Sretni smo što možemo predstaviti naš prvi blok o javnim politikama koji će ubrzo biti objavljen u drugom broju koji potpisuje ovo uredništvo Anala. Još smo sretniji što je pritom riječ o radovima mladih autora, polaznika doktorskog studija Politologija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koji su svoja izlaganja, a zatim i eseje na kolegiju Teorija javnih politika, razvili u objavljive članke koji kompetentno raspravljaju o odabranim problemima u području suvremenih teorija javnih politika.
Prvi od tekstova Je li istina važna? Konstruktivizam u javnim politikama i pojam istine kod Michela Foucaulta Tina Puljića prezentira konstruktivističku paradigmu u javnim politikama i povezuje je s uvidim utjecajnog francuskog mislitelja, otvarajući staru epistemološku i političku temu statusa istine koja prati zapadnu civilizaciju od spora Sokrata sa sofistima pa do suvremenijih ratova znanosti. Autor pobija razliku između oštrog i mekog konstruktivizma, umjesto potrage za istinom po sebi zagovarajući potragu za „diskurzivnom istinom“, u političkom polju gdje bijesne borbe za definicije i uspostavljaju se politički subjektiviteti, te na tim osnovama sažima točke istraživačkog programa javnih politika koji načelno može imati prediktivnu vrijednost. Skeptici bi mogli podići obrvu, sumnjajući da se radi o samopobijajućem relativizmu (Aronovo kratko pitanje Foucaultu glasilo je: Koja je vaša epistema?) dok će oni blagonakloniji ispod nešto zaoštrenije retorike prepoznati suvremenu varijantu u radu navedenog Thomasova teorema o istinitosti posljedica neobičnih, pa i neistinitih uvjerenja. Time se logički ne eliminira potragu za istinom izvan tekućih političkih diskursa – štoviše ona se čini i pretpostavkom iskaza o njima pa i uopće – a potraga za istinom o konstrukcijama može zazvučati kao dobro poznat teren veberovske razumijevajuće društvene znanosti koja se primjenjuje u objašnjavanju političkoga i stvaranja javnih politika u sklopu – kad je riječ o fukoovskom istraživačkom programu – režima istine u igri moći gdje su relevantna diskurzivno posredovana uvjerenja na osnovi kojih ljudi djeluju. Zanimljivo pitanje koje se otvara za budućnost jest, ako se mogu izbrisati granice između tvrdog i mekog konstruktivizma, mogu li se barem zamutiti između konstruktivizma i pozitivizma, kao zloglasnoga jedinstva metode prirodnih i društvenih znanosti? Raskrinkavanja jednog strašila moglo bi sugerirati mogućnost raskrinkavanja drugih.
Drugi tekst, Poduzetnici ili križari javnih politika? Političko djelovanje ekstremističkih zajednica u kontekstu modela višestrukih tokova Mateja Mikašinovića-Komše, posvetio se raskrinkavanju nešto epistemološki prizemnijeg aktera. Komšo naime analizira internetski forum 4chan kao paradigmatsku virtualnu ekstremističku zajednicu, u okviru osuvremenjene varijante Kingdonove teorije odvojenih tokova problema, politika i politike. Time je ovaj mladi autor nastavio politološko istraživanje teme kojom se kontinuirano bavi i o kojoj je objavio tekst i na našem blogu, i to u smjeru ispitivanja i dorade teorija javnih politika. Dodana vrijednost ovoga teksta nalazi se u proširenju teorije u njezinoj ključnoj točki – konceptu poduzetnika javnih politika kao ključnog aktera za promjenu politike. Ako imamo poduzetnike javnih politika unutar političkog sustava, često singularne aktere, ne bi li mogli imati i slične poduzetnike izvan sustava, pa i one uporne u zastupanju ideja destruktivnih za pluralistički poredak? S obzirom da ne izdržavaju kriterije za poduzetnike koji artikuliraju izvediva rješenja, autor takve poduzetnike naziva križarima javnih politika, skupinom anonimnih glasova u stalnom preporađanju koji čine kolektivni entitet koji zaoštreno zagovara iz srednje političke struje istjerane politički nekorektne ideje. Granice slobodnog govora koje definiraju službeni javni prostor zajednice, sužene i zaoštrene političkom korektnošću, pogoduju njihovu bujanju u virtualnom rasadniku u kloaki anonimnosti gdje, frojdovski rečeno, id nerijetko preteže na egom. Za autora, fanatični križari javnih politika – autor koristi metaforu razumljivu unutar zapadne tradicije, izbjegavajući političke konotacije koju bi donijela ekvivalentna džihadisti, no valja napomenuti da je supstrat pomalo poganske naravi – ujedno su i trovači primordijalne juhe ideja čije je vrijeme došlo, koje autor ne povezuje s platonističkom čistoćom nego s evolucijskom koncepcijom uzajamnog obogaćenja kroz nenasilnu prilagodbu i kompromis.
Na kraju, prilagodba i kompromis čine se posebno teškima na terenu velikih podjela. Posljednji u nizu radova, Pitanja okoliša u postkonfliktnim državama i model višestrukih tokova: slučaj zagađenja zraka u BiH Ane Budimir, također kritički primjenjuje teoriju višestrukih tokova. Budimir to čini u sasvim drukčijem no za Kingdonovu teoriju gotovo jednako nekonvencionalnom kontekstu – onome postkonfliktnih podijeljenih društava i nestabilnih država. Riječ je o zaokruženom nacrtu potencijalno veoma zanimljivog istraživanja spoznajnog dosega Kingdonova modela u kontekstu Hrvatskoj susjedne BiH kao neočekivanoj areni za primjenu teorije višestrukih tokova. Takva arena, uz nacionalne, podrazumijeva međunarodne aktere i teme koje tek traže svoje uspješne poduzetnike javnih politika. Glavni problem koji sprječava rješavanje problema zaštite okoliša, kako autorica zaključuje, nije samo u toku politike u domaćim okvirima već i u fokusu međunarodnih aktera koji imaju druge prioritete. Veliki ekološki i javnozdravstveni problem zagađenja zraka tako i dalje čeka svoj prozor mogućnosti u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ekonomsku i energetsku krizu koja prati Rusko-ukrajinski rat nakon upravljanja pandemijom koje je prodrmalo globalnu ekonomiju, u trusnom području huntingtonovskog sukoba civilizacija unatoč idealističnim projekcijama liberalnog individualizma i izgradnje demokracije razvedene od kolektivnih osjećaja zasnovanih na etnosu, religiji i identitetu, čini se će ga i dalje čekati.
Ovim trima prilozima nastojali smo dati prinos radu na teorijama javnih politika i njihovoj aktualizaciji. To činimo na tragu Lasswellove vizije zajedničkog rješavanja društvenih problema kroz javne politike, 120 godina od rođenja utemeljitelja ovog područja. Bez obzira kako ocijenili Lasswellovo naslijeđe danas, s obzirom na njegovu hladnoratovsku i tehnokratsku dimenziju, ideja da društvene znanosti svojim uvidima i sugestijama ipak mogu pomoći rješavanju javnih problema umjesto da ih stvaraju i dalje nas obvezuje, posebno u ovim, riječima Neki to vole vruće, hrvatskog pop benda iz 1980-ih „teškim vremenima“. Ako ih već „đavo neće odnijeti“, tome barem malo mogu pridonijeti mlade snage prometejskog projekta razumijevanja i upravljanja društvom kroz javne politike.
A da, na samom kraju, budemo sasvim sigurni da smo uvažili akademsku inačicu konfucijanske norme poštivanja koje potomstvo izražava svojim prethodnicima prilažemo ovom bloku i jedan izrazito koristan i pregledan prikaz knjige Metode procesa javnih politika (Methods of the Policy Process) koji su uredili Christopher Weible i Samuel Workman. Ta knjiga, refleksijom o metodama istraživanja i korisnim razmatranjima njihove primjene, prati najpoznatiju knjigu o teorijama javnih (koje su u istraživanjima primijenili naši mladi istraživači), naime Sabatierove (kasnije i Weibleove) Teorije procesa javnih politika (Theories of the Policy Process). Prikaz naime dolazi iz pera Zdravka Petaka, doajena discipline javnih politika na Fakultetu političkih znanosti, kojemu se ovom prilikom zahvaljujemo na njegovanju i razvoju tradicije njihova istraživanja i svemu što nam je akademski i ljudski dao. Ovoga bloka ne bi bilo bez njega.