Imperijalistička politika i genocidna retorika
30. rujna 2022.

„Uništimo te smrdljive martine!“

Piše: 
Mirjana Kasapović
Umirovljena profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu

Adolf Hitler održao je njemačkim generalima, okupljenima u njegovu utočištu u Obersalzburgu, 22. kolovoza 1939. jedan od svojih najzloglasnijih govora. Obavijestio ih je kako će poslati njemačku vojsku u Poljsku da bez milosti ubija sve pripadnike poljske rase i jezika - muškarce, žene i djecu – te stvori nov životni prostor za njemačku naciju. Kazao je kako se nitko  neće sjećati toga zločina i dometnuo: „Tko još danas govori o uništenju Armenaca?“ Tome Hitlerovu iskazu nerijetko je pogrešno pripisivana genocidna intencija usmjerena prema Židovima. No on je govorio o uništenju Poljaka, samo nekoliko dana prije napada Njemačke na Poljsku. Hitler se višekratno pozivao na uništenje Armenaca kao primjer zaboravljenoga zločina bez kazne. Genocid nad Armencima nije uzeo kao model nego kao pouku o ravnodušnosti svijeta prema najvećim zločinima u povijesti.

U tome je, nažalost, imao pravo. Osmanski genocid nad Armencima, počinjen tijekom Prvoga svjetskog rata, u Hitlerovo je doba bio zaboravljen, a takvime je ostao i dugo poslije Drugoga svjetskog rata. U Hrvatskoj, primjerice, sve do danas povjesničari nisu napisali nijednu knjigu ili studiju o tome prvom modernom i „potpunom“ genocidu u 20. stoljeću kojim je armenski narod – koji su turski rasisti nazivali „patogenim mikrobima“, „bacilima kuge“, „parazitima“ i sl. - zbrisan sa zemljovida Osmanskoga Carstva i njegove nasljednice Republike Turske. Hrvatski osmanolozi i turkolozi brižljivo su zaobilazili tu temu u svojim radovima. Na hrvatski jezik prevedene su knjige stranih autora o Osmanskome Carstvu i Turskoj koji slove kao notorni povijesni revizionisti koji poriču osmanski genocid, poput Britanca Andrewa Manga. Samo se nekolicina prevedenih teorijskih i literarnih djela bavi tom temom, poput knjiga Stoljeće genocida (2005) Bernarda Bruneteaua i Stoljeće genocida: utopije rase i nacije Erica D. Weitza (2020) te romanâ Kopile Istanbula (2009) Elif Shahak, Djevojka u dvorcu od pijeska Christophera Bohjaliana (2015) i Knjiga šapata (2017) Varujana Vosganiana.

Hitler nije dvojio o tome treba li Poljake uništiti. Bili su niža rasa, kao i drugi Slaveni, koji unatoč brojnosti nisu dali nikakav kulturni doprinos Europi. Od njih su gori ipak bili Židovi. Od „teorijskih“ rasnih teorija brzo se prešlo na razumljiv pučki jezik. Hitler je Židove nazvao virusom, a otkriće toga virusa proglasio je „jednom od najvećih revolucija koja se dogodila na ovome svijetu“. On je trebao biti Pasteur i Koch 20. stoljeća koji će izumiti protuvirusni serum. „Kolike samo bolesti potječu od židovskoga virusa“, kazao je. „Ponovno ćemo ozdraviti samo uklanjanjem Židova“. Goebbels je Židove nazivao „gamadi“, Himmler „ušima“ koje valja istrijebiti zbog higijenskih razloga, a Rosenberg ih je opisao kao „nevidljivu kohezivnu mrežu sluzavih gljivica“. Ni ostali nisu dobro prošli. Hitler je azijske i afričke narode smatrao „polumajmunima“ koji još nisu dosegnuli stadij razvoja u ljudska bića i „bogaljima“ s kojima Nijemci ne smiju imati posla.

I Mussolini se borio za novi talijanski spazio vitale osvajanjem i potčinjavanjem domaćega stanovništva u zemljama smještenima uz obale Sredozemnoga mora. Mahniti fašistički diktator bio je poznat po svojima neobuzdanima verbalnim ispadima. Prema dnevničkim zabilješkama njegova ministra vanjskih poslova i zeta, grofa Galleaza Ciana, Mussolini je Sjedinjene Države nazvao zemljom „crnaca i Židova“, Francuze je proglasio „gnusnim narodom“ koji su upropastili „alkohol, sifilis i tisak“, a Engleze narodom koji više nema „maternicu na pravom mjestu“. „Dekadentnu albansku rasu“ trebalo je potčiniti politikom koja „ne bi bila gora nego što je istrebljenje crvenokožaca što su ga Amerikanci pripremili s pomoću alkohola“. Balkanske muslimane proglasio je ostatkom „turskoga smrada“. Vatikan je bio „katolički geto“ bez kojega bi kršćanstvo ostalo „palestinska sekta“.

Nije mnogo bolji bio ni zapisničar Mussolinijevih misli, grof Galleazo Ciano de Costelazzo, koji je nakon talijanske okupacije hrvatskoga priobalja svojemu plemićkom naslovu dodao i grof „e di Baccari“, odajući počast ocu koji se navodno borio u Velikome ratu u Bakru. Taj privremeni pilot talijanskoga ratnog zrakoplovstva orgastički je uživao u uništavanju drugih zemalja i naroda pa je 1. studenoga 1940. zapisao u svoj dnevnik: „Iskoristio sam lijep dan da propisno bombardiram Solun“. Argentinu je nazvao „deklasiranom zemljom ološa“ koju su naselili „bezbrojni otpaci čovječanstva“, Belgijce je podijelio na „hvastavce i gadove“, a Rumunje je ismijavao kao isprazan, lažljiv i tašt narod koji se poziva na sumnjivo latinsko podrijetlo.

Bilo je i poslije Drugoga svjetskog rata mnogo verbalnih rasističkih i šovinističkih ispada kojekakvih despota, diktatora i psihopata na vlasti ili pri vlasti u raznim zemljama, ali do veljače 2022. nisu najviši državni čelnici i državni propagandni aparat neke velike sile koristili sličan javni diskurs. U veljači 2022. predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin održao je zloglasan govor kojim je najavio rat u Ukrajini. Ukrajina i Ukrajinci, kazao je Putin, izmišljena su zemlja i nacija. Izmislili su ih Lenjin i Staljin, dali im rusku zemlju, jezik i kulturu, a sada se ta nacistička rulja okrenula protiv Rusije. Označivši Ukrajince implicitno kao nekakvu nižu vrstu Rusa, Putin je kazao kako će ruska vojska osloboditi i „denacificirati“ Ukrajinu te je vratiti na pravi put. To je cilj njegove „posebne vojne operacije“.

Nakon silnih rasprava o kraju povijesti i početku postpovijesti u kojoj navodno više ništa neće biti kao prije, svijet se suočio s pravim pravcatim konvencionalnim imperijalnim ratom za tuđi teritorij, ljude i prirodna bogatstva na njemu, po cijenu masovnih ubojstava te potpunoga ili djelomičnog uništenja domicilnoga stanovništva. Rusi su već počinili zamašan urbicid i kulturocid u Ukrajini. Vidljive su i neke sastavnice genocida, poput prisilnog odvođenja djece iz ukrajinske zajednice u kojoj su rođena u Rusiju i posljedične rusifikacije. Očito je da ima i prisilnih deportacija Ukrajinaca s vojno okupiranih područja u Rusiju. Na djelu su masovne odmazde i ubojstva, ali se još ne zna hoće li ratni zločini i zločini protiv čovječnosti prijeći u genocid. Govori se o masovnim silovanjima i seksualnim zlostavljanjima žena kao sastavnicima gendercida. Na djelu je i genocidna retorika koja nije usmjerena samo prema Ukrajincima nego i prema drugim narodima u okruženju koji nisu po volji ruskoj vlasti.

Pravda – nekoć službeno „internacionalističko“ glasilo sovjetskih komunista, a danas Putinova ratna šovinistička truba -  poručila je da „povijest Poljake ničemu nije naučila“ te da očito žele četvrtu podjelu zemlje ili samouništenje, a Rusi, čini se, ne bi imali ništa protiv toga da opet sudjeluju u podjeli Poljske. Poljaci su „nacija imbecila“ i  „hijena Europe“. Sve što imaju mogu zahvaliti Staljinu koji ih je oslobodio od nacista i dao im golem njemački teritorij na zapadu bez kojega ne bi bilo današnje Poljske. Pravda nije, dakako, dodala, da im je Staljin oduzeo još veći teritorij na istoku i pripojio ga Sovjetskome Savezu. Slovačka je „bezvezna“ država, „najmediokritetskija“ zemlja u Europi, koju treba podijeliti između Mađarske, Češke i zapadne Ukrajine, koja je zapravo zapadna Rusija. Nitko to ne bi ni primijeto, jer ionako nitko ne razlikuje Slovačku od Slovenije. „Izmišljena“ država Moldavska završit će na „smetlištu povijesti“, gdje joj je i mjesto. Estonija, Letonija i Litva obični su „baltički smrdljivi martini“.

Na toj se točki ruska politika verbalno najviše približila tipičnoj genocidnoj retorici, koja je prethodila uništenjima cijelih naroda. Svi su oni prije pokolja i uništenja bili svedeni na bacile, viruse, mikrobe, žohare, crve, štakore, uši, kukce, crve, pijavice, skakavce… – na gamad koju treba istrijebiti s lica zemlje kako ne bi zarazili i uništitili „zdrava“ društva i narode. No smrdljivi martin, koliko znam, izvoran je ruski doprinos genocidnoj retorici, koji sugerira kako bi najbolje bilo začepiti nos i zgaziti tu gamad. Nije da sadašnji ruski vlastodršci i njihovi propagandisti nisu imali domaćih uzora. Pripremajući „klasni genocid“, Lenjin je kulake i buržuje nazivao pijavicama, paucima, insektima, stjenicama, buhama… Ali smrdljivi martini?

A onda je Dmitrij Medvedev, bivši premijer i predsjednik Rusije, desetljećima član Putinove kremaljske kamarile koji se prometnuo u najvećega monstruma, kazao 6. lipnja 2022. o Ukrajincima sljedeće: „Mrzim te gadove i degenerike. Učinit ću sve da nestanu“. Kao da to nije bilo dostatno, 21. srpnja 2022. kazao je „da bi Ukrajina mogla nestati sa zemljovida svijeta“. To je potpuno jasno izražena genocidna intencija – svjesna nakana da se cijeli jedan narod biološki uništi. Samo nekoliko dana poslije, Medvedev je upitao svijet je li siguran da će Ukrajina postojati za dvije godine. Kako bi opravdao zao glas na koji je dospio, 16. lipnja 2022., komentirajući posjet Emmanuela Macrona, Olafa Scholza i Marija Draghija Kijevu, nazvao je Francuze, Nijemce i Talijane „europskim ljubiteljima žaba, kobasica i špageta“, posjet vođa triju velikih europskih država Kijevu proglasio nekorisnim te zlokobno poručio da „sat otkucava“. Edmund Glaise von Horstenau, njemački opunomoćenik u NDH, umišljeni stari nacistički zlikovac koji je glumatao aristokrata, Talijane nije, doduše, nazivao špagetarima nego „makarondžijama“. Kakve li naznake sličnosti nekadašnjega nacističkog i sadašnjega ruskog mentalnog sklopa i retorike!

Trebat će desetljeća da se ustanovi kako je i zašto došlo do tako strašnoga razvoja ruske politike i retorike. Hrvatski rusolozi i kremljolozi nisu nas pripremili za to. Štoviše, nekoliko dana prije vojnoga napada javno su, iz svih medija, poručivali kako rata neće biti i kako Putin neće napasti Ukrajinu ni sada ni ikada. Brutalizacija ruskoga političkog diskursa još je jače odjeknula u zapadnim društvima koja su anestezirana ideologijom i praksom političke korektnosti. Neće, valjda, ta anestezija uzrokovati amneziju i pridonijeti da se ruski zločini u Ukrajini brzo potisnu i zaborave pa da neki novi politički autokrat i psihopat dvadesetak godina poslije opravdava svoje zločinačke planove i djela riječima: „Tko još danas govori o uništenju Ukrajinaca?“

Anali Hrvatskog politološkog društva

Hrvatsko politološko društvo
Fakultet političkih znanosti
Lepušićeva 6, 10 000 Zagreb
hr
linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram