zdravih stilova života svakako bi trebalo uključiti i pitanja mentalnog zdravlja o kojem ovisi cjelokupna zdravstvena slika i pojedinaca i nacija. Čak ni korona-kriza koja je izvor iznimnog stresa za sve dijelove populacije, zbog straha od bolesti ili posljedica bolesti, zbog stigme, zbog izolacije, zbog ekonomskih i financijskih problema koje je uzrokovala, a koji čine veliki mentalni teret, nije potaknula donošenje nove strategije mentalnog zdravlja. Umjesto da smo uz strategiju dobili i proračunske investicije u sustavne i široke programe preventivne zaštite i promocije mentalnog zdravlja.

U idućem je koraku, za stvarnu promjenu, potrebno širu, cjelovitiju zdravstvenu politiku koordinirati s cijelim nizom drugih javnih politika. Osvještavanje o brizi za zdravlje kreće kroz škole, pa se iskoraci moraju učiniti kroz obrazovnu politiku. Zatim, u pitanjima kvalitete hrane važna je poljoprivredna politika i reguliranje prehrambene industrije, distribucije i trgovine hranom, povrh osvješćivanja i edukacije građana o zdravoj prehrani. Važno je dodati nove prioritete u sportsku politiku, ali i zaštitu okoliša, politiku urbanističkog planiranja i turističku politiku, koje bi trebale u većoj mjeri osiguravati prostore i programe za tjelesnu aktivnost i rekreaciju građana. Svakako treba spomenuti i politiku socijalne skrbi i borbu protiv siromaštva jer je niži životni standard neupitno povezan i s nižom kvalitetom zdravlja.

Ovo su tek neki od primjera što bismo trebali činiti u borbi protiv korone, a sve kako bi unaprijedili zdravlje građana. Ostale društvene, obrazovne i ekonomske posljedice korona-krize nisam ni dotaknula. Sve skupa ove preporuke zvuče kao scenarij za Hrvatsku iz nekog SF filma, zar ne? Ulovljeni smo u mrežu političkog odlučivanja na vrlo kratki rok. Ograničenja se čine nepremostivima, a dugoročni planovi i vizije nepotrebni, beskorisni, neostvarivi, pa čak i pomalo suludi. Tko je vidio spominjati javne kampanje za više rekreacije u trenutku kada se zdravstveni sustav raspada? Ipak, duboke društvene krize, kada se staus quo više ne može održati, jesu izvori društvenih promjena i novih vrijednosti. Upravo je korona-kriza zorno pokazala koliko su važni kolektivni napori za očuvanje zdravlja, i u sklopu zdravstvenog sustava, ali i izvan njega, što bi išlo na ruku argumentu u smjeru radikalnih promjena zdravstvene politike. No možda ni ova kriza nije dovoljno duboka, pa će se stari načini funkcioniranja održati stabilnima? Ili smo naprosto društvo bez sposobnosti zamišljanja i ostvarivanja dugoročnih vizija?

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram